Europska unija zaplela se u moru suludih propisa i teško može opstati
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Listopad 2026 17:00
Pomalo su iščeznula vremena kada smo, svake godine sa sve manje strpljenja, gledajući finale finala Eurovizije, slušali bodove na engleskom, a onda i francuskom jeziku. Iako su među zemljama osnivačicama i Italija i Njemačka, da ne nabrajamo “veliku petorku”, samo se Francuska grozničavo držala svog jezika odbijajući govoriti “tuđi” engleski, iako joj je miljama bliži nego nekim većim zemljama.
Azija je, uz Kinu, ali i Južnu Koreju i Singapur s jedne strane te arapski svijet s druge strane, sasvim sigurno moćnija od Francuske, neka se ne naljute Parižani. No Kinezi, kao azijska i sada globalna sila, nikad nisu tlačili svijet svojim jezikom, uvidjevši da je mnogo korisnije preplaviti ga svojim jeftinim proizvodima upitne kvalitete, a na tom kapitalu onda stvoriti visokotehnološke centre o kojima danas, recimo, ovise zemlje EU-a. Takav je način razmišljanja ipak, čini se, ispod časti bivšoj kolonijalnoj sili koja i dalje odbija prihvatiti da se svijetom vlada novcem, a ne kulturom, podatkovnim centrima, ne muzejima. U toj sirovoj stvarnosti nestvarno djeluje da je Francuska, nakon što je nekako prihvatila gubitak eurovizijskog “deuce points”, odlučila reći ne sklapanju sporazuma EU-a u Indiji samo na engleskom. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u siječnju je pomalo cinično rekla kako bi usvajanjem sporazuma samo na engleskom “možda mogla taj posao završiti do kraja godine”.
Jer uz posvemašnju pretjeranu regulativu koja je postala sastavni dio identiteta Europske unije, do mjere da je ove godine čak i proces dereguliranja počeo donošenjem akta koji regulira deregulaciju, Europa je opsjednuta i sa svoja 24 službena jezika. Svaki, pa i najmanji, potpuno beznačajan dokument, uključujući valjda i kupnju uredskog kuhala za kavu, EU mora povjeriti vojsci prevoditelja, koja u posljednje vrijeme, grcajući pod jarmom posla, pristaje na ono što nijedan lingvist ne bi morao, da ga zamijeni umjetna inteligencija, koja sve češće prevodi servisne stranice i dokumente Unije u nedostatku živih jezičara.
EU to shvaća, odnosno većina zemalja to shvaća. Štoviše, često se čuju razmišljanja kako bi Europska unija mogla bez problema postati državni entitet nalik na federalni Sjedinjenih Američkih Država, gdje savezne vlade imaju autonomiju u nacionalnom zakonodavstvu i drugim pitanjima; da bi EU pod jednom zastavom i himnom mogao imati i zajedničku vojsku, ali da bi pitanje jezika ostalo nerješivo. Ponajviše u Francuskoj, koja bi se mogla odreći i sira i vina, no jezika ne. Problem je samo – koja je cijena bavljenja trivijalnostima.
Zapleteno stanje
Iako na prvi pogled nepovezive, dvije paralelno objavljene vijesti iz Francuske ocrtavaju političara novog doba. Francuska, koja je spremna na borbu svim sredstvima kako se trgovinski sporazum u Indiji ne bi sklopio bez varijante na francuskom, istoga tog dana nije ničim reagirala na vijest da Grčka bolje kotira na svjetskim financijskim tržištima od zemlje koja je nekoć bila simbol bogatstva i raskoši, sve do neslavnog kraja aristokracije u Francuskoj revoluciji.
Na desetogodišnju obveznicu Francuske Republike, koja je donedavna smatrana jednim od najsigurnijih ulaganja u eurozoni, ovih se dana na tržištu ostvaruje oko 4,50 posto prinosa, najviše od rujna 2008. i sloma Lehman Brothersa, odnosno početka svjetske ekonomske recesije i globalne krize. Istovremeno, desetogodišnjom obveznicom Grčke, zemlje čije je ime u europskim jezicima gotovo dva desetljeća bilo sinonim za bankrot, trguje se jeftinije, za 4,28 posto posto prinosa. Razlika je mala, tek dvadesetak baznih bodova, ali je simbolički golema jer upućuje na to da investitori danas traže veću premiju da posude novac Parizu nego Ateni. Na posuđenih 1000 od Francuske na ime “prinosa”, a zapravo kamata, žele 45 eura, a od Grčke manje od 43 eura. Kako države novac ne posuđuju u tisućama, nego milijunima i milijardama, razlika nije mala.
