Javor Novak: Deklaracija HAZU
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Lipanj 2025 13:04
Prošlo je ispod radara: 1.) Dežulović na https://n1info.hr/ piše posprdnu kolumnu o Deklaraciji HAZU o hrvatskome grbu. Ona ga očito jako buba. 2.) Kad sam ostavio komentar obrisali su ga. Komentar tipa: što ste tražili to ste i dobili... te sam kazao kako sada kad se oni tom temom više ne mogu baviti, kad su pobijeđeni, e sada je to odjednom sporedna tema da bi se njome bavio jedan HAZU.
Ipak od N1 nisam očekivao ovakvu zadrtost i cenzuru, ostavili su samo glorifike drugih komentatora, a upućene "geniju" Dežuloviću... Njihovi auktori smiju pljuvati po svemu hrvatskome ali ne – ne smije se kritizirati N1, samo jednoumna pohvala dolazi u obzir.
tiranija privilegiranog
Što se to događa u Izraelu, točnije u moru ispred njega? Sad se već otimaju i civilni brodovi i to u međunarodnim vodama! Gdje je nestalo pomorsko pravo, ono svakome jasno pa i onima koji nisu pravnici? Kako može neka država, pa tako i favorizirani Izrael točnije njegova vlast (Netanyahu), otimati ekološki, špijunski ili vojno potpuno neškodljive brodove u međunarodnim vodama? Kako Izrael može potom taj uhićeni brod sprovoditi u svoju državu, pa onda još i posadu naknadno protjerivati? Kako može svoje zakone protezati na međunarodne vode?
Kako se može nekoga protjerati nakon što si ga oteo i silom uveo u svoju državu? To bi bilo moguće samo i jedino onda ako neko plovilo samoinicijativno i nedozvoljeno uđe u pomorske vode druge države s pripadajućom posadom. Što ovdje nije bio slučaj. Znači ovdje se postavlja pitanje ne samo koji je razlog uhićenja, već i kojim pravom se provodi nasilje i uhićenje bez jurisdikcije u međunarodnim vodama? Potpuno je svejedno tko je sve bio u toj posadi pa tako i ta sporna i militantna Greta. Nije ona ušla u Izrael nego je oteta iz međunarodnih voda. Koji je smisao progona nakon otmice i nasilnog privođenja u Izrael? Progon primjenjuje neka država nakon što je pojedina osoba ili organizacija počinila u njoj neki teški prekršaj. Ali u njoj, a ne u međunarodnim vodama. A ovdje je Izrael uhapsio posadu broda, oteo je i sam brod te izvršio kidnapiranje i odvođenje u Izrael, na teritorij na kojem ni ta posada ni taj brod nisu počinili baš nikakav prekršaj. I zatim još država Izrael posadi želi suditi i izbacuje ju iz te svoje države!? Bit će zanimljivo čitati presudu koju su si nacrtali u Izraelu.
I ovo nije prvi put: riječ je o već drugom pokušaju organizacije „Flota za slobodu“ koja je i početkom svibnja željela poslati svoju humanitarnu pomoć u Gazu. Tada je bila riječ o još goroj stvari. Brod su u Malteškim teritorijalnim vodama pogodila dva drona! Izgleda, ovakva tiranija dozvoljena je jedino Izraelu. Zamislite koja bi se bruka digla da to primjerice Francuska napravi Italiji u Mediteranu.
nuklearni podobnici
Jasno je da je nuklearno oružje najveće zlo. SAD-e desetljećima ukazuje na prijetnju od proizvodnje tog oružja u Iranu. Sada Izrael tvrdi da Teheran ima materijala već za devet nuklearnih bombi. Znači sve što su poduzimali u dugim desetljećima, bilo je uzaludno. Iran i dalje nastavlja proizvodnju i napreduje. Kao, zbog tih devet mogućih bombi Izrael je ponovno napao Iran i time se pokušao opravdati za sve što je počinio. Ali po kojoj logici Izrael i nekoliko drugih zemalja imaju pravo na nuklearno naoružanje, a Iran nema?
Među državama s nuklearnim naoružanjem razlikujemo one koje su potpisnice sporazuma o zabrani širenja atomskog oružja (NTP) i one koje sporazum nisu potpisale. Među ovim drugima su Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja ali i Izrael. Kako to da se svim tim ne-potpisnicama bez razlike ne prijeti ratom, iako već imaju atomsko oružje? Nego se prijeti i razara Irak koji tek radi na tome da dobije to razorno oružje. Je li Sjeverna Koreja s vodstvom, manje neuračunljiva od Irana?
