Javor Novak: Kao nigdje u Europi
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Srpanj 2024 16:45
U prvom krugu izbora u Francuskoj pobijedila je desnica, navodno krajnja, ona Marine Le Pen i Jordana Bardella, a u drugom krugu pobijedila je šarena koalicija lijevih stranaka na čelu s Melenchonom s krajnje ljevice.
Tri loša ubiše Miloša. Iako desnica Marine Le Pen stalno jača u francuskome parlamentu, u prvom je kvartalu 21. stoljeća, odiozni drug Melenchon, kao pobjednik izbora, još je uvijek zaljubljen u pljesnive ljevičarske revolucionare i svjetske masovne ubojice: Castra i Che Guevaru. I velik je dio francuskih birača sluđen skupa s njim. Rođen daleke 1951. mogao se osvijestiti najkasnije 1981. kada je cijeli svijet već odavno sve znao o ovom tandemu notornih zločinaca ali, to mu nije pošlo za rukom čak ni do danas u njegovoj 71-oj. Francuska tako još ne zna hoće li piškit ili kakit. Čini se da će mjesecima ta velika i nuklearna država zdušno činiti oboje. Istovremeno. A ulice će, za cijelo vrijeme ovog kaosa, i dalje gorjeti. Tko god bio na vlasti.
vječni antagonisti
Vjernici i militantni ljevičari u stalnom su sukobu još od Oktobarske revolucije. Vjera je opijum za narod, kažu revolucionari koji od svojih članova zahtjevaju bespogovornu sljedbu, slično kao i Crkva. No, odnedavno se u Hrvatskoj pojavio i katolički mild militarizam. Odjednom crkve više nisu dovoljne, vjera se demonstrira svima na ulici. Omasovile su se i procesije i hodočašća. Odjednom vjera više nije privatna stvar svakog pojedinca već sredstvo nametanja svima, otvoreni happening na trgovima gradova.
Po svojoj ideologiji feminizam je primarno ljevičarski pokret i njegov najljući neprijatelj je Crkva, vjera. Ona navodno zarobljava, a feminizam tobože oslobađa žene. Vjera širi natražnjaštvo, tradiciju, konzervativizam, negativni nacionalizam, patrijarhat… sve nešto loše i štetno, kako nas doje komunjare, a feminizam je jedan napredni pokret zar ne?, kako bi to htjeli imati ljevičari. No, on razara obitelji, stvara one disfunkcionalne, proizvodi nesretnu djecu razvedenih roditelja i kasnije u zrelosti problematične i neprilagođene osobe s traumama iz djetinjstva. Ne uvijek, ma buona parte.
Do sada su nam ideološka stajališta militantno i javno nametale feministkinje, a Crkva je propovjedala vjeru samo onima koji ju žele slušati u crkvama. Međutim, odnedavno Crkva želi propovijedati svima! I vjernicima i nevjernicima i skepticima i agnosticima i nezainteresiranima i ateistima i mrziteljima vjere. Svima. Nije li to poraz institucionalne Crkve? Nemoć? Nije li to pogrješan put koji će zaoštriti nasuprotna stajališta i koji će i među vjernicima izazvati podjele? Sporenja zbog neslaganja s tom velikom promjenom u crkvenome nauku. Ne gubi li upravo Crkva s tim javnim vjerskim happeninzima najviše?
Ne bi vjera gubila na snazi, da se moli pred i u crkvama, na hodočašćima kao i do sada u Mariji Bistrici. Ne bi gubila na snazi i da je samo molila. Međutim vjernici koji kleče po trgovima demonstriraju svoje zahtjeve! Na javnoj površini! Oni ističu zahtjeve za čednim oblačenjem djevojaka i žena. To više nisu samo molitve to su i protestiranja i zahtjevi: da muževi budu glave i najvažniji dijelovi obitelji, a sve su to nemogući zahtjevi. Uzaludno im je jer se tijek vremena i doba, ne da zaustaviti. Gdje su bili dosad?
