In memoriam Josipu Pečariću (1947-2026)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Listopad 2026 09:59
JOSIP PEČARIĆ- HRVATSKOJ ODAN, CRNOJ GORI BLIZAK
Tin Ujević -„Pobratimstvo lica u svemiru“
„Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema…“
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Nikada me ništa ne rastuži i ne pogodi kao smrt dragog prijatelja. Pred takvim gubitkom zastanem, nemoćan da pronađem riječ koja bi mogla ublažiti ono što ośećam. A šta je danas prijatelj, u Crnoj Gori, u Hrvatskoj, u vremenu u kojem se i (prijateljstvo) prečesto mjeri korišću? Ima li prijateljstvo cijenu? Dok pišem ove redove o Josipu Pečariću, znam koliko je dragocjeno imati čovjeka kojem se javljaš iz potrebe da podijeliš misao, brigu ili radost, sa povjerenjem da će te razumjeti.Gotovo da nije prošla sedmica a da nijesmo bili u kontaktu. Razgovarali smo telefonom, dopisivali se mejlom, razmjenjivali poruke. Ta moja ali njegova svakodnevica postala je dio mog života, nešto na šta čovjek računa ne razmišljajući da jednoga dana može prestati. Josip je bio tu sa svojim stavovima, polemikama i istraživanjima, sa žarkom potrebom da odgovori, napiše, odbrani ono u što vjeruje. A onda, tridesetak dana, ni riječi. Brinuo sam. Đe je Josip? Šta se događa? Zašto se ne javlja?
Muk je trajao sve do jutros, kada me pogodila vijest o njegovoj smrti. U tom trenutku svi oni dani bez glasa dobili su bolnu sintagmu koju nijesam želio da prihvatim. Toliko smo puta imali još nešto da kažemo jedan drugome. I sada, dok mu pišem ovaj posljednji pozdrav, uhvatim sebe kako bih želio da upravo njemu pošaljem ove redove.Moj Josipe, teško mi je da tvoje ime smjestim u prošlo vrijeme. Akademik, naučnik, matematičar, publicista, istraživač svako od tih određenja govori o tvome radu. Meni se uz tvoje ime najprije javi riječ prijatelj. U njoj su svi naši razgovori i ona bliskost zbog koje me danas tvoj odlazak toliko boli.
Rođen u Kotoru, izrastao si u naučnika međunarodnog ugleda, jednog od vodećih stručnjaka za teoriju nejednakosti, sa više od hiljadu i dvjesta naučnih radova. Bio si redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dopisni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Iza tih činjenica stoje decenije rada i intelektualna snaga koju si unosio u sve čemu si se posvećivao. O tvome naučnom doprinosu govoriće oni koji će proučavati i nastavljati tvoja istraživanja. Ja danas pišem i o čovjeku čije sam prijateljstvo imao sreću da upoznam.U ovoj tuzi vraćam se Njegošu, kako to mi Crnogorci često činimo kada nas život dovede pred pitanja na koja nemamo odgovora. U pismu doktoru Petru Marinkoviću, iz avgusta 1850. godine, zapisao je:„Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet...“ Čitam te riječi i mislim na tebe. Na smjelost sa kojom si iznosio svoje misli, na upornost kojom si se vraćao pitanjima hrvatskog identiteta, jezika i kulture. Za mene je tvoja borba bila smjela, časna i nadasve ljudska, izraz duboko lične obaveze prema narodu kojem pripadaš. Ulagao si u nju znanje, vrijeme i snagu, svjestan da javno izgovorena riječ obavezuje i da iza nje treba stajati svojim imenom.
Znao si biti oštar, polemičan i nepokolebljiv. Nijesi sklanjao svoj stav pred tuđim negodovanjem. O onome što si smatrao važnim pisao si sa žarom koji se ośećao i u našim razgovorima. Za mene je ta tvoja energija bila izraz uvjerenja da intelektualac ima odgovornost prema vremenu u kojem živi. Nije ti bilo dovoljno da nešto primijetiš i prećutiš. Morao si tome dati riječ, suočiti se sa onim što te boli ili uznemirava.Borba za hrvatsko ime i dostojanstvo pratila je tvoje javno djelovanje. Želio si da tvoji Hrvati, ma đe živjeli, ośećaju pripadnost istom narodnom biću, da čuvaju svoj jezik i kulturu i da budu svjesni vrijednosti nasljeđa koje su primili. Posebno mi je bila bliska tvoja vezanost za Boku Kotorsku i njenu hrvatsku baštinu. U toj brizi za zavičaj prepoznavao sam nešto što i sam duboko ośećam:obavezu da se o ljudima, njihovom stvaralaštvu i njihovom trajanju piše sa znanjem i poštovanjem.