To se nije dogodilo preko noći, a još manje slučajno. I upravo zato vrijedi zastati i propitati frazu koju u Hrvatskoj, kao i u cijeloj regiji, svi dobro znaju: “dužan kao Grčka”. Fraza je stara, a dramatično je aktualizirana na početku prošlog desetljeća, u vrijeme velike grčke dužničke krize, kad je ta zemlja postala kontinentalni simbol financijskog sloma. Danas brojke govore da bi se ta izreka mogla vezati uz drugu državu.
U ožujku 2012. grčka je država morala platiti tržišni prinos koji se približio 40 posto – na vrhuncu je, prema podacima agencije Trading Economics, dosegnuo čak 41,8 posto – kako bi uopće pokušala prodati svoje desetogodišnje obveznice. Bila je to razina koja je zemlju de facto izbacila s tržišta, jer čak ni po toj cijeni gotovo nitko nije htio kupovati grčki dug, a Atena je te iste godine provodila najveće i najbolnije, ali i uspješno, restrukturiranje državnog duga u modernoj europskoj povijesti.
Kreativno knjigovodstvo
Iste te godine Francuska je desetogodišnji novac posuđivala po kamati ispod tri posto, dakle više od deset puta jeftinije od Grčke. Razlika je tada izgledala prirodna i činila se trajnom; jedna zemlja bila je gospodarski div s najvišim kreditnim rejtingom, druga periferna ekonomija na rubu izlaska iz eurozone. Četrnaest godina poslije te su dvije zemlje, barem na tržištu obveznica, zamijenile mjesta. I nije riječ o jednodnevnoj anomaliji; prema izvještajima agencije Reuters, s francuskih dražbi državnih obveznica u kolovozu i rujnu 2026. prinos na desetogodišnje obveznice (OAT) nekoliko je puta premašio grčki, dosegnuvši na jednoj dražbi 4,23 posto, naspram 4,06 posto za grčki papir istog dospijeća, najveću kamatu Pariza od financijske krize 2008.
Da bi se razumjelo koliko je ovaj obrat neobičan, treba se prisjetiti zašto je izraz uopće nastao. Grčka je 2009. godine priznala da je njezin proračunski deficit dosegnuo gotovo 13 posto BDP-a, dvostruko više nego što je prije toga službeno prijavljivala Bruxellesu.
Otkriće da je Atena godinama vodila ono što se u regiji ironično prozvalo “kreativnim knjigovodstvom” izazvalo je paniku na tržištima i srušilo povjerenje u grčke statistike u cijelosti. Prema kriterijima iz Maastrichta, zemlja ulazi u mehanizam prekomjernog proračunskog deficita kada joj potrošnja prijeđe magičnu granicu od tri posto BDP-a. Grčka je “trošila za nekoliko” takvih mehanizama u razdoblju svoje najteže krize u modernoj ekonomskoj povijesti. Slijedio je niz spašavanja bez presedana. U svibnju 2010. Europska unija i Međunarodni monetarni fond odobrili su Grčkoj prvi paket pomoći, vrijedan 110 milijardi eura. Kada to nije bilo dovoljno, 2012. uslijedio je drugi paket i najveći europski povrat privatnog duga jedne države u povijesti, a 2015. treći program pomoći, u vrijednosti od 86 milijardi eura, ovaj put preko Europskog stabilizacijskog mehanizma. Uvjet za svaku tranšu bile su oštre mjere štednje, rezovi plaća i mirovina, otpuštanja u javnom sektoru, porezna poskupljenja…
Loš rejting
Cijena je bila enormna. Grčko je gospodarstvo u godinama krize kumulativno palo za otprilike četvrtinu, nezaposlenost je 2013. dosegnula gotovo 28 posto, među mladima je premašila 60 posto, a prosječna je plaća, prema procjenama Europskog vijeća i tadašnjim izvještajima, pala oko 25 posto. Javni dug, umjesto da se rezovima smanji, zbog urušavanja gospodarstva najprije je nastavio rasti, a stvarni je vrhunac, više od 200 posto BDP-a, došao tek 2020., u godini pandemije. Cijelo to razdoblje obilježeno je redovima Grka koji čekaju pred bankomatima, referendumom o mjerama štednje 2015., strahom od “Grexita” i izlaska iz eurozone. U kolektivno se pamćenje regije usadilo da je Grčka mjera za dužničku katastrofu.
