Javor Novak: Damir Borovčak: „Zbornik radova-Okrugli stol: Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice“ 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Travanj 2026 13:02
Istina o ubojstvima, progonima i otimačinama s potpisom 'Smrt fašizmu – sloboda narodu'
Canadian Croatian Academic Society (CCAS), Zagreb, studeni 2025.
Dio 1.
Sedmoga svibnja prošle godine održan je Okrugli stol u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, u dvorani „Napredak“. Konačno je došlo vrijeme da se istina o partizanskim zločinima sustavno iznese na svjetlo dana.
Riječ je opsegom o nevelikom djelu (128 str.), no dužnost mi je prvo reći da je to koncentrat činjenica (po dokumentima opisanih i potkrijepljenih) partizanskih zločina počinjenih pri tzv. oslobođenju grada Zagreba, a poznatoga nadnevka. Nikada još nisam na jednome mjestu iz različitih kutova (dvanaest izlaganja i osam auktora) pročitao tako utemeljenu istinu o zločinima partizana. Riječ je o nekažnjenim zločinima Titovih partizana i Titovih presvučenih četnika o čemu službena vlast u Hrvatskoj šuti. Štoviše, na nekakve „Kresove“, koji oprani mozgovi obilježavaju, slave te zločine, vlast šalje čak i policijsku zaštitu.
Auktor dr. sc. Božidar Nagy, SJ, u predgovoru navodi brojku naših sugrađana, žrtava, od više nego devet tisuća stradalih i to samo u prvim mjesecima po okončanju Drugoga svjetskog rata u Zagrebu. Okrugli stol je organiziran zato što „posljednjih godina ideološki sljednici onih koji su obavljali ova zločinačka ubojstva, 8. svibnja već nekoliko godina organiziraju“ (na savskom nasipu) „paljenje tzv. Trnjanskih kresova slaveći 'oslobođenje'“. Samo je Maksimirski park jedno veliko hrvatsko groblje neobilježenih mnoštvenih grobišta i jama koje su ubojice zatim sravnjivali sa zemljom zatirući im svaki trag i spomen. I sam tadašnji nogometni stadion preko puta parka - piše dalje dr. Božidar Nagy - bio je nakon 8. svibnja 1945. jedan veliki sabirni logor odakle su hrvatski zarobljenici odvođeni na razna stratišta i mučki ubijani. Mega zločini komunističkog režima bili su dugih osamdeset godina prešućivani, a samo spominjanje zabranjivano i kažnjavano. Auktor navodi kako je samo u Zagrebu i okolici „više od stotinu masovnih grobišta“ koja čekaju dostojno obilježavanje.
Važno je naglasiti kako su o zagrebačkim žrtvama objavljene dvije dokumentarne knjige: 1.) Milana Marušića: „Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibnja 1945“, izdavač HŽD, Zgb, 2002. i 2.) Petra Mamića i Fabijana Dumančića: “Strijeljane osobe u Zagrebu 1945. i 1946.“, HDPZ, Zgb, 2022. I ta su djela i podrobna i opširna (na ukupno 763 stranice). S obzirom i na sva druga djela hrvatskih povijesnih istraživača, znanstvenika, koja su tijekom posljednjih godina objavljivana, vlast zaista treba imati obraza i ignorirati struku, prešućivati zločine i vrlo sporim metodama namjerno opstruirati otkopavanje poznatih gubilišta. A kad se Vlada, Sabor i predsjednik tako, malo je reći maćehinski, odnose prema svim ovim istraživanjima i znanstvenim radovima te objavljenim knjigama, tada je to poruka i medijima i svim drugima u hrvatskome društvu da „ne talasaju“.
Predavači na navedenom Okruglom stolu radili su temeljem povijesnih činjenica, svjedočanstava i arhivske građe. Opisuju metode kojima je nova vlast zauzimala pozicije i institucije: mnoštvenim uhićenjima, mučenjima pa zatvaranjima, općim pljačkama, otimanjem nekretnina i sve imovine, nasilnim useljavanjima u tuđe stanove čije su vlasnike protjerali ili jednostavno likvidirali. Zatim su došla suđenja po kratkom postupku, slanja na dugogodišnje robije, a uz sve to slijedilo je i ono najgore: ad hoc pojedinačna i mnoštvena ubojstva!
