Javor Novak: Nedovoljne promjene
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 10 Lipanj 2025 13:05
U Vukovaru je zasluženo poražen Domovinski pokret, očekivano je kažnjen zbog koalicije s HDZ-om. Sada ga Plenković mirno i polako, u kompletu s Penavom, može eutanazirati i poslati u odavno mu već pripadajući definitivni zaborav.
U Zagrebu je pak patološki status quo. Nije to prevelika riječ, tek ćemo vidjeti kakve nam sve teške svinjarije priprema Tomaševićeva sekta. Rijeka nije doživjela promjenu kako svi mediji bučno naglašavaju. Jedino nije gradonačelnik nego je gradonačelnica.
SDP pješadija
Pokazalo se otkako su u prašinu pali Linić, Obersnel i Komadina, stari komunjarski macani koji su predobro znali koliko i kome sve treba dijeliti novac, Rijeka je izašla iz njihova tora. Da točno, SDP je stara koža: gurnut je u prošlost ali ljevica se samo još jednom presvukla. Nisu SKH nego Socijaldemokrati, nisu SDP nego su mimikrijska Iva Rinčić.
Drago mi je i da je Ivica Puljak izgubio Split. Još je poštenije što se potpuno odrekao politike dakle i saborskog mjesta i pripadajućeg imuniteta. Sad će se lijepo, kao svaki drugi građanin, moći na sudu afektirano trepćući trepavicama braniti zašto je najvećem hrvatskom kiparu, akademiku Kuzmi Kovačiću bagerom i sasvim divljački prkosno, srušio auktorsko djelo – spomenik usred grada Splita. I to nasuprot odluci suda. Da spor ne padne u zaborav može pomoći i nova HDZ-ova gradska vlast, ako već sama nije u stanju spomenik vratiti na njegovo mjesto.
Dr. Marija Selak Raspudić uopće nije ostvarila loš rezultat ali on je bio nedovoljan. Na kraju, IDS je izgubio Pulu, jača SDP. Nije šija nego vrat. Sve su to (pre)slabe promjene.
neš ti demokracije
Slabe tim više što su najveću pobjedu odnijeli lijeni i malodušni Hrvateki – četa onih koji nisu ni izašli na izbore. U Zagrebu nije glasovalo zapanjujućih čak 75,45 %. Tako je Tomašević dobivši čak 70.000 glasova manje nego 2021., ipak i unatoč tome glatko i sada pobijedio sa 57,56 % glasova. Ali od samo 24,55 % izašlih birača. Time je dobio tek 131.000 zagrebačkih glasova od 668.000 birača, a to je tek 1/5 od svih zagrebačkih. Koliko malo građana treba izaći na neke od hrvatskih izbora pa da oni moraju biti ponovljeni? Nema donje granice? Neš ti demokracije.
DIP spava ali i uspavljuje
I prije izbora i na dan samih izbora DIP-u je najvažnije objavljivati uspavanke: „sve teče u najboljem redu“, „ima manjih kršenja, koja se brzo rješavaju…“. Međutim odmah po objavi konačnih rezultata, a negdje bome već i prije toga, pojavljuju se listići viška, sporni listići, traže se nova prebrojavanja pa je čak bilo i onih plivajućih morem. Događaju se tužbe i ponavljanja izbora, a za sve to nikako se ne može tvrditi da su im uzrok manja kršenja izbornih pravila.
o mili Gabriele: bijaše on svašta
D'Annunzio (ožujka 1863. – ožujka 1938.) je navodno dobio ime zbog svog anđeoskog lica. Zarana je prepoznat kao talentiran pjesnik, no kako se okrenuo hedonističkom izričaju mnogi su ga se talijanski moralisti kasnije odrekli nazvavši ga ništa manje nego izopačiteljem. Imao je bogat opus, bio je i novinar pa romanopisac i dramatičar. Oženio se već u dvadesetoj godini, a zatim su uslijedili razvod, šaranja pa pronalaženje sreće tek iz trećeg pokušaja.