Od početka XX stoljeća kad je goli ženski gležanj bio erotika ali i zgražanje, do mini suknje šezdesetih godina i bikinija, odvio se jak i opći svjetski trend i proces. On je sigurno erotski i modni ali zna biti i neukusan i pornografski. Zaustaviti ga danas kad se on razvija već punih šezdeset godina, potpuna je iluzija. Isto tako već u tridesetim godinama na svjetskoj razini status očeva i muževa stao se otapati, sve je više žena ulazilo u poslovne odnose i konačno do sredine XX stoljeća svuda u svijetu žene su dobile i pravo glasa. Oni vjernici koji kleče, sad bi taj kotač povijesti htjeli vratiti natrag. Pa to je suludo. Možemo se mi zgražati nad ovim ili onim, može nama ne odgovarati oblačenje žena ili „pokoravanje“ očeva i muževa ali mi protiv toga ništa ne možemo. Pogotovo ne ovakvim „zazivanjima kiše“ po trgovima. Ne će do željenog, prije će se do kontraefekta.
Molitelji i njihovi branitelji već se žale na odnos građana prema njima, opisuju ga kao medijsku surovost i ismijavanje te kao diskriminaciju molitelja muške krunice. Ali oni koji izlaze u javni prostor, bilo fizički, bilo tekstovima, moraju se naviknuti na osudu svojih stajališta pa i na ismijavanje. Gdje bismo došli kad bi se svaka reakcija na nečije nasuprotno stajalište stigmatizirala diskriminacijom?
S druge strane radikalna feministica Neva Tölle traži da država sankcionira molitelje. U njima vidi opasnu pojavu, baš kao da smo još u Jugoslaviji. Čak ih dovodi u vezu i s povećanjem obiteljskog nasilja, a Tölle već i zna da su mnogi molitelji zapravo obiteljski nasilnici! Ono što ona ne zna, niti će ikada priznati je da su i neke feministice također obiteljske nasilnice prema djetetu ili prema mužu ili prema oboma.
Tražeći da policija više ne štiti molitelje već da ih rastjeruje i kažnjava, Tölle, Kekinova i ostale radikalistice preskaču jednu ključnu činjenicu: nered po trgovima nisu počinili molitelji već radikalno feministički i rodni pokretaši. Oni su ti koji viču, zvižde, bubnjaju, trube i deru se iz megafona. I onda njih kao rulju treba nagraditi, a mirne molitelje rastjerati i kažnjavati?!
No, potpuno je kontraproduktivno što Crkva uglavnom šuti o klečateljima i ne određuje se niti povodom tog mnoštvenog javnog čina, a pogotovo ne povodom njihovih radikalnih zahtjeva. Ono kao: oni to rade spontano. No u to malo tko vjeruje. Kontraproduktivno je i što feministička stajališta iz svih medija trubi jedna Neva Tölle, osoba koja je sa Sanjom Sarnavkom godinama zastupala radikalna feministička stajališta sve do mržnje spram muškoga roda. Time su pokazale kako su u prošlosti imale vlastita negativna iskustva ali ona su subjektivna i kao takva su loša podloga za djelovanje prema općem dobru.
Odlazeći u krajnost Tölle je nedavno izjavila kako ona hodajući Zagrebom ne vidi baš nikakve napadne modne detalje na ženama, sve obično - sve normalno. No, s proljeća sam na Jelačić placu ugledao djevojku koja je imala koso odrezanu vrlo kratku mini suknju i kako je hodala tako nam je pokazivala vlastito međunožje u gaćicama iste boje kao što je bila i suknjica. Mene je to zaintrigiralo, a ove koji kleče to bi zgrozilo. Neva Tolle rekla bi da to nikada nije ni vidjela.
diskriminacija 1.
Državna politika, točnije neki Nijemci, sasvim su poludjeli. Oni se bune, oni su ljutiti što neki stranac inženjer i liječnik ima veću plaću nego domaći. Zamislite zločina. Dakle nije nikako ni uopće bitno obrazovanje, stjecanje diploma, stručnost. Nije bitno ni što netko obavlja isti stručan posao kao i Nijemac. Zašto bi dakle za isti posao morao biti plaćen manje? Zato što nije Nijemac? On ne vrijedi jer je strani državljanin? Nije bitno ni što stranac liječnik dolazi isto tako iz EU. Ne. Presudno je je li on punokrvan Nijemac ili je auslender! Ako je „prišlek“ nema rodovnik! Nije iz odabranog legla. Plaća mu jednostavno mora biti manja. Nije bitno je li on taj mjesec, primjerice kao kirurg, obavio isti ili veći broj operacija od Nijemca. Kazni ga jer je auslender! I nikome ništa. I onda se bore da žene budu jednako plaćene kao muškarci...