Prema podatcima Ministarstva branitelja, prvih mjeseci nakon partizanske okupacije grada smrtno je stradalo više od 10.000 stanovnika. U tom je ogromnom broju i više od 3.000 bolesnika smaknutih iz zagrebačkih bolnica! Spomenuta je i žalosna činjenica „da su samo neka od tolikih zagrebačkih stratišta donekle i to vrlo skromno obilježena. (…) Veliki je propust države što u Hrvatskoj nema ni ljudi ni mjesta, što nema institucije koja bi se sustavno bavila istinom o komunističkim zločinima“. Ne postoji ni muzej komunističkog terora jer takvo je stanje interes „onih koji i dalje smatraju da je poželjno paliti 'kresove tame'.“
Dr. sc. Božidar Nagy, SJ, na kraju je predgovora donio i natpis iz zagrebačke katedrale za kojeg mnogi ne znaju da je postavljen u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, još za jugo-komunističkog režima. Natpis ovako odaje počast: „Svim hrvatskim žrtvama Prvog i Drugog svjetskoga rata, koji su svoje živote dali za svoju domovinu, a kosti im leže po čitavoj domovini i izvan nje. Bila im trajna uspomena!“ (s fotografijom ploče).
Slijedi Uvod: homilija u euharistijskome slavlju svetkovine uzašašća Gospodinova, mons. Ivana Šaška održana u župnoj crkvi sv. Jeronima u zagrebačkom Maksimiru 8. svibnja 2024. Radio Marija osigurao je izravan prijenos te molitve.
Mons. Ivan Šaško posebno je naglasio nebrigu i „stanovitu zarobljenost javnih medija koji su se oglušili biti u službi ljudskosti i dostojanstva čovjeka dok se novim medijskim sredstvima i prostorima brižno širi relativiziranje i zamagljivanje zločina (…) Tko bi to imao obraza pred svojom djecom zalagati se da po ljudima čiji je potpis na više stotina odluka, ispisanih poput hladne obavijesti o ubijanju bez ikakvoga suda, budu dana imena ulicama našeg glavnoga ili bilo kojeg drugog grada? Tko bi imao govoriti o korupciji drugih, ako se iznesu podatci o otimanju tuđe imovine samo temeljem nečije pohlepe i grabeži, počevši od poslijeratnoga oduzimanja imovine zagrebačkih Židova i ovdje u Maksimiru? I iz toga, dragi vjernici, vidi se kakva praznina, kakva pustoš zjapi u hrvatskom odgoju i obrazovanju koje želi zanemariti istinu, jer se ona ne treba vući poput utega, nego prihvatiti kao dar slobode.“
Doktorand Igor Vukić nastupio je sa zanimljivim naslovom svog doktorata koji priprema na Hrvatskim studijima: „Odnos vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema srpskim pravoslavcima u Zagrebu 1941.-1945.“ Na početku je kazao: “Ulaskom partizana odnosno Jugoslavenske armije (…) uz brojne zločine i kršenja osnovnih ljudskih prava, jugoslavenska je vlast ograničavala, osporavala i otežavala ostvarenje nacionalnih prava hrvatskoga naroda: od prava na jezik, preko prava na udruživanje i izražavanje mišljenja, slobodnog prakticiranja religijskih uvjerenja do raspolaganja financijskim sredstvima ostvarenim na hrvatskom području.“ Rezultat tih procesa „bila je totalitarna država Jugoslavija…“
Prilikom ulaska partizana u glavni grad Hrvatske „Oružane snage NDH već su se bez pružanja otpora povukle (…) Oružani okršaji odvijali su se još jedino na prostoru sjeveroistočno od Zagreba, u Gračanima i na području ispod Zagrebačke gore, gdje su se postrojbe JA sukobljavale sa skupinama pripadnika OS NDH koje su štitile ostale postrojbe koje su se povlačile prema zapadu.
Ruta ulaska partizana „bila je Zapruđe-Savica/Borovje pa Držićevom na sjever prema Kvatriću i spoju s Vlaškom. Kako je u Vlaškoj 116 (nedaleko Kvatrića) bilo sjedište Hrvatskog državnog krugovala to je bio i cilj osvajanja. Kako su u Držićevoj ulici neki Zagrebčani podrugljivo dobacivali: „A kaj vi tu delate, 'ko vas je zval?“, netko od tih „antifašista“ ispalio je iz mitraljeza nekoliko rafala u ljude pokraj ceste (u purgere). To je posvjedočio partizan Mićo Popović za novine.
