Javor Novak: Zastrašivanje novinara
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 01 Listopad 2024 13:04
Pravomoćnom presudom hrvatski novinar od formata, i vrlo rado gledan tv urednik i voditelj Projekta Velebit, Marko Jurič, osuđen je na deset mjeseci uvjetno! Nepravomoćne presude se ne komentiraju ali ovdje je riječ o pravomoćno okončanom sudskom procesu, mada se toplo nadam kako će g. Jurič imati upornosti ići s ovime i na Vrhovni i na međunarodni sud.
Tom sramnom presudom jedan hrvatski novinar osuđen je zbog verbalnog delikta i onemogućeno mu je javno djelovanje po aktualnim temama u slijedećih dvije godine. Pod prijetnjom zatvora! Time smo se svrstali među one mračne države Putinova tipa, koje progone i zatvaraju novinare. I mi imamo zabranjene teme, one o kojima se ne smije javno govoriti, baš kao što je to isto bilo i u tamnici hrvatskoga naroda, u šugoslaviji. Srećom novinare još ne šalju na Goli otok, još ne ubijaju.
Sva ova totalitarna sramota i puno jednoumlje događa se u Hrvatskoj u kojoj srbska okupatorska zastava s četiri S nikako još nije postala zabranjena. Ne samo da zastava nije zabranjena nego nije zabranjena čak niti četnička kokarda, kako nam se sa smiješkom u objektiv kamere svojedobno pohvalio obrtnik Pupovac. I ne samo to, ovom se presudom sve to i štiti. Četništvo nije zabranjeno u Hrvatskoj, unatoč svim masovnim zločinima u obje šugoslavije i u Hrvatskom obrambenom ratu. U tolikim masovnim zločinima počinjenima upravo u Hrvatskoj, a koji su i potvrđeni pravomoćnim presudama u Haagu.
Mi čak imamo uzajamna veleposlanstva sa Srbijom u kojoj se slavi četništvo i negira genocid u Srebrenici te sav Miloševićev fašizam. Kao i evolucijski i genetski krvoločan fašizam u Srbiji u 2. sv. ratu koja ne samo da je počinila posebno stravične masovne pokolje, nego se još i javno hvalila kako je Srbija postala prva Juden frei (oslobođena od Židova!) država u Europi! Priredila je čak i izložbu poštanskih maraka s tim svojim „uspjehom“ nad Židovima.
Mi s njima gradimo dobrosusjedske odnose, jer ono kao: susjeda ne možeš birati. I kao da se baš sa svakim susjedom moramo ljubakati. Kao da Hrvatska ni u 21. stoljeću još ne može bez Srbije i kao da su diktati iz EU obvezni i moraju se izvršavati bez ikakvih uvjeta i pogovora. Živjela suverenost. Živio suživot s četnicima.
cave Pupovac!
U tim i takvim uvjetima u Hrvatskoj pokazati kako Porfirije u Kanadi pjeva četničke pjesme dok stoluje na Cvjetnom trgu u središtu Zagreba, jest strogo zabranjeno. I to nam pokazuje pravomoćna presuda novom hrvatskom disidentu Marku Juriču. To je k tome i sudski progon počinjen po prijavi političara, vrha vlasti (!) javnog tužioca Milorada Pupovca. Dakle ne samo da se četništvo u Hrvatskoj ne zabranjuje nego oni koji s njime koketiraju drsko dižu prijave protiv nas, a koje onda evo ovako poslušno završavaju s ovakvim diskriminatornim presudama! Presudama po novouvedenom verbalnom deliktu. Kad mi nismo u stanju biti suvereni, četnici će slobodno carevati i plesati Hrvatskom. I ta jednoumna presuda gospodinu Juriču nije odluka jednog suda u Hrvatskoj, jedne pravosudne instance, to je presuda dvaju sudova, dviju instanci!
Dragi hrvatski novinari ne i drugovi orjunaški novinari (za vas nema straha), ovo vam je zastrašujuća poruka: ako ukazujete na četništvo većeg dijela Srbske pravoslavne crkve, bit ćete kazneno gonjeni, protiv vas će se voditi sudski proces i provest ćete se kao jedan po svemu hrabar novinar - Marko Jurič. S uvjetnom kaznom, a možda i bezuvjetnom ali svakako s višegodišnjom zabranom obrade aktualnih tema! Čuvajte se novog javnog, a socijalističkog tužioca Pupovca.