Kako se pohvalio Izrael, Mossad i vojska godinama su pripremali ratnu operaciju duboko unutar iranskog teritorija. Čak su sagradili i bazu dronova unutar Irana, tik do glavnoga grada, u tu su zemlju krijumčarili i precizna oružja ali i komandose. Prokrijumčarena su čak i vozila koja su nosila sustave oružja. Zatim su Mossadovi komandosi postavili i precizne rakete u blizini iranskih protuzračnih objekata u središnjem dijelu zemlje. Već to je znači bio upad i okupacija.
No, Izrael se pohvalio kako je riječ o njihovu inovativnom razmišljanju, hrabrom planiranju i preciznoj primjeni naprednih tehnologija, specijalnih snaga i agenata pri djelovanju u srcu Irana. Nigdje ni a o tome da je riječ o diverzantskim upadima na teritorij jedne suverene države. Niti a da je riječ o napadu iznutra ali u mirnodopsko vrijeme. Kao u bajci: pri tim višegodišnjim izraelskim diverzijama nigdje ni riječi je li možda bilo ubijenih iranskih vojnika i civila. Jer naravno da je bilo. Jer Izrael je bio inovativan, hrabar i precizan… Jer Izrael može sve što hoće. Jer za Izrael ne postoji međunarodno pravo.
loše vijesti
Očekivano, Iran je odgovorio na izraelske napade. I dok je Hamas iz Gaze prije nekoliko mjeseci započeo rat protiv Izraela, sad imamo novo krvavo žarište: Izrael je napao Iran. I nije očekivao tako žestok odgovor: gori Jeruzalem, gori Tel Aviv. Izraelci su u skloništima, gospodarstvo se gasi, civilnog života uskoro više ne će biti. Ranjeno je i hrvatsko diplomatsko osoblje, otpočela je pogubna spirala rata: odgovor jedne strane na odgovor druge i tako u beskraj. Optuživanje jedne strane da druga gađa civile, kao izgovor za raketiranje svih ciljeva ne samo vojnih. Katastrofalno je što obje strane prkosno izjavljuju da ne će stati. Kako raste broj poginulih u napadima tako započinje i nov egzodus stanovnika iz obje zemlje.
Papa Lav XIV očekivano je pun velikih riječi: razum, dijalog, velika zabrinutost, delikatan trenutak, odgovornost, izgradnja sigurnijeg svijeta bez nuklearne prijetnje, susreti puni poštovanja i iskrenog dijaloga, trajan mir, pravda, bratstvo, opće dobro, putovi pomirenja, sigurnost i dostojanstvo za sve… No tih četrnaest zvučnih krilatica nepovratno je pogaženo još i prije prvog izraelskog napada. Još u miru. Uporno traju ta višedesetljetna teška neprijateljstva na famoznom Blistoku. Tu nikada nema mira, upravo obratno.
Ma što govorili, Amerikanci su debelo uključeni od samoga početka, ali najava Irana da će napasti i američke baze u regiji, najava je onog najgoreg: totalnog rata. Opće ludilo eskalira iz sata u sat, tako Iran već prijeti da će u regiji gađati i vojne baze i brodove SAD-ea ali i Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. On tako zaziva rat sam protiv svih, za sada, a poslije uz moguću što veću pomoć Rusije. Naravno ovisno o njezinoj agresiji u Ukrajini.
Za sad je broj žrtava na obje strane pojedinačno još dvoznamenkast, no ne će mnogo dana proći, a mrtvih će biti u troznamenkastoj brojci… Što svijetu drugo preostaje nego poduzeti: snažan diplomatski pritisak za prestanak rata uz zbrajanje lanaca poskupljenja svjetske nafte. Što svijetu uopće preostaje u ratu dviju vojnih sila u kojemu, i opet, ne će biti pobjednika?
Putin kao moralni autoritet
Ako nekome nije jasno što to danas znači politička dvoličnost i beskrupuloznost dovoljno mu je pročitati Putinovu osudu izraelskog napada na Iran: „Rusija je zabrinuta i osuđuje veliku eskalaciju u napetostima, oštro osuđuje Izrael, okrivljuje kolektivni Zapad i protuiransku histeriju, osuđuje izraelsko kršenje povelje UN-a i međunarodnog prava, napadi su potpuno neprihvatljivi, međunarodna zajednica si ne smije dopustiti indiferentnost prema takvim zlodjelima koja uništavaju mir i štete regionalnoj i međunarodnoj sigurnosti, ne postoji vojno rješenje koje bi umirilo strahove Zapada glede iranskog nuklearnog programa, diplomacija je jedini odgovor, pozivamo strane na suzdržanost kako bi se spriječila daljnja eskalacija i sveopći rat u bliskoistočnoj regiji“.