Uz tvoje ime danas mi dolaze i stihovi Augusta Šenoe iz pjesme „Budi svoj“:
„Oj budi svoj! Al brat ti budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;“
Tako ću te pamtiti, Josipe kao čovjeka koji je imao snage da bude svoj. U svakodnevni rad unosio si žar svoga intelekta i ličnu odlučnost da učiniš ono što smatraš svojom dužnošću. Vjerovao si u moć riječi i u mogućnost da se njome pokrene razgovor, sačuva istina i odbrani dostojanstvo. Koliko je samo rada potrebno da se takvom uvjerenju ostane vjeran iz dana u dan.
A meni je kao Crnogorcu, mnogo značilo što je u tvojoj brizi bilo mjesta i za Crnu Goru. Tvoje članstvo u DANU vezivalo te je i za našu akademsku i kulturnu sredinu, a u tebi sam prepoznavao prijatelja koji razumije zašto nam je važno da čuvamo sopstveno ime, identitet i svetu i zlatnu slobodu za koju smo vječito ginuli. U našem prijateljstvu hrvatska i crnogorska pripadnost imale su svoje puno dostojanstvo. Mogli smo biti bliski i upravo zato što smo razumjeli koliko svakome od nas znači zemlja koju nosi u sebi.Zato danas mislim i na Njegoševa pisma banu Josipu Jelačiću, na podršku i nade koje je u njih unosio u jednom teškom istorijskom času. U toj prepisci vidim dragocjen trag obraćanja preko granica, potrebu da se tuđa nastojanja razumiju i podrže. Želim da takvih obraćanja između Crne Gore i Hrvatske bude više. Naši narodi imaju dovoljno iskustva sa velikim istorijskim prekretnicama da bi znali koliko vrijedi iskren prijatelj.
Znam, takvi smo narodi kroz naše živote prolaze i radosti i tuge koje su starije od nas. Nasljeđujemo pitanja, nezavršene razgovore i obaveze i ljucke i moralne. A u jedan ljudski život treba da stanu i svakodnevni posao, porodica, stvaranje, ljubav prema domovini i želja da se učini nešto dobro. Kada pomislim na obim tvoga rada i snagu kojom si se davao, čini mi se da si živio dva života. Jedan je bio posvećen nauci, drugi javnoj riječi i tvojoj Hrvatskoj oba si ispunjavao istom neumornom potrebom da radiš i doprinosiš.Danas me, ipak, najviše boli pomisao na sljedeću sedmicu u kojoj se nećemo čuti. Na misao koju ću poželjeti da ti prenesem, na poruku kojoj ću se po navici ponadati. U tome je najteži dio rastanka život nastavlja da nas navodi prema čovjeku kojeg više ne možemo pozvati. Ostaju njegove riječi, a nama treba vremena da prihvatimo da novoga odgovora neće biti.Neću te zaboraviti, dragi prijatelju. U knjizi „Hrvati i ja“ sačuvaću tvoje ime i svoj zapis o tebi, o izuzetnom patrioti, borcu i intelektualcu kojeg sam poznavao. Pisaću i o onome što je meni bilo najvažnije o prijateljstvu koje smo održavali, o povjerenju i poštovanju. Za mene si bio ljudska i moralna gromada, čovjek čija je riječ imala najljepšu dimenziju postojanja. Tu uspomenu dugujem i tebi i istini o onome što si značio u mom životu.
Teško je oprostiti se od prijatelja, Josipe. Dok tražim završne riječi, opet se vraćam Njegošu i stihovima koji nas podśećaju koliko čovjek može ostati prisutan u svome djelu i u životima drugih:
„Blago tome ko dovijek živi,imao se rašta i roditi!“
Imao si se rašta roditi, moj Josipe. Ostaju tvoj veliki rad, tvoje knjige i trag tvoga prisustva među ljudima. U meni ostaje zahvalnost što smo se poznavali i bili prijatelji. Sa njom ću čuvati i ovu tugu, jer znam koliko je vrijedilo sve ono zbog čega danas boli.
NEKA TI JE LAKA HRVATSKA I CRNOGORSKA ZEMLJA, MOJ JOSIPE, JER SI U OBJE VJEROVAO I ZA OBJE SE BORIO SNAGOM SVOGA INTELEKTA.
