Goli otok - okrutna komunistička kaznionica!
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 22 Siječanj 2019 10:09
Jugokomunistička kaznionica Goli otok, do raspada komunističke Jugoslavije, predstavljala je temu o kojoj je bilo strogo zabranjeno javno govoriti, a kamo li pisati. Da se nisu dogodile promjene u hrvatskom društvu 1990., što su za sobom donijele zamah toliko očekivane slobode riječi, misli i javnog izražavanja, kazamat Goli i tragična uznička iskustva tamošnjih logoraša zacijelo bi bili dandanas zaogrnuti debelom zavjesom posvemašnjeg muka i tajnovitosti
Grozomorno stratište ljudskog dostojanstva i duha, srbokomunistički kazamat i okrutno jugoslavensko psiho-tjelesno mučilište ljudi – Goli otok – smješten na otocima Golom i obližnjemu Svetom Grguru u Rapskom akvatoriju, utemeljen je i započeo je s radom 1949., za vrijeme unutarpartijskih trvenja i obračuna srbokomunističkoga jugoslavenskog vodstva s navodnim pristašama J. V. Staljina, to jest, s pobornicima tzv. Informbiroa. Poradi još preciznijeg zemljovidnog položaja zloglasnog komunističkog konclogora, valja podvući, da se Goli otok nalazi u Velebitskom kanalu, te da pripada Kvarnerskim otocima.
Goli otok, smješten u sjeveroistočnom dijelu Jadrana, bio je do ustroja komunističke zloglasne kaznionice nenaseljeno područje površine 4,73 četvorna kilometra. Otok Goli nalazi se između Raba, Svetog Grgura, Prvića i kopna. Otok je građen od gornjokrednih rudistnih vapnenaca. Sjeveroistočni i istočni dio otoka je visok, s izbočinom Glavina i sa strmim obalama. Jugozapadni dio otoka je osjetno niži. Goli otok je dobio naziv po veoma oskudnoj vegetaciji.
Osim tzv. informbirovaca, na Golom su otoku bili zatočeni i drugi politički protivnici jugoslavenskoga srbokomunističkog režima, a tek kasnije su im pridruženi osuđenici zbog kriminalnih prijestupa. Politički zatočenici, internirani na Golomu, na temelju nazovi-sudskih osuda i ispočetka tek administrativnih odluka, bili su podvrgnuti surovim metodama ispitivanja i duševno-fizičkom maltretiranju radi priznanja navodne krivice, te prokazivanja drugih političkih uznika, prijatelja i rodbine kod kuće, koji su po pravilu bili posve nevini. Tako se stvarala na Golomu sumanuta histerija straha i nepovjerenja.
Svjedočenje uznika, Želimira Crnogorca
Komunistički kazamat Goli otok (zlo)slovio je kao mjesto mučenja i stradanja, ne samo dogmatskih, nego i drugih partijskih frakcija i pogotovo inih politički nepoćudnih: bilo pojedinaca, bilo organiziranih skupina. Prema do sada utvrđenim podacima, kroz komunistički konclogor Goli otok, do njegova ukinuća 1988., prošlo je više od 17.000 osoba, ali je točan broj zatočenika Golog otoka teško utvrditi, zbog necjelovite dokumentacije.
Pomno razrađeni sustav ispitivanja zatočenika, sa stožernim ciljem iznuđivanja krivice i prokazivanja drugih, bez obzira na njihovu zbiljsku nevinost, nadmašivao je bezprizorne staljinističke metode iz sibirskih konclogora i gulaga, od kojih je Goli otok, stjecajem povijesnih okolnosti, bio kratkotrajniji ovozemni pakao.
O nastanku konclogora Gologa otoka u glasilu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika „Političkom zatvoreniku” (srpanj-kolovoz 2002,) bivši politički uznik na Golom otoku, Dinko Jonjić, je napisao „da su prvi gosti Golog otoka tamo zatekli četrnaest baraka i to 9. srpnja 1949., kada je pristigla prva skupina Golootočana, za koje se službeno govorilo, da su za Staljina… Opravdano je prepostaviti da su graditelji prvih baraka na Golom otoku bili hrvatski vojnici iz Drugoga svjetskog rata ili poratni osuđenici, također Hrvati. Tih prvih dvjestotinjak graditelja, po svoj prilici su „nakon obavljenog posla, ne bi li se gradnja sakrila, smaknuti”.
Gotovo istovjetno stajalište rečenomu, osam godina kasnije, Jonjić je donio na 263. stranici svoje knjige „Goli na Golom otoku” (Zagreb 2010., str. 448): „Hrvatski su nacionalisti, mislim da se to može s velikim stupnjem sigurnosti kazati, gradili prve nastambe na Golome, one u koje su potom dovedeni ibeovci, dotad razasuti po logorima na kopnu. Njih su barake zatekle, što znači da ih je netko morao sagraditi, a očito je malo graditelja ostalo na životu. Može se naslutiti, kakva im je sudbina bila.”