Ukratko, temeljem ovog širokog i šarenog niza ocjena, teško da ima ikoja koja se ne odnosi na Putinovu okupaciju Ukrajine. Kao potpun „moralni autoritet“, ruku okrvavljenih do ramena, piše li to Putin zapravo sam sebi?
nove provokacije
Galerija Forum u središtu Zagreba svojom „novom“ izložbom postaje središte trulih ideoloških provokacija. Iako se spomenik zločincu Titu nalazi u Kumrovcu i taj je lik općepoznat onako u vojničkome šinjelu, Galerija Forum misli da ga treba prikazati i po stoti put. Voditelj Galerije Feđa Gavrilović tobože pokušava odvojiti taj sramni kip, simbol zločina i totalitarizma od stvarnosti pa kaže: „Ne zanimaju me ni mržnja ni radost prolaznika“. A upravo je zbog tih snažnih i podijeljenih emocija prema zločincu istoga i dovukao u centar grada. To nije ništa drugo nego stavljanje sebe u središte skandala, Gavrilović je gladan takve „afirmacije“ pa makar to bilo i samo pet minuta ogorčenja na njega.
Još je bjednije i uljudbeno mizernije spram Titovih masovnih zločina i žrtava kad isprana svijest Gavrilovića poručuje: „Tito je ovdje simbol civilizacije“. Ako Gavrilović tako shvaća uljudbu, onda u nju spadaju i masovna strijeljanja, i bacanje žrtava u jame i rudarska okna, i premlaćivanja do smrti na Golom i Grguru, i umlaćivanje nad Jazovkom, i skrivanje svih Titovih masovnih zločina na Kočevskom rogu, samo u Sloveniji i Hrvatskoj na 1.700 lokacija. Da, zaista to je simbol civilizacije: mučko ubijanje bez suđenja.
Da zaista, uljuđena Hrvatska danas treba lijepo prisjećanje na Tita, kako bi se stvorilo stajalište da njegove masovne zločine i žrtve ne treba otkrivati, ne treba istraživati, ne treba uljuđeno pokapati. Zato je Feđa, kojem istina ne treba, gladan medijske pozornosti, on 2025. postavlja izložbu „Sjećanja na pobjedu – Trg maršala Tita“. To je njegov odgovor na povijesna istraživanja koja donose istinu, a koju on ne želi već ju hoće nadglasati. Tobože mi danas trebamo Titovu pobjedu, ma kako ona bila u stvarnosti težak moralni poraz uljudbe. Mi danas znači trebamo Titove pokolje, oni su vrijedni Feđinog sjećanja kao i propali Trg maršala (okupatorske JNA), Tita.
Sve su to tek sinkronizirane predradnje: prvo mršava pobjeda Tomaševića, pa se oglasio ideologijom zadojeni Maković kojem isto nedostaje Titov trg, a sada ova izložba. Bit će toga još, još „spontanih“ performansa, a onda će Tomašević „morati presjeći“ i vratiti trg tog neupitnog zločinca. „Ne bi“ on, ali ga je natjeralo.
biseri u mulju
Ipak ima i jedna dobra vijest, ili dvije: Bajić je sa 75 godina napokon otpušten iz DORH-a, a Barbara Kolar ne će blebetati na HTV-u sve do jeseni. Razumijem zašto ljudi žele da ljeto traje barem dvostruko dulje.
on „ništa ne zna“
Zaista se kao lavine obrušavaju medijski napisi o bivšoj Plenkovićevoj ministrici Gabrijeli Žalac. Ne samo zato što je osuđena na zatvor, već zbog toga što Plenković ne želi zucnuti niti riječ o tome. A osuđena je kao jedina takva ministrica u EU, koja blamaža za Plenkovića. Utamničena kao bivša ministrica regionalnog razvoja i upravo fondova EU!