Zapravo nema tu suštinske razlike: isto su tako stradavali hrvatski ljudi 1971. Stradavali po prijavama pravovjernih partijaca. Mogli biste i vi danas u 21. stoljeću jednako stradavati po prijavama mnogih (veliko)Srba. Socijalizam je permanentno strahovao od snage svake oporbene riječi, bilo nejavne ili javne. Socijalistički mozgovi boje ih se krvavo još i dan danas 2024. u Hrvatskoj! Presude duboke države to nam nažalost potvrđuju.
Strašno je svjedočenje odvjetnika dr. Jonjića, predsjedničkog kandidata: „Kad god sam (u mnogo slučajeva) branio hrvatske branitelje bili su osuđeni, kad god sam po službenoj dužnosti branio srbske pobunjenike, uvijek su bili oslobođeni."
vođe novinara šute…
Hrvatski disident Marko Jurič, koji je za ovog prijekog sudovanja pokazao dostojanstvo i nepokolebljivost, odlučno je odgovorio sutkinji, pokazao joj je i što ona radi s tom presudom te je glasno manifestirao svoju iskrenu uvjerenost u pošteno obavljanje novinarskog posla. Ali, drugaricama i drugovima istina smeta. Time oni zatiru i ograničavaju slobodno novinarstvo (u navodnoj demokraciji), ušutkavaju i zastrašuju sve novinare, pa se pitamo kako će sada reagirati Hrvatsko novinarsko društvo? Kakvu će poruku njihova bajna sindikalistica Maja Sever poslati Međunarodnoj udruzi novinara? A što će poduzeti grlati zagrebački predsjednik novinara Hrvoje Zovko? Ulični drekavac za prava samo i jedino svojih istomišljenika. Oboje su se nekada derali do neba i pri samim sudskim optužnicama ili novčanim kaznama novinarima, a sada kad se novinaru prijeti zatvorom - kukavički šute. Gdje je zatim Ivan Zvonimir Čičak, gdje su svi ostali članovi Hrvatskog helsinškog odbora? Guknite sada pravovjerni. Ako ste u stanju.
Treba naglasiti i da je suđenje protiv g. Juriča trajalo punih osam godina (uobičajeno za hrvatsko pravosuđe!), a da se tzv. Hrvatsko novinarsko društvo i njezin predsjednik Hrvoje Zovko nisu ni jedan jedini put oglasili o tome da se upravo u samoj metropoli Zagrebu, sudi jednom poznatom novinaru. Ne mogu se opravdavati niti time što Jurič nije njihov član jer je HNDe ne jednom imao praksu upozoravanja i osuđivanja ne samo svojih članova već i svih drugih novinara. Smiješno ali istinito. No šutnja u ovako skandaloznom predmetu ipak predstavlja dno dna predsjednika HND Hrvoja Zovka i njegovoga HNDa. To je dno dna i sindikalistice Maje Sever, pogotovo što ona djeluje i kao hrvatska novinarska sindikalistica i još k tome i kao međunarodna. Talog je to novinarstva kojeg nam pokušavaju prodati pod vrh. Aca Stanković tome će uvijek rado priskakati i pokušavati pomoći.
Stanje koje ovime dobivamo u Hrvatskoj, samo je nastavak destrukcije koja je započela još 2000. Tako je to bilo ali na žalost i ponovno jest i u današnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Vrijedi zapamtiti ime predsjednice sudskog vijeća na Županijskom sudu u Bjelovaru, ime drugostupanjske sutkinje gđe. Milenke Slivar. Treba zapamtiti i ime sutkinje gđe. Mirjane Horvat s Općinskog suda u Novom Zagrebu, ime prvostupanjske sutkinje. Upravo su to njihove vrlo opasne i presedanske presude. Baš kao iz doba šugoslavije.
… i širi se medijski muk
Ali budimo pošteni pa kažimo i slijedeće: vijest o prijetećoj pravomoćnoj presudi novom hrvatskom disidentu Marku Juriču prvi je promptno donio Max portal 24. 9. 2024. Jutarnji list vijest je donio tek 25. 9. u 16 sati, a portal narod.hr tek u 18,45 sati. Tu udarnu vijest nisu donijeli ni Večernjak, ni Slobodna Dalmacija koja se inače velehvali da su najveće dnevne novine u Dalmaciji, ali nisu je donijeli niti brojni slobodni portali. HKV donosi članak 26. rujna, a moj portal donosi čak pet tekstova (ovo je šesti)! Svi su ostali zakazali. Ili zanijemjeli? Kao po partijskom nalogu.
