U Travničkoj bolnici partizani pobili 500 ranjenika
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Siječanj 2019 15:05
Bolnica u Travniku
(Starce, žene i djecu nisu poštedjeli)
Partizanska brutalnost u Drugom svj. ratu se ogledala u mnogo toga, osobito u postupanju s ranjenicima u bolnicama.
Kroz naša istraživanja došli smo do zaključka da ne postoji niti jedna bolnica u koju su partizani ušli da pri tome nisu vršili ubijanja i mučenja. Ovoga puta nam to potvrđuju svjedočanstva Šefke Zolote i Nikice Peše kada je u pitanju travnička bolnica 1944 godine..
Šefko Zolota se sjeća tih dana s nelagodom… I danas dok razgovaramo o toj tragediji u njegovu domu, on još ne može vjerovati svemu onome što oči vidješe i uši čuše.
Rođen sam 1900., u Šuici, a u Turbe doselih prije rata. Na karaulskoj cesti držah prenoćište – han. U njega dolažahu ljudi sa svih strana iz Kupresa, Bugojna, Jajca, Gornjeg Vakufa, Imljana, Korićana itd. Na taj način upoznah mnoge ljude, pa i tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito brojne partizane i hrvatske vojnike. Ujesen 1944. godine, dok su se vodile borbe između partizana i hrvatske vojske, bijah ranjen na području Turbeta. Nekako me prebaciše u travničku bolnicu, koja bijaše dupkom puna ranjenika i drugih bolesnika. Njima su bile ispunjene i sve sporedne zgrade. Ukupno nas je tamo bilo, s drugim bolesnicima, oko 500. Pretežito su to bili hrvatski vojnici, nešto civila, a tamo je dospio i poneki partizan. Sjećam se čak i jednog četnika, Boška s Vlašića. Bilo je žena, staraca i djece. Blizu mene ležalo je dvoje djece iz Gornjeg Vakufa ja sam ležao između jednog domobrana i ustaše iz Rastičeva (Kupres). Bilo nas je po troje na jednom krevetu. Ležalo se na podu, svuda.
Kada partizani upadoše u bolnicu (22. X. 1944. godine) ubijali su sve odreda, na krevetima, podu, svugdje. Nisu birali metu. Kad jedan visoki partizan (bio je to J. B. iz Bugojna), ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do domobrana koji ležaše do mene, domobran ga zamoli da ga poštedi, jer da ima petero djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio, partizan se i ne osvrnu; ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela. Tad ustaša iz Rastičeva reče: “Lako je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci”. Tad mu partizan stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjeni četnik Boško, čijeg se prezimena ne sjećam.
Kada dođe red na mene, onaj visoki partizan, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji, koljući čak i nožem ranjenike, zagleda se u mene, i pošto sazna moje ime, prezime i odakle sam, još se pozornije unese u moje lice i i reče: “Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao”. I Poštedi mi život, dok sve ostale poubija u mojoj sobi. Poubijani su i ranjeni partizani. Jedino znam da je Šećo Etelibašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene hrvatske časnike. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana, koji su bili regularna hrvatska vojska.
Cijela bolnica tako postade klaonicom. Dok se potok krvi polako širio, još bi se čuo poneki hropac ili jauk. Kod nekih mrtvaca još su oči bile otvorene, postelja krvava i izrešetana metcima. Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani ‘ dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu partizani i njih pobiše. Ne vjerujem da je itko tada uspio izvući živu glavu iz te bolnice. To se posrećilo samo, Šeći Đelibačiću, što vam već rekoh.
Dio bolničkog osoblja, posebno liječnike, budući su im trebali, partizani držahu zaključane u jednoj sobi sve dotle dok ne poubijaše sve ranjenike. Mislim da je to bila najveća klaonica ranjenika u Drugome svjetskom ratu.
Šefko Zolota Turbe, 15.8.1990.