Dragocjeno je što je urednik Borovčak u zborniku objavio brojne dokumentarne fotografije pa tako i tri fotografije ulaska JA jedinica u grad. Na njima se vidi da su partizani ispred sebe tjerali zarobljenike. Auktor Vukić zatim donosi dragocjene podatke o ubojstvima na ulicama, posvuda, 8-og, 9-og i 10-og svibnja. Ubijani su bez suda pojedinačno i masovno.
Nove komunističke vlasti organizirale su miting na Trgu bana Jelačića, a govorili su zapovjednik grada Zagreba Većeslav Holjevac i general Koča Popović. Nazočni su bili predstavnici sovjetske Crvene armije i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Na mitingu „na samom trgu“ - govori dalje Vukić – „ubijen je jedan domobran, a liječnik je napisao 'prostrijelna rana'.“ Zanimljivo je primijetiti da su prva ubojstva počinjena nad građanima tzv. nižeg sloja zanimanja: od učenika do čistaća prozora.
Posebno je strašno čitati na jednome mjestu iz izlaganja cijenjenog auktora Vukića o cijelom nizu stratišta u Zagrebu i okolici. Još je strašnije saznati da partizani nisu imali milosti ni prema ranjenicima po zagrebačkim bolnicama. (…) „…smaknuli su čak i tri časne sestre koje su njegovale bolesnike“. Poznata je depeša ljutitog Aleksandra Rankovića iz Beograda koji je zagrebačkim komunistima uputio oštru kritiku: „Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“
Vukić navodi kako se u suvremenoj hrvatskoj historiografiji „pogrješno ističe da je to bila partizanska osveta. Razmjer represivnih mjera i priprema (sa popisima) za njih, pokazuju da su to bila ubojstva s predumišljajem. Povjesničari u Srbiji uspjeli su doći do tzv. knjige strijeljanih u koju je OZN-a za Srbiju upisala 55.000 ljudi! Isto tako, piše dalje Vukić u Zborniku, a po podatcima „od svibnja 1945. do veljače 1946. (u nepunu godinu dana) da su vojni sudovi“ (fingirajući pravdu – op. JN), „izveli više od 1.500 sudskih presuda. Neke od presuda bile su izrečene i napisane tjednima i mjesecima nakon što je žrtva već bila ubijena (!) u zagrebačkoj okolici. Među tim tzv. sucima istakao se partizanski kapetan (satnik) Vlado Ranogajec sa čak 748 smrtnih presuda te Marcel Padjen s oko 255. Pomoću (smrtnih) presuda konfiscirano je tristotinjak poduzeća, posjeda i velikih nekretnina. Poseban je pogrom izvršen među novinarima: od njih 330 samo je 27 dobilo dopuštenje o ostanku u profesiji (manje od 10 %). Desetkovane su kreativne profesije bilo ubijanjem, zatvaranjem, progonom ili zabranom daljeg rada. Uhićen je nadbiskup Alojzije Stepinac, a s lica zemlje izbrisan je kler Hrvatske pravoslavne crkve. Isto i kod Evangelističke crkve i Islamske zajednice. Nekretnine su oduzete i Židovskoj općini. Srušeni su i poznati minareti Poglavnikove džamije (Meštrovićev paviljon), a rušenje je djelo Mike Špiljka.
Povijesni istraživač Ante Beljo donosi imena i funkcije „osloboditelja“ i njihove zadaće. Riječ je o devetorici istaknutih partizanskih zapovjednika, koji postaju novi vlastodršci u okupiranom Zagrebu. Ni jedan od tih „zaslužnika“ nije bio Hrvat. Okupirajući Zagreb partizani su za sobom ostavili više od 180 masovnih (do sada znanih) stratišta i grobišta u Zagrebu i okolici. Procjenjuje se da je sa zagrebačkog područja pobijeno i nestalo na Križnim putovima više od 65.000 nedužnih građana grada Zagreba.