Naredni prikaz teških, pače nesnosnih uvjeta za političke uznike, koji su vladali u komunističkomu koncentracijskom logoru na Golom otoku, priredio sam na temelju svjedočenja golootočkog uznika, Želimira Crnogorca, koji je u toj okrutnoj komunističkoj kaznionici bio zatočen od 1. lipnja 1960. do svibnja 1962. godine.
Golootočka nesmiljena mučionica
Na Golom otoku čak su i mrtvi morali „izdržavati” cijelu kaznu, jer je rodbina do posmrtnih ostataka zatočenika zakonski mogla tek doći poslije isteka kazne osuđeniku. Zanimljivo je spomenuti kako su nakon ukidanja kaznionice Goli, na tom grozomornom otoku ostali grobovi zatočenika, „koje nije imao tko preuzeti”.
Kažnjenici su ustajali danomice u pet sati ujutro. Postrojavanje robijaša se obavljalo do pet i pol sati, kada je logorašima dijeljen oskudan doručak, koji se sastojao od „amprej-supe”, kako se taj napoj srpskim jezikom na Golomu nazivao. O hranidbenoj kakvoći tog doručka dostatno govori podatak da je ta nazovi-juha sadržavala jedino vodu i crvenu papriku u prahu.
Na obvezatni rad se odlazilo točno u šest sati: u kamenolom, gdje se u drobilicama mljeo kamen, te u betonirnicu, gdje su izrađivane teraco-pločice od betona i samljevenog kamena. Na rad se također odlazilo u stolariju, gdje su izrađivane pletene stolice. Uvjeti rada bili su veoma teški, jer se radilo naporno, bez odmora, bez obzira na vremenske neprilike koje su vladale na Golomu. Zrcalile su se kroz nesnosnu vrućinu, bez imalo vjetra, ljeti, te kroz orkansku buru, tijekom zimskih mjeseci.
Jednom zgodom su zatočenici išli do radnog mjesta, u stroju, praćeni čuvarom, preko jednog prjevoja, držeći se jedan za drugoga, kako ne bi, uslijed olujne bure, s prjevoja, pali u more. To se već prije, po kazivanju starijih logoraša, bilo dogodilo, kada je jaka bura desetak zatočenika, kao listove papira, odpuhnula u more, nakon čega su jedvice ostali živi, umalo se ne utopivši u morskim valovima.
Samica i C-odjel
Najteža kazna na Golomu za logoraše, bila je samica na C-odjelu. Kazna samice se izricala za najmanji neposluh, to jest za bilo kakvo kršenje strogoga zatvorskog režima. Kažnjenici iz C-odjela cijelu noć morali su ribati veliki hodnik, na način, da su im koljena ispružena i da su rukama sagnuti do poda. Ribanjem hodnika često su kažnjavani i zatočenici Gologa, koji nisu kažnjeni samicom, i to na način, da su zloglasni hodnik morali ribati, jedan za drugim poredani, u krugu za ribanje. Tko bi se usudio odbiti raditi, bio je nemilice izudaran, te bezodvlačno bačen ponovno u C-odjel.
Za vrijeme obitavanja u C-odjelu, kažnjenici su bez izuzetka, u već rečenom nezgodnom položaju, bili primoravani ribati veliki hodnik u krug, sve dotle dok zatočenik ne bi izgubio svijest, to jest dok mu krv ne bi udarila na nos i usta. U razdoblju od 1960. do 1962., logoraš Josip Vrbić, kojega smo od milja prozvali „Ser”, kako svjedoči Želimir Crnogorac, u samom bi početku ribanja prostranog hodnika uokrug, odmah padao u nesvijest, te namjerice udarao glavom o zid. Spomenuti Vrbić, svoj bi postupak kasnije, u društvu drugih logoraša, znao duhovito komentirati: „Bolje je pasti prije, nego poslije!”
Grozna prehrana i higijena
Nakon naporna rada u kamenolomu, slijedio je jednosatni ručak za logoraše. Ručak nije bio puno bolji od doručka. Kažnjenicima je za ručak uglavnom dijeljena: kuhana svinjska repa, kupus ili glotna, ničim začinjena riža. Brojnim zatočenicima se riža tako ogadila na Golomu, da je kasnije, kad su napustili Goli, nikad više nisu mogli okusiti. Poslije ručka bio je obvezatan rad. Kažnjenici su morali čistiti radilište, kamenolom ili krug; ili su bili raspoređeni guliti krumpire, čistiti kupus…
Obvezna večera bila je također na jadnoj razini, kao uostalom doručak i ručak na Golomu. Večeru je činila nezašećerena crna kava „Divka”, te dvije male, tanke, suhe šnite kruha. Od pribora za jelo, logoraši na Golomu su imali samo aluminijske posude i žlice, i ništa više od toga. Pribor za jelo i posudu, logoraši su morali sami prati, u nimalo čistoj vodi, u betonskom koritu. Pojedini logoraši oštrili su držak žlice, kako bi im poslužio umjesto noža. Premda su neki logoraši na Golomu robijali niz godina, nikad nisu imali priliku okupati se u moru.