Već u studentskim danima politički se profilirao te je i sâm počeo promovirati talijanski iredentizam. Bio je i nezavisni zastupnik u Zastupničkom domu pa porezni bjegunac u Francusku. Tamo je surađivao s Debussyjem na glazbenoj predstavi „Mučeništvo sv. Sebastijana“ no reagirala je Sveta Stolica stavljanjem njegovih djela na Indeks Librorum Prohibitorum. Dvojac s jednim masonom osnovao je i Narodno sveučilište u Milanu, a zatim je D'Annunzio na njemu postao i predavač. No i sam Gabriele postao je mason ali i proslavljen ratni pilot.
Kao što je to bilo i s fašizmom i nacizmom i D'Annunzio je započeo političku karijeru kao socijalist. Točnije, prvo je glavinjao od povijesne desnice do povijesne krajnje ljevice, socijalizma i tzv. progresivizma. Uskoro se pokazao i kao imperijalist koji je kratkotrajno (na 16 mjeseci) okupirao Rijeku i proglasio se Duce-om. Opisan je i kao svojevrsni Ivan Krstitelj talijanskog fašizma jer je gotovo sav ritual fašizma izmislio naš Gabriele. I to tijekom okupacije Rijeke. Konačno bio je prijatelj ali i politički suparnik fašistu Mussoliniju.
novopovijest bez povijesti
Zanimljivo je kako pišu o našem predragome Gabriele-u: „sam se navodno nikada nije izjasnio kao fašist, niti se uključio u fašističku politiku“ (osim kao diktator s titulom Il Comandante tijekom zaposjedanja Rijeke – op. J. N.) ali je „imao snažan utjecaj na ideologiju Benita Mussolinija“. Konačno tom je tobožnjem ne-fašistu, kad je umro, sâm Mussolini priredio paradni državni sprovod. Oni koji danas žele umanjiti fašizam u D'Annunzia, ne mogu umanjiti povijesnu činjenicu da je isti bio i ostao simbol talijanskog imperijalizma i pretenzija na istočnu obalu Jadrana. I to traje sve do danas, pogotovo u slovenskom i hrvatskom dijelu Istre te u Rijeci. Ne mogu izbrisati ni njegove okrutne Ardite, po nasilju poznate crnokošuljaše.
No, duga je povijest novovjekih talijanskih „susreta“ u Rijeci, pogledajmo samo najnovije. U Rijeku je u Zajednicu Talijana pozvan Tršćanin Roberto Menia, tadašnji član neofašističke političke stranke Movimento Sociale Italiano (MSI-DN). Zatim Paolo Sardos Albertini, predsjednik profašističke organizacije Lega nazionale u Trstu, pa Giovanni Gianni Alemanno pripadnik iste stranke kao i Menia i to kao gradonačelnik Rima. Valjda kao istomišljenik, godine 2009. bio je pozvan u Rijeku. Organizator je bio začešljani „antifašist“ i „ljevičar“ Furio Radin, tada saborski zastupnik vrlo zabrinut za hrvatske manjine. Objeručke su tog fašistu u Rijeci dočekali i Radin i SDP-ov gradonačelnik Grada Vojko Obersnel. Njima se pridružio čak i tadašnji gradonačelnik Zagreba Bandić. Neofašistu Alemanno-a u Puli je radosno primio i predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić, tada istarski župan. Čak je objavljeno (A. Černjul) da je nekim talijanskim neoiredentistima priznanje Grada Rijeke uručio i sâm „drug“ Obersnel kao takav. Nedavno, povodom namjeravane počasti D'Annunziu u Rijeci, a koja je propala, isti taj Obersnel dao je potpuno suprotnu izjavu, osuđujući fašizam. Drug u starosti vrluda, baš kako je u mladosti vrludao i Radinov D'Annunzio.
Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća još sam 2019. objavio: „Fašizam maršira Rijekom kako jučer tako i nedavno kada je predstavnik talijanske manjine u Hrvatskome saboru, Furio Radin, glatko i besposljedično, a na opću sramotu, pozvao u Rijeku neupitnog fašistu Gianfranca Finija. Da li sada Radin šuti zbog toga? Da li je on hrvatski antifašist i talijanski fašist? Ili još ne zna? Ili je oboje upitno?“ Inače www.britannica.com navodi ne tako star citat iz Finijeva govora: „Fašizam je bio dio talijanske povijesti i izraz trajnih vrijednosti.“
I još: u prostoriji Zajednice Talijana u Rijeci godine 2022. predstavljena je knjiga „D'Annunzio e il mito di Fiume. Riti, simboli, nararrazioni“ („D'Annunzio i mit o Rijeci. Obredi, simboli, narativi“). Auktor je Carlo Federico Simonelli, povjesničar i predavač povijesti nacionalizma i identiteta na La Sapienzi u Rimu.
U cijeloj priči posebno se ističe predstavnik talijanske manjine Furio Radin (1950.). On je nakon brojnih prethodnih dužnosti u ljeto prošle godine figurirao i kao potpredsjednik Sabora RH, i kao član Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, i kao član Odbora za međuparlamentarnu suradnju i kao član Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). U nedavnom Jutarnjem listu svima je poručio kako „treba razdvojiti raspravu o D'Annunziju kao pjesniku i avanturistu od one o njegovoj ideologiji“. Time nam zaneseni pjesnik Radin nije ništa poručio o D'Annunzijevoj fašističkoj ideologiji koja je inspirirala čak i jednog Mussolinija. Hipi začešljan Radin nije nam kazao da tu nije riječ ni o kakvoj raspravi ili raspravama o „našem i njegovom“ Gabrieliju, već o općepoznatim činjenicama o okupatoru, vojniku i fašistu koji je svojevremeno s vojskom svojih Ardita drsko zauzeo Rijeku. I to kao Il Comandante te kao samoprozvani Duce.
dvojni kriteriji kao negacija kriterija
Zastupnik u Skupštini Grada Zagreba i predsjednik stranke „Jedino Hrvatska“ dr. Tomislav Jonjić na tu se Radinovu sramotu logično vezao poredbom s Milom Budakom. Naime takve dvojne kriterije o odvajanju književnosti od politike tzv. hrvatski antifašisti u njegovu slučaju baš nikako ne priznaju. Budak za njih nije bio talentiran pisac već isključivo ustaški dužnosnik. Time Furio Radin, (nepotreban) predstavnik nekakve manjine u Hrvatskom Saboru, gdje je čak i potpredsjednik, ne samo da ignorira povijesne činjenice nego i brani neprijeporni fašizam.
Čak je i Jutarnji list (2. lipnja 2025.) objavio odlomak: „O Gabriele D'Annunziju, jednom od najbizarnijih političara u povijesti, sada se priprema i jednako bizaran skup. Anonimna i marginalna udruga 'Centro Studi Dannunziani e Patriottici' ('Centar za Dannunzijske i domoljubne studije') s misijom promicanja 'Dannunzijanske i patriotske kulture u Italiji i inozemstvu' ovih je dana poslala poziv medijima u kojem stoji da će se u Hotelu Continental u Rijeci održati prva međunarodna dodjela nagrade 'Reggenza Italiana del Carnaro - Città di Fiume' ('Talijansko regentstvo Kvarnera – Grad Rijeka'). I da... srećom, hotel se zahvalio na toj „počasti“ i na vrijeme tu „svečanost“ otkazao.
čestitka HAZU
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala je i održala znanstveni skup o hrvatskom povijesnom grbu. Tu je i Deklaracija kojom se još jednom znanstveno pokazuje kako hrvatski državni grb s prvim bijelim poljem nije nastao za NDH-a, nije ustaški već je objavljen u brojnim dokumentima i nose ga brojne povijesne građevine. Kako u Zagrebu i Hrvatskoj tako i diljem Europe, posebno u Austriji i Mađarskoj. Napokon smo dočekali i tu Deklaraciju, čestitam. Usput, najstarija hrvatska državna zastava je ona iz 1647. (krunidba Ferdinanda IV) i čuva se u dvorcu Esterhazy u Austriji.