“Problem” je u tome što se od tada gotovo sve preokrenulo. Krajem prvog tromjesečja 2026. grčki je javni dug iznosio 143,5 posto godišnjeg BDP-a, što jest i dalje jedan od najviših u Europi, ali je francuski javni dug iznosio 117,6 posto, prema podacima koje navodi Europska komisija. No smjer kretanja govori više nego jasno, jer u prethodnih dvanaest mjeseci grčki je omjer duga i BDP-a pao 9,4 postotna boda, dok je francuski porastao oko četiri. Europska komisija u svojoj prognozi očekuje da će Grčka nastaviti padati sa 146,1 posto u 2025. na 134,4 posto do 2027., dok bi se francuski dug u istom razdoblju popeo iznad 120 posto BDP-a. Proračunska slika još je jasnija. Grčka je 2025. godinu zatvorila s viškom od 1,7 posto BDP-a i, prema prognozama Bruxellesa, ostat će u plusu, makar sve skromnijem, barem do 2027. Francuska je, nasuprot tome, prošlu godinu završila s deficitom od 5,1 posto BDP-a, jednim od najvećih u Europskoj uniji, a ovogodišnja se procjena dodatno pogoršava. Francuski ministar financija Roland Lescure priznao je 11. rujna da je vladina prognoza rasta za 2026. prepolovljena na 0,5 posto te da je cilj proračunskog deficita od 5 posto, na kojem je bio izgrađen cijeli proračun, jednostavno napušten. “Pet posto više nije opcija”, rekao je novinarima, ne ponudivši novu brojku. Francuski državni ured za statistiku (INSEE) otišao je korak dalje, ocijenivši Francusku jedinom velikom razvijenom ekonomijom za koju se ove godine očekuje usporavanje rasta, dok Grčka i dalje raste po stopi od blizu dva posto.
Negativne kamate
Kreditni rejtinzi prate isti obrazac. Grčka, koja je veći dio prošlog desetljeća provela u statusu “junk” obveznica, odnosno “smeća”, sada ima investicijski rejting kod sve tri velike agencije, S&P Global i Fitch ocjenjuju je s BBB, Moody’s s Baa3, sve uz stabilne izglede. Francuska i dalje ima viši rejting, no smjer je i ovdje krenuo nizbrdo. Ujesen 2025. agencije Fitch i S&P snizile su francuski rejting s razine AA- na A+, čime je Pariz prvi put u modernoj povijesti ispao iz elitnog “double-A” kluba i pridružio se, kako je to jedan analitičar sažeo, društvu Japana i Kine umjesto Njemačkoj, iako se i Njemačka nalazi na opasnom testu ekonomske otpornosti. Moody’s drži rejting Aa3, ali s negativnim izgledima, što najavljuje moguće daljnje snižavanje.
Ključ razumijevanja tog paradoksa, na koji ovih dana upozorava Euronews, nije u veličini duga, nego u njegovoj strukturi i u tome tko ga drži. Gotovo cijeli grčki dug nastao je službenim međudržavnim spašavanjima, što znači da ga Atena duguje europskim institucijama i mehanizmima poput ESM-a, a ne privatnim upraviteljima fondova koji bi mogli prodati obveznice na prvu lošu vijest. Ti su krediti odobreni na desetljeća, po povlaštenim, uglavnom fiksnim kamatnim stopama i prosječno dospijeće grčkog duga premašuje 18 godina, a godišnji trošak njegova servisiranja iznosi tek 1,94 posto BDP-a, prema podacima grčke Agencije za upravljanje javnim dugom. To je, slikovito rečeno, kao kućanstvo koje je prije jeftinog novca fiksiralo hipoteku na tri desetljeća pa kamatne stope u svijetu mogu rasti koliko god žele, a mjesečna se rata gotovo i ne mijenja. Francuska takvu zaštitu nema. Obveznice koje je Pariz prodavao u razdoblju gotovo nultih, pa i negativnih kamata, što je sve donedavno bila uobičajena praksa francuskog Trezora, sada dospijevaju i moraju se refinancirati po današnjim, mnogo višim cijenama. Prema francuskom Revizorskom sudu (Cour des comptes), trošak kamata na državni dug porastao je s 40 milijardi eura 2020. na gotovo 67 milijardi eura 2025., čime je postao najveća pojedinačna stavka državnog proračuna, ispred obrazovanja i obrane. Revizorski sud upozorio je da bi, nastavi li se sadašnji trend refinanciranja po višim stopama, godišnji trošak kamata mogao dosegnuti 100 milijardi eura već do 2029. godine.