Iz vremena šugoslavije sa zločinačkim licem, sjećam se kako smo po kvalitetan detergent ili po Pampers pelene morali putovati u Graz. I uvijek me duboko vrijeđala jedna stvar: u dućanu su tražili putovnicu. Kupili vi nekoliko paketa pelena ili suđericu, na računu za povrat dijela novca uvijek su vam u gornjem lijevom kutu štambiljali masno A. Auslender. Čime sam zaslužio tu segregaciju? Vrijedi li moj novac manje? Ali ne: prvo fljus pečat – auslender. Nisi naš!
Ne znam je li to u „demokratskoj“ Austriji još uvijek tako. Ali zamislite kakvu bi to pobunu u austrijskih i njemačkih turista izazvalo da im na računu otisnemo S - stranac! O kako bi se tada borili za svoja demokratska i velebna ljudska prava. Jer oni su Europejci, nisu li?
diskriminacija 2.
Jednom sam tako u nekoj tršćanskoj banci čekao pred šalterom kako bih promijenio kune u eure. Dobro se sjećam: ispred mene su stajala dva stranaca. Jedan je mijenjao engleske funte, a drugi neki egipatski novac. Službenik je uzimao novac od njih i odmah im ih mijenjao u eure. Kad sam mu dao kune, trenutno je privukao zglobnu lampu sa strane i sve moje novčanice stavio pod svjetlo i pod povećalo. Bio sam dakako uvrijeđen, sumnja samo u mene? Kad mi je isplatio eure, rukom sam mu pokazao da želim da mi doda svoju zglobnu lampu. Ironično se nasmijao no kako sam bio ozbiljan ipak mi ju je pružio: „Što je smiješno? - upitao sam - „Je li vaš šef u poslovnici?“ A zatim sam dugo i podrobno pregledavao sve njegove eure pod lampom. Kad sam odlazio bio je mrtvo ozbiljan i kuš.
nije odolio
Papa Franjo u dubokoj starosti vraća se u mladost: kao i svaki tinejdžer (ali danas s polustoljetnim zakašnjenjem) nije odolio Ponte Rosu. Eto njega u Trstu po traperice. Nisu mu rekli da su ta zlatna vremena poznatoga buvljaka odavno propala s propalom šugoslavijom. Najvećim buvljakom na svijetu. Ne mari, još jedno kratko vrijeme, vrlo kratko, moći će upecati poneke Levisice koje doduše nisu talijanske nego su iz Varteksa. Ali mora jako požuriti jer neman stečaja već je (i) tu i lupa na varaždinska vrata.
tiho umiranje
Još jedna amblematska varaždinska i hrvatska tvrtka odlazi u propast. Kao ranije propalo „Jedinstvo“, kao „Astra cipele“ i „Varteks“ je došao nad provaliju. Igrom slučaja, kod stečaja „Jedinstva“ na Črnomercu, kod stečaja „Astre“ u Novoj Vesi i kod „Varteksa“ u Varaždinu uključena je i Zagrebačka banka. I kod „Kamenskog“ je postojao kredit, kako piše poslovni.hr (2013.). Temeljni kapital „Jaruščice projekta“ bio je mizernih i sumnjivih tek 21.000 kn, a kredit koji mu je Zagrebačka banka dala iznosio je više od 199 milijuna kn. Kako kredit nije bio uredno otplaćivan, dug je narastao na gotovo 232 milijuna kuna. I tako, nakon „Jedinstva“, nakon „Astre“, nakon „Kamenskog“, ode i „Varteks“. Dobro je poznato kako su sve te velike i tradicionalne hrvatske tvrtke imale vrijedne nekretnine. Recept se odavno zna i on je uvijek banalno isti: radnike se otpusti, strojeve se rasproda i tada nastupa masna trgovina zbog koje je sve i započeto: što skuplje prodati ili iznajmiti te građevinske parcele. Zdravo sumnjam da je drugačije i kod nekih drugih banaka. Kako u Hrvatskoj tako i vani.