Što ti je politika: hvalio ju je do neba, bio njome oduševljen, a sad kad je ta njegova blistava zvijezda spala, on odjednom šuti kao zaliven. Ništa on o tome „ne zna“. Mediji su zluradi? Ne, nego je njegova šutnja više nego sumnjiva. Nije svaka šutnja zlato, poneka je i indikativna. Je li to sada taktika obostrane šutnje, omerta?
odlično je, osiromašeni smo
Ljeto je tu, sezonski su radnici u dolascima u Hrvatsku. Na desetine tisuća ljudi. Kako iz zemalja bivše propale države tako i iz dalekog Nepala i još daljih Filipina. Plenković se hvali: nikad niža nezaposlenost. Kao da je to samo po sebi i baš uvijek pozitiva. Zapravo zadivljuje koliko nas on podcjenjuje, misli da ne vidimo što je tu na stvari. Osim zamjene stanovništva i daljnje depopulacije među Hrvatima, tu je još nešto i te kako važno: strani radnici velik dio svoje zarade šalju doma, znači mi ostajemo bez tog novca, mi financiramo njihove države. Ne samo da smo izgubili hrvatske radnike i njihovu zaradu, mi nemamo koristi niti od one stranih radnika. Zaista uspjeh. Ali samo za nenarodnog Plenkovića.
poplava onih najtežih
Što se to događa u prometu u Hrvatskoj? Da, broj novoregistriranih vozila nezaustavljivo raste, nešto manje raste i broj novih vozača. Da, iz godine u godinu snaga automobilskih motora raste, kao i broj onih koji nisu u stanju zauzdati te „mogućnosti“ modernih automobila. Imamo poplavu nesreća, nikada nije bilo toliko vozila Hitne pomoći koja zavijaju Zagrebom. Sada stižu podaci i da su bolnice pretrpane. Više nije vijest da je nesreću izazvao pijan vozač/ica, da nije imao vozačku dozvolu, da nije bio vezan pojasom, jer to su svakodnevne pojave, a vikendima pravila. Gube se ljudski životi zbog gluposti: čeprkanja vozača/ica po mobitelu ili po zaslonu u vozilu, sve za vrijeme vožnje. Ne ometa tehnologija sigurnost u vožnji nego ljudska sluđenost i ovisnost o njoj.
Nisu samo smrtni slučajevi najmilijih strašni, mnogi ostaju teško ozlijeđeni, invalidni za cijeli život. Posebno je zabrinjavajuće što je nakon prometnih nesreća hospitalizirano gotovo 3.000 djece. I sve to unatoč policijskim akcijama, unatoč posvudašnjim prometnim kamerama, unatoč pojačanim ograničenjima brzine, unatoč naplati neusporedivo najviše kazni do sada. Stječe se utisak kako gubimo tu borbu s divljanjima po cesti, kako sve što se poduzima ni izbliza nije dovoljno. Odavno već nasušno trebamo stručnu instituciju koja će se na tjednoj razini baviti istraživanjem svih uzroka prometnih nesreća. Ne može policija sve. Policijski očevidi mogu pokazati glavne uzroke ali ne će povezivati na tisuće nesreća i izvlačiti zaključke i preporuke. K tome policija se prirodno bavi tek glavnim uzrokom ali često ima više uzroka koji su pridonijeli. Tu mora uskočiti prometna struka, a nju ne vidimo.
Zabrinjavaju dva podatka: najviše stradava radno sposobna populacija (čak sa 71 %) te ona muška (s 82 %) koja je i najčešća za upravljačem. Time problem od javnozdravstvenog prerasta u socijalni i gospodarski, vodi i u siromaštvo u onim obiteljima koja ostaju bez hranitelja. Posebno je teško što je najveća smrtnost u starosnoj dobi između 15-25 godina.
Često se naglašava potreba edukacije svih sudionika u prometu i potreba učestalijih tehničkih pregleda vozila što je zbog starosti voznog parka velik problem. No najmanje se govori o projektiranju prometnica, o postavljanju znakova upozorenja i ograničenja. Najmanje se govori o tome kakav nam je okoliš u blizini prometnica, a sve to utječe na vrlo složenu sliku koja se olako i skupno zove odvijanje prometa.
Suprotno očekivanom da djeca najčešće stradavaju istrčavajući na cestu, igrajući se u blizini nje ili nepažnjom pri prelasku prometnice, istina je drugačija: najviše djece stradava u automobilu svojih roditelja!