Zatvaranje kruga
Generalni tajnik OECD-a Mathias Cormann otišao je i dalje, upozorivši u Parizu da bi francuski javni dug, ne poduzme li se ništa, do 2050. mogao narasti na 203 posto BDP-a. Sve to možda može zvučati dosadno, ali zapravo bi moglo imati goleme i još nesagledive posljedice, i to ne samo za milijune Francuza.
Za samu Francusku izravna je posljedica ulazak u spiralu koju spominju i Revizorski sud i OECD, jer viši troškovi zaduživanja bez konsolidacije proračuna vode još višem dugu, što dodatno diže troškove zaduživanja. Ako se rejting i dalje bude spuštao, krug se može zatvoriti, jer velik dio institucionalnih ulagača posluje po pravilima koja ograničavaju izloženost nižim rejtinzima. Kratkoročno, to znači manje prostora za javne investicije, obranu ili socijalnu državu, jer se sve veći dio proračuna preusmjerava na kamate. To bi se, paradoksalno i zastrašujuće, u tom scenariju dogodilo baš u ovom razdoblju kada obrana postaje europski prioritet, javne investicije jamstvo zadržavanja kapitala u tuzemstvu, a socijalna država nužnost za zemlje poput Francuske. To ne znači nužno da će Francuska postati zemlja siromaštva, ali njezini će građani podijeliti sudbinu države plaćajući više kamate na kredite koje će sve teže moći dobiti.
Za Europsku uniju rizik je sistemske naravi. Francuska je druga po veličini ekonomija eurozone i, kako je sažeo jedan analitičar, “prevelika da propadne”, a njezin bankrot ili prisilno restrukturiranje duga bili bi šok koji bi eurozona teško apsorbirala. No isto tako Francuska je i “prevelika da je spase” onako kako je spašena Grčka. Postojeći europski mehanizmi za financijsku pomoć, poput Europskog stabilizacijskog mehanizma, dimenzionirani su za gospodarstva poput grčkoga ili irskoga, a ne za drugu po veličini ekonomiju kontinenta s dugom većim od tri i pol bilijuna eura.
Česta upozoravanja
Analitičari upozoravaju i na kanal dužničke “zaraze” prema drugim članicama, naime, razlika u prinosu između francuskih i njemačkih obveznica ovih je mjeseci dosezala razine posljednji put viđene tijekom eurokrize 2012., a francuske banke i investicijski fondovi u susjednim zemljama, poput Italije i Belgije, drže znatne količine francuskog duga, što bi svaki ozbiljniji poremećaj brzo prenijelo dalje. Kao moguća brana spominje se Instrument za zaštitu transmisije monetarne politike (TPI), alat koji je Europska središnja banka uvela 2022. upravo za kupnju obveznica zemalja izloženih “neopravdanom” tržišnom pritisku, no njegova bi aktivacija za Francusku bila politički eksplozivna jer bi otvorila pitanje uvjetovanosti pomoći najvećim članicama eurozone.
Globalno, francuska je situacija dio šireg trenda rastućih prinosa na razvijenim tržištima. Britanski desetogodišnji prinos ovih je tjedana nadmašio pet posto, i to u uvjetima kad se i britansko gospodarstvo suočava s pritiscima koji tište sve, no London ih teže podnosi zbog posljedica Brexita. Japanski je porastao na razine neviđene desetljećima, a američki se kreće blizu pet posto i smatra se rezultatom kretanja potaknutog kombinacijom viših kamatnih stopa, energetske krize vezane uz sukob na Bliskom istoku i sve većih deficita diljem razvijenog svijeta. Ozbiljniji poremećaj na francuskom tržištu obveznica, s obzirom na to da je treće po veličini na svijetu, mogao bi djelovati kao okidač nervoze na globalnim tržištima duga, sličan onome koji je britansko tržište državnih obveznica doživjelo 2022.
