Zadnji komentari

Anatomija zločina ili kako bezboštvo utječe na prirodu čovjeka (1.)

Pin It

SLOBODA DO TEMELJA: Potresne fotografije rata u Vukovaru koje je snimio  hrabri Cvetković :: Novice :: Lupiga

Pisati o počinjenim zločinima u Domovinskom obrambenom ratu nije ugodno ni spisatelju, a ni čitatelju nije suviše privlačno. Postoje razlike u pisanju znanstvenog djela i umjetničkoga djela. Znanstveno djelo posjeduje tzv. znanstveni aparat koji je obvezatan dio rada i koji citatima i imenima drugih auktora kao i dokumentima i raznim izvorima potkrjepljuje znanstveni rad.

Stoga je narativ takvoga djela za prosječnoga čitatelja relativno suhoparan jer znanstveno djelo rijetko donosi detaljne opise ratnih stradanja, ne teži slikovitosti. Kad se radi o deskripciji samoga izvršenja čina, najčešće se rabe izrazi ubili su, strijeljali, likvidirali, a već puno rjeđe zaklali, raščetvorili, glavu odrezali, oči iskopali, majčin trbuh razrezali, udove pobacali u razne jame i tome slično. Istina o pojedinostima u znanstvenom je djelu ponekad objašnjena potanko u sitnom tekstu ispod crte, ali se slučajni čitatelj rijetko zamara tim dodatcima. Znanstvenik teži izvještajnom i koherentnom načinu pisanja bez emocija.

Međutim istina je sadržana i u umjetničkom djelu, ali sam način izvršenja čina ubojstva nije zanemaren, on je ponekad silno zorno prikazan jer se time pojačava osjećajni doživljaj literature. Znanstveno djelo uopćava terminologiju i nastoji time najčešće ublažiti čin nasilja, ili čak zbog odbojnosti i brutalnosti svesti na neutralnu riječ kako se ne bi mašti dala prilika da zamišlja sliku. Umjetnik nije dužan imati odmak od žrtve ni zločinca, on ima slobodu opisa u kojemu može razigrati svu svoju maštu, artikulirati rečenicu i sliku do usijanja. Ako li pak umjetnik iznosi samo činjenice, bez lažnih dodataka, a činjenice je uobličio na literarni način, tada postiže dvostruki dojam na čitatelja.

Svjedoci smo da se o Domovinskom obrambenom ratu mnogo piše, znanstvenih djela s dokumentarnim gotovo podjednako koliko i umjetničkih, u kojima pak prevladava poezija. Jedan od prvih hrvatskih književnika koji se javio prozom o DOR bio je Nedjeljko Fabrio u romanu „Smrt Vronskog“. O njemu se puno pisalo kao o djelu koje nije čekalo vremenski odmak od ratnih strahota što su još 1994. trajale, a roman je već ugledao svjetlo na hrvatskoj književnoj sceni. Nije mu trebao niz godina da bi postao objektivan pišući u ratnom vihoru o ratnom vihoru. Fabrio je tu izvršio uroborovski krug od neznanja i sumnje do gutanja repa istine i to na najstrašnijem primjeru – uništenju Vukovara.

Najvećma je napadač okrutan i ponekad do ludila surov kod izvršenja zločina, a branitelj je prisiljen na odgovor suženim mogućnostima s jedinim nagonom: spasiti dom i domovinu. Za čitatelja i povijesnu znanost, koja ne može poput fizike i sličnih znanosti eksperimentom provjeriti na isti način uzorkovane pojave, ostaje zauvijek tajna smrti pojedinačnih žrtava koje su ostale u zapisu nalik onom iz suđenja Eichmannu o kojem se govorilo kako je bilo toliko i toliko milijuna mrtvih… Ali, samo jedan film ili usmeni iskaz sudionika i žrtava, samo jedno književno djelo mijenja našu sliku i osjećaj prema zločinu. Dojmovi su snažniji i točniji u svojoj antropološkoj dimenziji.