„Devet istaknutih 'osloboditelja', novih vlastodržaca, bili su redom: 1.) Koča Popović, 2.) Peko Dabčević, 3.) Ljubo Vučković, 4.) Radovan Vukanović, 5.) Milutin Morača, 6.) Mijalko Todorović – Plavi, 7.) Blažo Lompar, 8.) Đoko Jovanić i 9.) Radojica Nenezić. Svu devetoricu, kao i postrojbe, 11. svibnja 1945. posebno je pohvalio maršal Jugoslavije J. B. Tito. U toj pohvali govori se o 'teškoj borbi' ali 'grad je ostao neoštećen' nakon 'uporne neprijateljske obrane' ali istina je da borbi nije bilo (niti ikakvoga otpora). Zagreb je bio nebranjen! Tito je cijelo vrijeme bio u Zagrebu i okolici te osobno organizirao i nadgledao masovne zločine…
Pater Božidar Nagy, SJ, istupa s podatcima o prvoj žrtvi po ulasku partizanskih jedinica u grad. „Imao je samo 16 godina i zvao se Zvonimir Punčec.“ Pater se zalaže da sve žrtve partizanskih pokolja dobiju spomenik, da dobiju zasluženo trajno sjećanje, poštovanje i naše molitve. Najprikladnije mjesto je ulaz u park Maksimir gdje je mladi Punčec i ubijen. Za to se zalaže i biskup Ivan Šaško koji je na misi govorio o tom.
Uz izlaganje auktora Mirka Krznarića, samostalnog istraživača, objavljena je rijetka fotografija poubijanih žrtava, bačenih u rov tik uz kuću. Tu je i preslika dokumenata o pet masovnih grobnica na lokaciji Pionirski grad (sjeveroistok Zagreba). Zbornik donosi i dokumente s popisom svake pojedine žrtve (na deset stranica).
Auktor Pero Šola piše o vojnim grobljima poraženih vojnika. Komunistička vlast srpnja 1945. donosi odluku nazvanu „Uklanjanje vojničkih groblja okupatora“. U dokumentu se navodi kako „Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine (…) potrebno je da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesta, gdje su se dizala takva groblja“. Iz dokumenata je (i novina iz onog doba) poznato da se sa žestokom osudom tog postupka oglasio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac u Pastirskom pismu od 20. rujna 1945.
Auktor Petar Mamić razmatra sudske presude u Zagrebu u godinama 1945. – 1946. kada je radilo sedam prijekih sudova, a suđeno je i strijeljano od svibnja 1945. do 1946. više od 1.555 Hrvata. Od svibnja do prosinca '45. (u nepunih osam mjeseci) na robiju je poslano više od 2.416 osuđenika (nisu svi podatci još ni obrađeni). Godine '46. na robiju je poslano dodatnih 1.502 osuđenika, '47. njih 1.156, a '48 još 381 osuđenik. Osuđenici su u Lepoglavi odrobijali: '45. - 16.709, '46. - 8.979, '47. - 6.492, '48. - 1.810, '49. - 1.757 i godine '50. - 1.116. Ukupno od 1945. do 1950. Hrvati su u Lepoglavi odrobijali gotovo 37.000 ali ne mjeseci već godina!
Što strijeljano što utamničeno od svibnja 1945. do zaključno 1948. stradalo je čak 7.010 (sedam tisuća i deset) ljudi. Tijekom godina ukupno je u Kazneno popravnom domu (KPD) Lepoglava robijalo čak 11.277 osuđenika. I to su samo stradanja temeljem tzv. presuda, a posvuda su se događala masovna strijeljanja u kojima je stradalo stotine tisuća Hrvata. U svibnju '45 velikom većinom čak i bez namještenih protupravnih nazovi sudskih postupaka.
Auktor Mamić zatim navodi pojedinosti iz presuda tih prijekih „sudova“. Kad se ne bi radilo o sudskom zločinu one bi bile komične. Benčević Ante je dobio tri godine zatvora jer „je prodavao poljoprivredne proizvode i tako jačao ratni potencijal okupatora i neprijatelja“; drugi čovjek je osuđen na četiri godine robije jer je „ubio neutvrđenu osobu“; treći osuđenik dobio je četiri i po godine zatvora jer „je limunom i narančama iz svog vrta snabdijevao bolnicu, odnosno talijanske vojnike“. Stolar iz Nove Vesi osuđen je na osam godina zatvora jer je u nekoliko navrata „izradio 150 kreveta, 150 ormara, i po 200 stolova, stolica i klupa za potrebe ustaša i okupatora“. Presudili su i četvorici maloljetnika (samo 15 godina) za koje su ustvrdili da su bili: „dovoljno duševno razvijeni“. Jedan je osuđenik presuđen jer je naredio da se ustrijeli nekog četnika čime je izvršio „ratni zločin ubijanja stanovništva Jugoslavije“. U nekoliko presuda ti i takvi Titovi prijeki suci napismeno su ustvrdili i pokazali svoje otvorene simpatije prema četnicima. Njih su oslovljavali građanima Jugoslavije čija prava treba štititi. I ne samo to nego treba zatvorskim kaznama i strijeljanjima sankcionirati one Hrvate koji su četnike i samo uhićivali. Jesu li ti tzv. suci tako postupali štiteći svoju braću četnike? Ili su i sami bili četnici? Zaključite sami.