“Domino“
Nakon što su Penava i Ćipe potpuno profućkali povjerenje birača i sasvim ih prevarili, Mario Radić i brojni članovi dali su ostavku u DPu i osnovali novu stranku. Mariju Radiću želim svu sreću da ovaj već treći pokušaj osnivanja relevantne hrvatske desne političke stranke, konačno uspije. Vjerujem da i hoće.
Ali… sam naziv je trostruko kontraproduktivan. Prvo, Domino je dječja igra, a to je za svaku, pogotovo za neku novu političku stranku, vrlo loša asocijacija. Drugo, na znaku stranke piše Dom, a u drugom, desnom dijelu, ističe se riječ NO. Engleski, kao što svi znamo, to znači NE. To je još jedna loša asocijacija. Treća, i možda najvažnija primjedba, jest da je Domino dječja igra u kojoj se pomicanjem jedne pločice redom ruše sve druge. Dakle Dominom se ne može privući druge stranke na suradnju, niti se može domino efektom mijenjati političke prilike na bolje. Dominom se ruši, a ne gradi, domino efekt je sinonim za nezaustavljivo rušenje u nizu. Na što su dakle mislili u Radićevoj novoj stranci kad su birali baš tu marku i taj slogan?
Posebna je šteta i što Radić potiče mrvljenje hrvatskih desnih stranaka i umjesto da podrži najstarije objavljenog predsjedničkog kandidata dr. Tomislava Jonjića on ističe svoju, svakako kvalitetnu, kandidatkinju dr. Branku Lozo. Iako je razumljivo da Radić sa Dominom želi što prije potvrditi i dokazati svoju snagu nakon rascjepa, ipak je ovdje riječ o taštini, a na štetu hrvatskih interesa.
očita muljaža
Nakon svih tv i radio priloga, svih nastupa HDZovih političara, nakon svih članaka po novinama, nakon prave bure koju je izazvao nepripremljen i brzinski, nedorečen i muljatorski zakon o nekretninama (Radnička fronta cvate!), pogledajte ove dobre primjere. Kaže Izbavitelj kako zakon unosi red, donosi nekakvo priuštivo stanovanje (ma što to značilo i ma kada bi ono moglo profunkcionirati), pa nam on zatim poručuje još nešto, tvrdeći: „kratkotrajno obiteljsko iznajmljivanje nije turizam, potrebno nam je ono dugotrajno“. Ma nemojte kaasti. A hoće li onda i hoteli i moteli i auto-kampovi plaćati taj porez kod svojeg kratkotrajnog iznajmljivanja? Naravno da ne će. A kako to i zašto oni ne će? Zakon mora zahvaćati sve dionike u turizmu ili nikoga, a ne samo obiteljsko ili sada pod petokrakom hajkom to mrsko kapitalističko tzv. rentijersko iznajmljivanje. Ono kao: rentijeri ne dovode goste, ne povećavaju ukupan turistički prihod, oni ne doprinose njihovoj većoj potrošnji. Koje li su to prozirne socijalističke muljaže!
ženska neprava
Sve je to logično i potrebno: zločin je za svaku osudu. Pogotovo onaj najteži. Pa tako i prošlotjedna godišnjica, kad je ubojica Oreškić na Općinskom sudu u Zagrebu pobio tri žene, naoko ima smisla. Ali zločin ne treba frizirati, niti se njime treba i može manipulirati, već treba reći punu istinu. I nje se ne treba bojati, niti ju trebamo prešućivati. Istina zločin ne umanjuje. U protivnom dobivamo kontraefekt.
Ne možemo reći da je do tog bjesomučnog zločina došlo tek tako i da je on pao s neba. Sve su mu se žene bez razlike u sudnici grohotom smijale, ismijavale ga. I to ne na jednom ročištu. A on je tražio pravdu. Da je bilo tako govori i podatak da je ubojica pucao i u zapisničarku koja s predmetnim činjenicama nije imala baš ništa, ali činjenica ismijavanja odvela ju je do tragičnog ranjavanja i umalo do smrti.