Ali zamislite vi u kojoj smo mi Hrvati poziciji, dokle su nas dogurali neprijatelji Hrvatske svojim stalnim lažima i ponavljanjima istih. Dogurali su dotle da mi moramo Deklaracijom naše najviše znanstvene i umjetničke institucije, u hrvatskoj državi, 35 godina od osamostaljenja, 30 godina od pobjede u Hrvatskom obrambenom ratu, 12 godina od primitka u EU… dokazivati ono što je davno općepoznato. Dobro se sjećam kako je Hrvatski povijesni muzej na Gornjemu gradu u Zagrebu svojevremeno priredio znanstveno utemeljenu izložbu sa svim fizičkim i izvornim hrvatskim trobojnicama, sa svim onima na kojima je u raznim državnim formatima, u raznim povijesnim razdobljima, živio nacionalni hrvatski grb.
Danas najčešće navodimo godinu 1498. jer se već tada vijorila mila trobojnica i hrvatski nacionalni grb s prvim bijelim poljem. Dakle naša zastava i grb vuku korijen još s kraja 15-og stoljeća. Bilo je to samo nekoliko godina nakon što je Europa otkrivala Novi svijet. Ali kao ni mnogih drugih država, Amerike tada još ni izbliza nije bilo, nego je osnovana punih 280 godina poslije. Tako je živio hrvatski grb za razliku od mnogih europskih i svjetskih država koje svoju nacionalnu zastavu nisu imale ni približno toliko duboko u povijesti, a s njihovim današnjim insignijama, ponegdje čak ni s bojama. I još je jednu povijesnu činjenicu vrijedno navesti: zastava s kraja 15. stoljeća, samo je prva sačuvana, nigdje ne piše da je ona bila prva, da je hrvatski grb s bijelim poljem baš tada, a ne prije, bio prvi postojeći. Tu su naravno i spomenici na kojima je naš grb i prije bio uklesan. A da hrvatski grb ne spominjem na krovu Markove crkve s kraja 19. stoljeća. A da ne spominjem da je u propaloj Jugoslaviji grb socijalističke Hrvatske također godinama imao hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Čak i u Beogradu! Dakle ustaše i „njihov“ hrvatski grb su u mozgovima pokvarenih neznalica i plaćenih lažaca. Onih, kojih su nam prepuni mediji. I kojih nam je, kako vidimo, puna pipa.
Da smo imali hrvatsku diplomaciju, kao što je nemamo, nikada Republika Austrija ne bi nasjela na ljevičarske glasine iz Hrvatske kako je na Bleiburgu ustaški grb. Ovom Deklaracijom HAZU, sada je napokon i na državnoj razini dana prava podrška Počasnom bleiburškom vodu koji vodi spor u Austriji i dokazuje ono što svi znamo. PBV se godinama bori za istinu i naravno i za to da se na tlu jedne europske demokratske države kakva je Austrija, više nikada ne ponovi vandalizam nad žrtvama. Da se više nikada potpuno barbarski i totalitaristički ne vandalizira spomenik na Bleiburškom polju, da se ne otkida nacionalni hrvatski grb, ali i neka spomen slova. Prestrašna je to slika moderne Austrije, točnije austrijske južne pokrajine. Ali oni će taj spor, naravno, izgubiti.
i ništa nisu naučili
Karađorđevićevi batinaši, četnički koljači i žandari terorizirali su i ubijali posebno Hrvate (atentat na Đuru Basaričeka i Stjepana Radića) i dobili su ustaški pokret. Četnički koljači i žandari nastavili su s terorom i dobili Banovinu Hrvatsku i NDH. Presvučeni, sada Titovi četnički koljači i najgori kriminalci kileri nastavili su genocid nad hrvatskim narodom, posebno nad hrvatskim jezikom i dobili su Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Titovi koljači nastavili su s terorom, rodili su fašistu Slobodana Miloševića, ubijali su i razarali Hrvatsku i na kraju su podvita repa panično bježali na traktorima. Razorili su Vukovar, okupirali ga s najbarbarskijom četničkom ruljom, počinili genocid nad hrvatskim narodom, i… morali su napustiti Vukovar jer Grad je ondje gdje jedino može i biti: u hrvatskim granicama.