Sama činjenica pisanja o zločinima kojima je netko svjedočio pretpostavlja da je govornik (spisatelj) bio pobliže upoznat s činjenicama, ne samo iz knjiga i nečijih sjećanja, nego iz bliskoga susreta sa samim zločinom. Povjerenje koje se pridaje sudionicima a i žrtvama koje su preživjele, manje je od onih znanstveno-povijesno obrađenih pojava. Tvrdnja kako žrtva ne može biti objektivna, uvijek dovodi žrtvu u položaj da njezino svjedočenje ima manji značaj jer se objektivnost podloži osjećajima i stresu. Danas čak ni filmski ili drugačiji elektronički dokaz nije ponekad prihvaćen u sudnicama diljem svijeta! To je jedan od pravnih apsurda!

Uz tu činjenicu postoji i znanstveno stajalište da se treba odmaknuti od vremena o kojima pišemo kako bismo zauzeli položaj objektivnoga promatrača pa time će i naš zaključak biti pravedniji. Toga se drže ne samo zbog mogućega utjecaja osobnih veza spisatelja s opisanim događajima, nego i zbog zatvorenosti arhiva koje u pojedinim zemljama dosežu i do stotinu godina. Materijalni dokumenti, bez obzira na vrstu, svakako su najvažniji dokazni materijali, ali oni u totalitarnim režimima nisu uzimani u obzir kod suđenja. Tu bi se pojavljivali „svjedoci“ kojima se vjerovalo do groteske. (Poznati Staljinovi ili Titovi procesi tzv. izdajnicima.)

Rijetko se kod prosudbe zločinaca uzimalo u obzir njihovo religijsko uvjerenje. Danas je to posve zanemarena činjenica. Pamti se Nürnberški sud na kojem je suđeno jednoj manjini krivaca za strašne ratne zločina Nijemaca, suđeno bez ikakvih pogleda na njihovu vjersku pripadnost. O tome su kasnije napisane povijesne studije koje su nastojale prodrijeti u psihu zločinaca. Neki auktori dokazivali su da je sudsko vijeće znalo za sotonerijske udruge kojima je vodstvo Nacističke stranke pripadalo i to u svom ukupnom broju: nije bilo ni jednoga člana vodstva utemeljitelja Naci-partije koji nije bio član sotonske udruge THULA kao i njezinih izdanaka. Na upite kasnijih istraživača sudci su odgovarali da bi bilo neprilično pri sudskom postupku uzeti u obzir takvo pogansko vjerovanje koje bi se čak moglo tumačiti kao olakotna okolnost okrivljenika. O samom Hitleru Winston Churchill je rekao: „On je zagonetka omotana u misterij unutar enigme!“ Rijetko se uz ime Hitlerovo spominje Dietrich Eckart koji je vodio Hitlera kroz duge godine njegova uspona, napisao tekst i melodiju Sturm-Lieda za SA-odrede, kao i mnoge Hitlerove govore. O njemu se rijetko govori. Za Hitlera je možda najdublje o njegovoj osobnosti rekao Albert Speer: „Hitler je u prvom redu bio NEOSOBA.“

To odsustvo ikakvoga kršćanskoga vjerskoga traga u karakteru i nazorima zločinaca je često uzrok njihovih zločina. A tome svjedoči i jedna misao samoga Hitlera: „Na masovnom zboru – misao je uklonjena!“  

Lenjin i sljedbenici koristili su prije Hitlera taj isti način zaluđivanja masa. Uvijek je na prvom mjestu bilo srušiti Boga i na njegovo mjesto instalirati čovjeka koji poprima božanska svojstva pomoću kojih obećavaju masi, rulji koja ih slijedi sva blaga bez odgovornosti za počinjena djela. Odgovornost prelazi na vođu. (Jedan zaboravljeni hrvatski književnik i slikar Miro Glavurtić osluškivao je skandiranje mase: vo-đa-vo-đa-vo-đa… Iz toga je izvukao neznanstveni zaključak koji nikada povjesničari ne koriste u svojim zaključcima.) Raščovječeni čovjek bez kršćanstva podliježe puno brže hipnotičkoj riječi vođe-boga.