Tijekom suđenja Oreškić je već bio tražio izuzeće sudskog vijeća. Vjerojatno zbog osjećaja pristranosti sutkinje i samog vijeća te je nemoćan i odbijen vrijeđao i sutkinju i članove obitelji svojih žrtva. Njima je poručivao da su đubrad, a novinare je nazivao štakorima. Stanimo začas ovdje. Kako je to Oreškić vrijeđao članove obitelji svojih žrtava? Zar su u sudnici bili nazočni članovi obitelji sutkinje, članovi obitelji ženine odvjetnice, članovi obitelji njegove bivše supruge? Nemalo je mutan taj podatak o „obiteljima njegovih žrtava“ koje je on vrijeđao. A zašto Oreškić nije bio odmah udaljen iz sudnice i kažnjen globom zbog vrijeđanja suda? Izgleda kao da se baš htjelo da sve to što dulje traje, da se optuženog što dulje ponižava. Zatim, zašto to brakorazvodno suđenje nije bilo zatvoreno za javnost? Netko je žarko želio da se sramoćenje optuženog proširi i u javnosti?
Događaj se kobnoga dana tako neometano odvijao dalje: ismijavanje te izrečenu presudu Oreškić nije mogao mirno saslušati, pa je u jednom trenutku kleknuo te prekrio uši, ne želeći dalje slušati sutkinju. Nije li to bilo ono posljednje upozorenje da se sa ismijavanjem prevršila svaka mjera?
Bilo kako bilo, sami detalji zločina su stravični. Kad je sutkinja na kraju brakorazvodne parnice izrekla presudu diktirajući ju u zapisnik, ubojica je ispalio osam metaka. Kao bivši policajac Oreškić je ubio sutkinju, odvjetnicu svoje supruge i svoju bivšu suprugu te teško ranio sudsku zapisničarku. Zatim je u sudskom toaletu oprao ruke od baruta. Zahvaljujući općoj zbrci koja je nastala, bez problema je napustio zgradu suda i zaputio se na granični prijelaz sa Slovenijom, na Breganu. Tri sata kasnije ondje su ga uhitili s policijskom uniformom na suvozačkom sjedalu, s pištoljem te sa znatnom sumom novca: 90.000 njemačkih maraka i 180.000 kuna. To je upućivalo kako je njegov zločin bio pomno isplaniran. Nakon toga postao je prvi osuđenik u Hrvatskoj koji je osuđen na maksimalnih 40 godina zatvora.
No, taj dan teškog zločina ne bi smio biti proglašen nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama – 22. rujna. Zar ne bi bilo normalnije i kud i kamo pravednije proglasiti taj dan nacionalnim za sve žrtve obiteljskog nasilja? No to u militantno feminiziranom hrvatskom društvu nije i ne će tako skoro postati činjenicom. Pa nam se vrijedi upitati zašto nemamo i nacionalni dan borbe protiv ženskog nasilja nad djecom? Ili ženskog nasilja nad muževima? Ili ženskog nasilja nad roditeljima? Ne možemo jedno nasilje žestoko osuđivati i to na nacionalnoj razini, a drugo niti spominjati, još manje osuđivati. A da i ne govorim o apsurdu uvođenja femicida u Kazneni zakon gdje odavno postoji ubojstvo i teško ubojstvo. Je li dakle važnije ubojstvo neke žene od ubojstva bilo koje druge osobe? Jer isticanjem ženskih prava iznad zakona, poništava se sama priroda i sadržaj i namjera (već postojećeg) zakona.
Isto tako nacionalni dan za ovo, nacionalni dan za ono. Kakva uopće korist od toga? Hoće li teško posvađani supružnici u incidentnim brakorazvodima, zbog takvog nacionalnoga dana protiv nasilja, prestati činiti zločine? Tako dugo dok sadašnja privilegiranost žena kroz novo uveden femicid ne bude ukinuta te napokon bude prestala biti čisto očitovanje nejednakosti, tako dugo dok te nepravde ne budu ispravljene, trajno će postojati slaba i nikakva uvjerljivost i vidljivost nacionalnog dana borbe protiv nasilja (samo) nad ženama.
S jedne strane čudi me da taj autogol militantne feministkinje još uvijek ne vide, a s druge me strane ne čudi dokle ih je i do koje kontradikcije dovela njihova ostrašćena borba. Boreći se za jednakost svih žena dovele su brojne zaluđene žene u potpunu pravnu nejednakost. Ali i u značajan društveni animozitet. I sve to, a da nisu pomogle pretučenim ili ranjenim ženama žrtvama. Biznis je to biznis. Veliki biznis. Ma kakva borba za ženska prava.
Javor Novak