Pri kraju života, a naročito poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana polutani su ponovno započeli s nasiljem nad hrvatskim jezikom i narodom i tako su nedavno dobili Zakon o hrvatskom jeziku. Polutani i lažljivci nastavili su s lažima o „ustaškoj“ zastavi s prvim bijelim poljem i dobili su najnoviju Deklaraciju. Ovog puta od HAZU i očekujemo i od Hrvatskog sabora. I ništa iz svega toga nisu naučili.
Josip Trostmann (Dubrovnik 1938.)
Ovaj velik hrvatski slikar, sjajan kompozitor ne fokusiranih točaka boje, blistav i odmjeren kolorist, zaslužuje mnogo više od krhkih 46 minuta (HRT 3). Krhkih zato što njegova platna iz potpuno apstraktne faze (koja subjektivno najviše volim), zaista oduševljavaju. No je li zaslužio takav tv-pristup? Može li se ikojeg slikara predstaviti tako da se objektivom putuje po umjetničkoj slici? Da se time pokušava mistificirati, više skriti nego pokazati. Može li se cjelinu dočaravati fragmentima? Koji su to oni najvažniji fragmenti? Slikarevi ili urednički? Kojim pravom tv-urednik javno odabire, umjesto da prikazuje? Zamislite da nekog književnika i njegov roman pokušavate predstaviti tako da iz njegova djela javno objavite samo svoje odabrane ulomke? Jeste li ga time i tako predstavljali ili ste ga mesarili?
Maestro Trostmann u intervjuu je skromno priznao utjecaj Dulčića, učitelja i sugrađanina od kojeg je mnogo naučio. Ali, iako struka više cijeni slikarstvo Ivana Dulčića (iz njegova upola kraćeg života) nego primjerice opus i apstrakciju koju ističem kod Josipa Trostmanna, heretički se i nedvojbeno opredjeljujem za potonjeg. Za mene je učenik Trostmann nadmašio učitelja Dulčića. Poredbom primjerice s kolorizmom i apstrakcijom jednog Murtića Trostmann je rafiniraniji, Murtić je divlji, pa i politički banalan, lišen finoće.
No emisija, koja govori o velikom slikaru Trostmann-u koncipirana je nažalost tako da velik dio iste ne prikazuje gotovo ni jednu sliku u okviru, onako kako ju je zamislio auktor. Čak u najvećem dijelu emisije ne možete vidjeti ni slikarev potpis pod slikom. A kamo li da je tekstopisac, scenarist i urednik (kako renesansno) dao snimiti naslov slike! To je valjda nešto banalno. Izgleda cjelina, naslov i potpis su irelevantni, relevantno je jedino urednikovo putovanje kroz (istrgnute) fragmente. Relevantan je jedino njegov izbor. „Sukreacije“ da mu je.
Apstrakcija maestra Trostmann-a ne veseli (samo) zbog kolora, kako će se nepotrebno isticati, nego zbog kompozicije akcenata na slici. A njih vam urednik donosi po svom izboru i redoslijedu, nikada integralno. I ne može banalnije: kadar polazi uvijek od donjeg dijela slike i onda putuje na vrh. Koja „neprimjetna“ a „prevažna“ sugestija. Jer suština umjetničke slike uvijek se nalazi na vrhu?
Tek mnogo kasnije u emisiji pojavljuje se slikarev potpis, poneka cjelovita slika ali one su još uvijek bez naslova. No ni takav „cjelovit“ prikaz nije suština emisije već njezin minorno mali dio. Čak kad kamera i urednik šeću galerijom, oni prikazuju primjerice šest cjelovitih manjih slika ali s pet metara udaljenosti i u kadru iskosa! Kao da je retrospektiva u Klovićevim dvorima (2006.) nešto što vrijedi prikazati en passant.