POKOLJ U BOLNICI POTVRDIO PARTIZAN
I Nikica Peša ima svoju priču o Travniku:
Služeći vojni rok u JNA (zrakoplovstvo) u Cerklju kod Brežica (Slovenija) 1950. godine, kao avioelektromehaničar na aerodromu, dolazio sam u dodir s mnogim vojnim osobama, posebno pilotima. Tako jednoga dana stupih u razgovor s novopridošlim poručnikom – pilotom Slavkom Mrđom, rodom iz Bihaća.
Kada saznade da sam iz Travnika, upita me, sjećam li se borbi na Travniku i oko njega. Pošto odgovorih potvrdno, Mrđa mi ispriča čitav tok borbe, budući je bio sudionikom u njoj. Posebno se uživio u događaj vezan za zauzimanje vojarne, kojom je prigodom u njezinu krugu u tenku poginuo “narodni heroj” Petar Mećava i Lazo Marin dok su se kretali prema vojarni. Pitao me sjećam li se bolnice i borbe oko nje u Travniku, na što mu odgovorih da sam tada čuo kako su partizani, na bolesničkim krevetima, podu i podrumu ubili oko 140 ranjenih vojnika i civila, zapravo više ovih posljednjih. Mrđa mi na to uzvrati: “Jest, ali dignuto na kvadrat!” Kad ga upozorih na ograničeni kapacitet bolnice, Mrđa objasni da su mnogi ležali i po podu, jer je bila natrpana ranjenim banditima.
Kad ga upitah čime su ih ubijali, on mi odgovori “Nožem, automatom, pištoljem, kundakom puške, svačim”. Na moje pitanje, što radi sljedeći dok bi ubijao prethodnoga, Mrđa objašnjava:
“Ako je bandit lakše ranjen, okretao bi se potrbuške da ne gleda svoju smrt, a oni teži bi gledali ravno nama u oči!”. A je li bilo i onih koji pokušavahu objasniti da su potpuno nevini, ili da su civili?
Bilo je i takvih koji su govorili da su zidari, a mi bi im kratko odgovarali, ali za bunkere; i metak u čelo! Drugi bi rekli da su, recimo, mašinovođe, a mi bismo mu odgovoriti: “Vozio si pancer!, poslije čega bi odmah bio likvidiran. Ovo je bio prvi slučaj da mi je netko svjedočio o stravičnom krvoproliću u travničkoj bolnici u kojemu je i sam sudjelovao.
Stradanja u Travniku sjeća se i Klement Perić, rođen 1904. u selu Kotlenice, općina Klis, kod Splita, žandarmerijski časnik, zatim Čedo Kobić, rođen 1934. god. u Prnjavoru, selo Štrpci, po ocu i majci pravoslavac, koji se kasnije prometnuo u katolika (jedno vrijeme poslije rata bio u miliciji), Stojan Klarić, žitelj Vrpeći kod Bugojna, mobiliziran u hrvatsku vojsku 1944. te Grga Šere, Trogiranin, koji danas živi u Travniku, neprestano se vraćajući mislima u svoju Dalmaciju, svoju Zagoru i kameniti zavičaj u koji se, kako on zna reći, mora vratiti pa bilo to i u lijesu.
Svi oni govore o četrdesetosmosatnom bezakonju u Travniku, u kojem je bestijalnost neljudskoga carevala na način koji i danas u njima i svim časnim ljudima izaziva pitanje: zar je doista sve to bilo moguće činiti i da iza svega toga stoji čovjek…
Nikica Peša Travnik, 19. veljače 1991.
Polaganje vijenaca 22. listopada 2018. na mjestu na kome je bila travnička bolnica u Drugom svj. ratu.
Danas Hrvati u Travniku svake godine u mjesecu listopadu odaju počast žrtvama travničke bolnice kao i drugim pobijenim u Travniku prilikom nezapamćenog divljanja partizana u ovom gradu 1944 godine. Vijenac i svijeće se polažu na mjestu stare travničke bolnice. U Travniku se služi sveta misa za sve pobijene prilikom ulaska partizana u Travnik. Još uvijek ima svjedoka koji su živi i svjedoče o divljanju partizana prilikom ulaska u Travnik 1944 godine.
Izvor: Stojan Miloš, Bleiburg i Križni put – Zločin bez kazne, Livno-Zagreb. 2004.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