Iz toga proizlaze povodi za rasprave o činjenici da se za povijesno djelo zahtijeva odmak od vremena o kojem se piše. Za umjetničko djelo ne postavlja se taj zahtjev, ali je poželjan.

Iz vlastitoga iskustva znamo da smo pisali netom poslije Domovinskoga rata 1999. prvu knjigu o Vukovaru. Bilo je to literarno djelo – zbirka pripovijedaka „Vukovarske elegije“. Tadašnji su recenzenti knjige znali da je svaka od osam sudbina opisana u knjizi „Vukovarske elegije“ vjerodostojna. Svaka pripovijetka imala je uporište u stvarnom liku koji je nastradao u tragičnom vukovarskom paklu i sačuvao dokumentarnost svjedočenjem živih svjedoka. Recenzenti knjige „Vukovarske elegije“ osjećali su jednako kao i auktor istinitost drame, intimnost i osobnu tragiku svakoga stradalnika. Opisima literarne vrijednosti: epitetima, onomatopejama, alegorijama, transcendencijom, arabeskama, opisima pejzaža, fizičkim obilaskom krhotina ostataka naselja, kaosom, tamom i magijom riječi i nizom drugih literarnih vrijednosnica kao i prikladnih stihova umjesto naslova, uzdignuta je radnja na višu razinu poimanja svijeta i likovi su dobili općeljudsko značenje tragike. Tako su knjigu prihvatile recenzentice dr. Hrvojka Mihanović Salopek i Đurđica Ivanišević.

Te godine 1999. rijetko se čulo o knjigama inspiriranim stradanjem Vukovara i mnogi smatraju da je to bila prva takva literarna zbirka pripovijedaka koja se nije naslanjala na tuđe predtekstove, nego je spisatelj uronio ruke u krvavu stvarnost vukovarsku i od svjedoka užasa i kaosa krvoliptanja izdvojio osam sudbina te ih ovjekovječio u zbirci. Taj čin bio je piščev odgovor na zločine počinjene u ratu, ali i znak vlastite nemoći i očajanja koje je osjećao cijelo vrijeme umiranja grada i morbidne atmosfere u kojoj je Vukovar naočigled svijeta propadao, a svijet je gledao ništa ne čineći.  

No odmah su se javili i glasovi da se ne može i ne treba pisati bez vremenskoga odmaka jer se gubi objektivnost. To se pokazalo kao isprazna priča jer su prošle mnoge godine a da se nije napisala ozbiljna gomila umjetničkih knjiga o samom ratnom Vukovaru. Nije se napisalo ni mnoštvo scenarija za igrane filmove o istinskoj tragediji grada, nije se odigrala ni jedna predstava u kazalištu koja se tiče zločina u Vukovaru!!! Još uvijek je jedini ozbiljan film o stradanju Vukovara onaj „Harrisonovo cvijeće“ redatelja Eliea Chouraquia. Nastao je 2000. godine, dakle odmah po završetku rata, takoreći bez odmaka od ratnih zbivanja kako bi neki zahtijevali u ime istinitosti. Hrvati nisu snimili ni jedan film koji bi prikazao istinsku dramu i zločine koji su Srbi i JNA počinili u Vukovaru.

Odmicanje od zbivanja koje je duboko potreslo dio spisatelja nije donijelo sve veći broj književnih i umjetničkih obrada događanja u Vukovaru tijekom, kako smo zapisali na jednom mjestu, onih „sto dana koji nisu potresli svijet“. (Ovo je prisjećanje na američkoga novinara Johna Reeda i njegovu knjigu „ Sto dana koji su potresli svijet“ u kojoj opisuje boljševičku revoluciju 1917.) Moja ironija odgovarala je 1991. odnosu i ponašanju političke međunarodne zajednice prema Hrvatskoj u kojoj zajednici za ranjenu i u porođajnim bolovima nastajuću Hrvatsku, nije bilo mjesta.