Isto tako ono o čemu se uopće ne govori je i pad standarda, frustriranost politikom i životom u Hrvatskoj te ogorčenost i nervoza. I športsko nasilje (velikom većinom nogometno) ima svoj udio u općoj slici. A sve to vodi potrebi da se negdje otvori ispušni ventil. Naravno najveća je grješka tražiti ga u prometu, ali upravo tome svjedočimo. Nekada su se vozači znali porječkati, ali bi se već na slijedećem semaforu smijali. No u Zagrebu više nije dovoljno čak ni divlje trubiti, već se vrlo dugo vade alatke i batine, izlazi se iz vozila, započinju se tuče. Čak se vade i pištolji, a čuo sam i za slučaj zabijanja sjekire u prednji poklopac vozača koji je bio „kriv“. Nasilje vozača jače je nego ikada. Sve to upućuje da je udio vozača koji imaju kratki fitilj danas osjetno povećan.
Nacionalni programi sigurnosti cestovnog prometa RH očito nisu dovoljni, a niti logika skupljih kazni ne će riješiti problem. Potrebne su suvremene višestruke analize prvo uzroka i uvjeta kod nesreća, a zatim i prometnica na kojima i oko kojih se nesreće najčešće događaju. Fokusiranje na onaj najčešći uzročnik: ljudski faktor, može zamutiti važnost svih ostalih.
ribe iz rijeka
Nije mi jasno kako riba iz mutnih, smeđih rijeka, pogotovo onih koje prolaze kroz nekoliko država pa potom protječu i Hrvatskom, može biti stavljana na tržište i konzumirana u ljudskoj ishrani. Nije jedini ali klasičan primjer je Dunav, nakon toliko europskih gradova kroz koje je prošao, kako on u nas može biti čist? Kako riba iz njega može biti zdrava za ljudsku ishranu?
Podsjetimo se samo najvećih gradova, Dunav protječe kroz metropole: Beč, Bratislavu i Budimpeštu. Osim toga ta je rijeka i važan plovni put pa teški motori teglenica ali i putničkih brodova svakodnevno u rijeci ostavljaju nemalu količinu dizel-ispušnih plinova. Otpadne vode iz Njemačke, Austrije, Slovačke i Mađarske u nekontroliranim i neograničenim količinama dolaze do nas. Tu je i Drava, a gdje su još i sve druge pritoke Dunavu? I onda što, u Hrvatskoj duž cijelog toka od Batine do Iloka, trebali bismo vjerovati u zdravstvenu ispravnost riba iz Dunava? Ili još i s Dravom od Aljmaša do Iloka…
Sasvim su nešto drugo uzgajališta, no dok se pjevaju hvalospjevi riječnim ribljim specijalitetima i skladaju romantične tv reportažice o plovidbi i ribolovu na najvećim rijekama, trebali bismo prvo zdravstveno analizirati i poznavati sastav tih riba. Jer rijeke su nažalost odavno već postale otpadni kanali naše uljudbe. Jesu li iz tog razloga nestali i alasi? Poznato je: kad su kobasice ili čevapćići jako začinjeni jedan od razloga tomu leži u starom ili nekvalitetnom mesu, ukoliko nije riječ o takvom posebnom receptu. Je li dakle u tome i uzrok i razlog jako začinjenog, paprenog fiša?
UNICEF bezgrješni
Kako su mi još u devedesetima stizala njihova pisma s mogućom uplatnicom, tražio sam da s time prestanu. I na jednom javnom skupu ustao sam i postavio javno pitanje predstavnici UNICEF-a: Kojim pravom zloporabite fotografije djece da biste senzibilizirali građane da vam uplate svotu po želji? Kojim pravom se služite djecom? Šutjela je kao zalivena.
Danas pisma UNICEF-a s fotografijama djece stižu čak preko Zagrebačkog Holdinga (što je sramota sama po sebi), dok se nekad javno tražilo putem pravobraniteljstva da se lica djece ne objavljuju javno. Logično, tražilo se zaštitu djece. Ali UNICEF je u Hrvatskoj, kako vidimo desetljećima, izuzet od toga. Pa čak i to tako veliko zagrebačko poduzeće uz svoje obvezne uplatnice šalje i neželjenu „čestitku“ UNICEF-a s fotografijama djece. Uplatite! Pod motom „čuvari djetinjstva“ i UNICEF-ove među mrežne stranice krcate su fotografijama djece. Uplatite!
Nitko nema ništa protiv humanitarnog rada UNICEF-a dapače, ali ostavite fotografije male djece njihovim obiteljima ili najbližima. Djecu u potrebi ne pretvarajte u reklamu.
Javor Novak