Tako je na zagrebačkom Črnomercu nedaleko bivše Ciglane umjesto „Jedinstva“ prvo niknuo supermarket „Billa“. Na mjestu nekadašnje „Astre“ u Novoj Vesi niknuo je „Centar Kaptol“. Na mjestu nekadašnje tvornice „Kamensko“ kod Ilice izgrađen je blok luksuznih stanova. Ne trebamo dakle sumnjati da će i na mjestu dosadašnje tvornice „Varteks“ u Varaždinu niknuti nešto slično, jednako profitabilno. Ali naravno ne i za izbačene radnike. Oni plaćaju grdu i životnu cijenu ovih velikih i značajnih poslovnih „uspjeha“.
a onda nešto sasvim drugačije
Nažalost i u RH je legalno otvoriti kockarnicu. Unatoč tome što je opće poznato da kod onih kojima kockanje izazove ovisnost, stradaju cijele obitelji. A takve obitelji nisu ni rijetke niti malobrojne. Da se mene pita nitko ne bi smio kročiti u kockarnicu ako je mlađi od trideset godina.
U njima, često u kasnim noćnim ili jutarnjim satima nedaleko stolova za kockanje, recimo uz bar, pijuckaju zelenaši puni keša. I vrebaju na svoje žrtve kao kobci. Kad netko krene jako gubiti zainteresiraju se. Kad ta žrtva svoje ovisnosti izgubi sve, nude mu brzo i odmah poveću svotu novca „kako bi povratio svoj izgubljeni novac“. Žrtva sluđena i vruća od kockanja lakomisleno prihvaća ponudu i posuđuje novac. Na licu mjesta, ne mora ići do bankomata. No zelenaške su kamate visoke. Pa onda i kad žrtva stane dobivati još uvijek nema ni izbliza dovoljno da vrati zelenaški dug.
I još su „sretne“ one žrtve koje imaju obitelj koja će zajedno s njima vraćati taj mega dug. Ili još su "sretni" oni koji imaju nekretnine koje mogu prodati i namiriti zelenaški dug. A on stalno buja. Oni koji to nemaju ostat će bez vlastite glave. Ili će postati dileri droge, mule za švercanje droge ili ako je riječ o djevojkama – prostitutke. Sa zatvorskom perspektivom dakle. A tako su bespametno sanjali kako će obnoć postati bogataši, kupiti odmah i vilu i jahtu. Kako će i oko njih, baš kao u filmovima iz Las Vegasa, oblijetati jako dekoltirane, prelijepe i polugole „noćne dame“. One koje se iskreno lijepe tek uz iskreno velik novac.
Još je kod privatnih osoba to stvar manjeg rizika ali kad direktori traže bančin kredit, traže ga zato da bi oni opstali, jer su ovisnici o svom visokom položaju. Jer oni tobože „spašavaju“ poduzeće. Proces tog velikog zaduživanja još zbog nečeg teče glatko: takvi direktori ne zalažu ni svoje nekretnine, ni svoj novac, niti vlasništvo svoje obitelji. Ne, oni se kockaju s vrijednim nekretninama koje ta tvrtka ima, ali prije svega s egzistencijama stotina, nekada i tisuća radnika. I nerijetko se izvuku bez ikakve odgovornosti jer „krivo je poduzeće“, ono famozno „ono“ koje nije bilo u stanju otplaćivati preuzeti kredit. To što su ti direktori mogli učiniti isto što i banke: rasprodati sve i iznajmiti ili prodati nekretnine trgovačkim centrima, a radnicima isplaćivati dionice, baca još jedno svjetlo na ta mutna, a „neophodna“ direktorska zaduživanja.
Utoliko su kockarnice male bebe prema novcu koji se okreće pri zaduživanju poduzeća. Razbijenih obitelji zbog kocke možda je više nego zbog kredita, ali je zbir propalih obitelji zbog bankrota neke tvrtke strašniji, koncentriran na jednom mjestu i erumpirao je u isto vrijeme.
memento
Po već ne znam koji put, otkako su snimljeni još daleke 1988., gledao sam neki dan „Gospodu Glembajeve“ po istoimenom Krležinom romanu. Perfektna režija Antuna Vrdoljaka, fantastičan Tonko Lonza, sjajan Mustafa Nadarević i vrlo dobra Ena Begović. Nažalost svi su ti veliki glumci odavno pokojni. No, što me podsjetilo? Krleža ovdje opisuje bankarske lopovluke Glembaja i njegov pun aristokratski, bogataški način života. Tek kad umre, pokazuje se u koliko je velikim dugovima bio. To je to isto: uzeti novac je lako, podići kredit isto ali zaraditi ga? E to je nešto sasvim drugo.
Javor Novak