Analitičari se uglavnom slažu u dijagnozi, manje o tome hoće li lijek uopće biti primijenjen. OECD preporučuje spomenuti fiskalni napor od tri postotna boda BDP-a do 2030., uz obnovu zaustavljene mirovinske reforme, ukidanje neučinkovitih poreznih olakšica i veću učinkovitost javne potrošnje, umjesto novih poreza.
Porezno opterećenje
Francuska se, prema OECD-ovoj ocjeni, već nalazi među zemljama s najvišim poreznim opterećenjem u odnosu na BDP, pa prostor za dodatne prihode ostaje ograničen. Guverner francuske središnje banke François Villeroy de Galhau ponavlja da gospodarstvo u temeljima ostaje zdravo, ali da politička nestabilnost sama po sebi već skida BDP.
Najviše nedostaje politički prostor za provedbu. Grčka je svoj put prema oporavku prošla pod vanjskim nadzorom, s nametnutim reformama koje su bile uvjet za nove tranše pomoći. Taj je mehanizam, koliko god bolan, omogućio da se donesu odluke koje domaći politički sustav sam vjerojatno ne bi donio. Francuska takvu vanjsku polugu nema niti je realno očekivati da bi je, kao jedna od država osnivačica Unije i članica G7, prihvatila. To znači da bi svaka ozbiljnija konsolidacija javnih financija morala doći iznutra, iz parlamenta, u kojem trenutačno nijedan blok, ni ljevica ni desni centar ili krajnja desnica, nema većinu ili jasan interes preuzeti odgovornost za nepopularne rezove uoči izbora 2027. Dio analitičara zato smatra da će do stvarne promjene smjera doći tek nakon tih izbora, pod pretpostavkom da nova vlast dobije jasniji mandat. Katastrofičnije nastrojeni analitičari upozoravaju da bi ponovljeni raspad parlamenta mogao donijeti još veću fragmentaciju i još manje prostora za reformu.
Ali nijedan ozbiljni ekonomist trenutačno ne najavljuje francuski bankrot, a razlike u odnosu na Grčku iz 2012. ostaju jasne, tako da katastrofične poglede ipak treba odbaciti kao neuvjerljive. Pariz ima duboko i likvidno tržište obveznica, visoku domaću štednju, raznovrsno gospodarstvo, deset puta veće od grčkoga, i porezni kapacitet o kojem je Atena 2012. mogla samo sanjati. Francuski rejting, unatoč snižavanjima, i dalje je nekoliko stupnjeva iznad grčkoga. Dakle, Francuska je i dalje zemlja s boljim financijskim uvjetima, cijenama financijskih proizvoda, standardnom i životom nego Grčka.
Lagani pad
Kratkoročno, pariški saloni nemaju razloga prestati s uobičajenim životom. U biti, promijenio se smjer u kojem tržišta danas nagrađuju, odnosno kažnjavaju, europske dužnike. Pad duga, proračunski suficit i miran kalendar refinanciranjem, sve ono što je nekoć bio grčki teret, danas na tržištu donosi popust. Rastući deficit, golema ponuda novog duga i parlamentarni zastoj donose pak sve ono što se nekad vezalo isključivo uz Atenu, odnosno dodatno poskupljuju francusko zaduživanje. Još 2012. investitori su se pitali hoće li Grčka do Božića uopće ostati u eurozoni. Do kraja 2026. hitnije je pitanje koliko dugo Francuska može dopustiti da joj dug raste prije nego što joj tržište, kao što je učinilo Grčkoj prije petnaestak godina, samo odredi cijenu.
Možda izreka “dužan kao Grčka” doista polako postaje anakronizam. No prije nego što je zamijenimo novom, vrijedi zapamtiti i grčki poučak da dug rijetko postaje neodrživ preko noći. On postaje neodrživ onog trenutka kad politika prestane vjerovati da ga uopće treba obuzdati. Grčka je imala “sreću” što joj je dug izbio iz ruku financijsku suverenost, opalio pljusku i poslao po namirnice na akciji. Francuskoj se nitko tu uslugu neće usuditi niti imati osnove učiniti. Eventualno će je povremeno podsjetiti na svoju zabrinutost. Na tečnom francuskom jeziku, naravno. Prioritete ipak treba znati.