Osam sudbina iz moje zbirke kao simboličnih partikula svemirske drame koja se odvijala u Vukovaru nad tisućama ljudi i danas donosi takve pojedinosti da se mnogi mogu osvjedočiti o tome mračnom poganstvu koje je zgazilo grad i pretvorilo ga u zgarište i ruševine na kojem nije bilo cijele kuće, a nestali su i ljudi pa čak i ptice. Najviše se od samoga početka gađalo crkvu Svetoga Filipa i Jakova, pa onda bolnicu i tako redom. Crkva kao građevina koja simbolizira Boga izazivala je pobješnjele neprijatelje pa su u samom DOR-u srušili diljem Hrvatske preko 500 crkava i kapela! Nije bilo sela ili grada u koji su ušli, a da nisu srušili sakralne objekte, a pri tom su ubijali i svećenike, ako su ih zatekli. (Poznat je slučaj don Ivana Burika iz Tovarnika i dvojice svećenika iz BiH, kao i časne sestre.)  

Auktorica „Vukovarskih elegija“ osobno je prošla Vukovarom petoga dana po mirnoj reintegraciji 20. siječnja 1998. i osvjedočila se o svemu što piše, pa i o onome što se ticalo obiteljskih prilika. Dakako, time se osjetilnost i strašna monstruoznost zločina pojavila u svoj svojoj grozoti pred očima spisateljice, pojačala njezinu spoznaju o zločinu te postavila niz pitanja na koja nije bilo odgovora. Toga hladnoga zimskog dana grad nije postojao. Bila je to hrpa ruševina koja se mogla ponekad vidjeti na HRT, ali nikada u svoj punini razdora i strahotne smrti. Prošla je auktorica ulicama koje je nekada dobro poznavala, sve do ruševina dvorca grofa Eltza, pa unutar staroga dijela grada i potom na Sajmište. Nije bilo kuća, bile su to obrasle zidine truloga mirisa, jer kada se uruši kuća s njom propadnu i sve cijevi, ostatci raznih organskih i neorganskih tvari, sva građa počinje trunuti i usred nekadašnjega doma zagospodari korov. Sav građevinski materijal koji se nalazio na ulicama bio je raskvašen kišama i snjegovima i nigdje nije bio uklonjen s ulice. Jedino što su za osam godina gospodarenja u Vukovaru učinili njegovi osvajači, na čelu s gradonačelnikom Stanimirovićem, bilo je razgrtanje ruševnih otpadaka u širini automobila i bacanje šljake na nekadašnje pločnike koji više nisu postojali. Strašan vonj po kalu i smrti vladao je gradom koji je imao poneku škiljavu svjetiljku i sablasna tišina vladala je nad ruševinama. Nismo sreli ni jedno živo biće, sumračne ulice imale su poneku cijelu kuću u kojoj je gorjelo slabo svjetlo?, ali nitko nije hodao gradom, bio je to grad duhova i krvnika.

Početak pisanja „Vukovarskih elegija“ uslijedilo je nakon brojnih susreta sa žrtvama. Slikovitost prizora umirućih ljudi i grada postajala je tako velika i strašna, da se to pakleno nedjelo moralo svesti na manju formu. Najprije se činilo da mogu napisati roman, ali silina osjećaja nije mi dopustila. Roman će doći na red nešto kasnije kad se pojavi Jean-Michel Nicolier. Shvatila sam da moram izdvojiti i osvijetliti samo nekoliko sudbina i pod tragičnim svjetlom istine ispričati njihovu životnu priču. Taj stilski postupak primijenila sam za moje Vukovarske elegije.

Nevenka Nekić/hkv.hr

(nastavlja se)