Uvjeren sam u značajan umjetnički postupak, u veliku vrijednost kompozicije kod Trostmann-a, tako izrazite na njegovim apstraktnim platnima. Ona jest neodvojiva od kolorizma ali je primarna po lokaciji težišnica na platnu. S kraja na početak: napisao sam da je Trostmann sjajan kompozitor ne fokusiranih točaka boje, što može zazvučati mehanicistički mozaički ali tome nasuprot: baš zbog te prividne ne fokusiranosti važna je cjelina auktorove slike. Točke ili sjecišta mogu biti i mutna ali pravi fokus i suština slike nije pohranjena u fragmentu već u kompoziciji, u harmoniji cjeline. Putovanjem od fragmenta do fragmenta raščinja se upravo suština umjetničke kompozicije.
Ovu dokumentarnu emisiju ne može opravdati to što je objavljena još prije jedanaest godina, a sada reprizirana ali njezin „domet“ pravi je razlog da se maestru Josipu Trostmann-u i njegovu vrijednom opusu priđe još jednom. Ovog puta potkovanije i s većim poštovanjem.
požar će istjerati istine?
Još se nije stišala afera Hipodrom, a Tomaševića već sustiže afera bolnica u Blatu. Naime tamo se enormno trošilo (malo je reći netransparentno) na košnju korova i trave te na čišćenje snijega, sve po obiteljskim kriterijima. Izgleda je košnja u Blatu bila mnogo važnija od one po cijelom Zagrebu. A i snijega je svih ovih godina zajedno, bilo jedva do gležnja. Ovaj sadašnji katastrofalni požar skrenuo je naime pozornost medija i nadamo se Uskoka na cijelu priču oko te nikad izgrađene bolnice. O tome piše portal direktno.hr pod naslovom: „Zaboravljena afera: Požar podsjetio na milijunsku košnju trave: Pitali smo Grad Zagreb tko su zakupci u Blatu“. Ali odgovor nisu dobili. Usput, prvi kadar treći put: udruga U ime obitelji razotkrila je još jednu Tomaševićevu aferu - kako je on podijelio ništa manje nego više od 4,8 milijuna eura svojim boljševicima.
I sad… aferama uz Tomaševića kao da nema kraja: korupcija na Hipodromu, požar u bolnici u Blatu, financiranje svojih glasača, pa na sam dan izbora medijski marno prešućen popodnevni nov požar (opet!) na Jakuševcu, pa korupcija u bolnici Sv. Duh gdje je Tomašević kadrovirao, pa sada još (da ne povjeruješ) i najnoviji slučaj: prijavljena je podmetnuta bomba u Poglavarstvu Grada. Srećom pa je bila lažna.
No, vratimo se onom početnome blatu: sjetimo se bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića koji je obećavao izgradnju bolnice i ne samo nje u Blatu. Samo što nije govorio: evo tek što nije započeta. No sasvim očekivano već je prošlo točno pet godina i četiri mjeseca otkako isti primarijus više nije ministar, a u Blatu od bolnice niti be. Imao sam i neželjen osobni susret s njime jer sam u više tekstova argumentirao svu apsurdnost tog njegova političkog balona od obećanja. Pa se tako zbilo ovo: u jednom restoranu, stvorio se iznenada preda mnom i stajao ljutito me gledajući ispred moga stola. Propao sam u zemlju „zastrašen“ njegovim opako mrkim pogledom. No otišao je vrlo brzo, odmah nakon što sam prasnuo u smijeh sve gledajući ga u oči. Jer naravno, svi mi, osim bivšeg ministra, jako dobro znamo da bolnica u Blatu nigdar ne bu zgotovlena. Špišić: ♫ „U jednom gradu, zaboravih mu ime, to međutim, nije bitna stvar, u svijetu cvijeća i svijeća i tišine živi Pilko, sad već jako star…“
Javor Novak