Jednome je osuđeniku konfiscirana vila u Novakovoj ulici (strogi centar Zagreba) „jer je digao galamu na dvojicu drugova koji su dijelili protuustaške letke u njegovu dvorištu pa je došla policija i uhapsila ih“. I ode mu vila zbog tog „strašnog“ zločina!
Indikativno je da tzv. suci u svojim ideološkim presudama navode domovinu ili otadžbinu misleći pritom na Jugoslaviju ignorirajući pri tom da su svi ovi osuđenici imali svoju domovinu – jedino Hrvatsku.
Auktor Fabijan Dumančić piše o ulici u Zagrebu s imenom partizanskog ubojice. Riječ je o poznatom slučaju (a institucije se godinama uporno oglušuju) kapetana tzv. JNA Vlade Ranogajca. Isti je bio poratni sudac koji je potpisao na stotine smrtnih presuda. Po uhodanom zločinačkom obrascu partizana, obitelji nikada nisu saznale gdje su završili posmrtni ostatci njihovih najbližih. Dumančić dalje piše o umjetničkim, znanstvenim, novinarskim i vjerskim krugovima koji su sustavnim strijeljanjima desetkovani. Riječ je i o dužnosnicima ali i redovnicama. Zločinca Ranogajca još se dan danas prikazuje kao antifašistu, športskog djelatnika i bivšeg predsjednika nogometnog saveza, čime se želi oprati njegovu mračnu prošlost. Ulica na Jarunu i dan danas nosi ime tog suca Vojnog suda Komande grada. A taj navodni antifašist potpisivao je smrtne presude kao na pokretnoj traci. Urednik Damir Borovčak u ovom Zborniku donosi i faksimile smrtnih presuda Vlade Ranogajca. Na četiri izvorna dokumenta taj se kapetan nije znao ni potpisati. Svaki mu je potpis drugačiji. Ali je zato po kratkom postupku dao ubiti trojicu franjevaca samostana Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici, a ostalim je fratrima dosudio dugogodišnje robije. No, taj je zločinac živio kratko (1913.-1975.) jedva 62 godine.
Ironija sudbine je da u ulici Vlade Ranogajca na Jarunu (zapadno predgrađe Zagreba) nijedna zgrada pročeljem ne gleda na ulicu već tek svojom stražnjom stranom. Veliki „antifašist“ dobio je osim toga slijepu ulicu! I još: na kraju ulice građani spontano odlažu kućno smeće. U kontejner i u šikaru oko njega. Eto tako, sve zasluženo.
Što je bio temelj odnosa, cjeloživotna orijentacija i trajni odnos Titovih partizana, komunista i Titovih četnika prema Hrvatima ili samo nekomunistima, a koja je vrlo slična ako ne i ista danas 80 godina poslije u hrvatskom političkom životu polutana, militantnih Srba i projugoslavena? Trajna njihova orijentacija bila je i još jest i uvijek će biti: optužba bez dokaza. Optužbe, množina.
Odmah poslije Drugoga rata radi grabeži su nekretnina i tvornica, radi pozicija i sinekura – ubijali na ulici ili po prijekim vojnim sudovima strijeljali i vješali, a danas na masti i slasti, politički i svakojačije uhljebljeni ne ubijaju samo zato jer muzu Grad, Vladu, Sabor, predsjedničku funkciju, sve najveće tvrtke, muzu Hrvatsku. I posvuda vide bijele miševe – crni fašizam. Ali ako netko dirne u njihovu poziciju, ako upita za podrijetlo imovine, odmašćuju političko i stvarno oružje koje vrlo vjerojatno još uvijek drže kod kuće. Koja je razlika? Danas biti siromašan znači biti društveno mrtav i gore je nego zauvijek nestati s lica Zemlje. A oni nisu siromašni.
- nastavlja se –
Javor Novak