Higijena u jugokomunističkoj kaznionici Goli otok bila je na vrlo niskoj razini. Opći higijenski uvjeti su bili vrlo loši. Robijašima je jedino bilo na raspolaganju petnaestodnevno kupanje u skupnoj kupaonici. Tijekom tog vremenski ograničenog „kupanja”, tek bi se obilna prašina s kože uklonila.
Strašno mjesto velike ljudske patnje
Straža na Golomu je bila vrlo rigorozna. Oko žice, unutar koje su logoraši obitavali na svakih dvadesetak metara, nalazila se stražarnica sa stražarom i strojnicom. Drugi red straže, oko samog Golog otoka, nalazio se na svakih sto do dvjesto metara, uzbiljen stražarnicama s mitraljezom i velikim reflektorom, koji je bio postavljen u cilju onemogućavanja možebitnog pokušaja noćnog bijega s Gologa.
Unatoč mjerama osiguranja logora, u razdoblju od 1960. do 1962., ipak je jedan bjegunac, profesor tjelesnog odgoja, uspio pobjeći iz golootočkog pakla – čak do Pariza. Bjegunac, po nacionalnosti Srbin, čijeg se imena i prezimena Želimir Crnogorac nije mogao prisjetiti, po svoj prilici, imao je izvrsno organiziran plan bijega. Inače bi njegov pokušaj bijega jamačno bio bezuspješan.
U logoru na Golomu, prebrojavanja i prozivke su bile česta pojava. Prebrojavanja i prozivke nisu obavljane na civiliziran način, jer kažnjenici nisu prozivani po vlastitim imenima i prezimenima, već po brojevima. Na Golomu je Crnogorac imao broj 8133.
Na počinak se išlo u devet sati uvečer. Ni obnoć svi logoraši nisu spavali, jer su zatočenici, svaki treći dan, morali odrađivati „noćna požarstva” kod cipela i drugdje, a neki, po kazni, i češće. Poslije „požarstva” sutradan za logoraše nije bilo odmora. Rano ujutro morali su neispavani ići naporno raditi na radilište, kao i drugi kažnjenici koji su prošlu noć odspaval
Završno slovo
Jugokomunistička kaznionica Goli otok, do raspada komunističke Jugoslavije, predstavljala je temu o kojoj je bilo strogo zabranjeno javno govoriti, a kamo li pisati. Da se nisu dogodile promjene u hrvatskom društvu 1990., što su za sobom donijele zamah toliko očekivane slobode riječi, misli i javnog izražavanja, kazamat Goli i tragična uznička iskustva tamošnjih logoraša zacijelo bi bili dandanas zaogrnuti debelom zavjesom posvemašnjeg muka i tajnovitosti.
U širem općinstvu ne bi se nikad doznalo za godine teških patnji, namjerno nametnutih duševnih boli i svakojakih trpljenja brojnih kažnjenika na Golomu, koji su samo stoga bili „krivi”, jer su voljeli svoj narod i vlastitu domovinu Hrvatsku, jer su imali „odveć izražen”, inače, u slobodnu svijetu, sasma normalan i naravan osjećaj za pravičnost i istinu.
Samo stoga bili su okrutno i posve nepravedno zatočeni, kao neistomišljenici jednoumnoga komunističkog režima, i to u krajnje neljudskim uvjetima logora Goli otok, obilježenim velikom mržnjom, strahovima, batinanjem, tzv. bojkotom, danomičnim prisiljavanjima na iscrpljujući tjelesni rad, tucanjima kamena i njegova prenošenja tragačima tamo-ovamo, grozomornim samicama i drugim kaznama, te naposljetku prisilnim drugovanjem logoraša sa svakodnevnom očajnom hranom, s brojnim bolestima i različitim nametnicima: ušima, stjenicama, štakorima…
Čovječnosti nije ni moglo biti…
Unatoč robijanju u zemaljskom paklu, nametnute logorske metode, premda dakako okrutne, svim zatočenicima nisu uspjele slomiti jakost osobnog duha i vječnu snagu neumrle nade. Golgota Gologa sustigla je tisuće osoba, ne stoga što su nekoga ozlijedile, ubile ili okrale, nego samo stoga što su izustile ono što misle, što ih tišti i unutra po glasu zdrave savjesti izjeda, a to je u komunističkom protuljudskom sustavu, u kom su „i zidovi imali uši”, bilo sasma dostatno, da čovjek završi u mukotrpnom okruženju nesmiljenoga golootočkog mučilišta.
Jugokomunistički konclogor Goli bio je turobno mjesto patnje i perverzno mučilište ljudskog duha, kroz koje su prolazili objektivno nedužni ljudi, samo stoga što su došli u „sukob” s vladajućom jednomislećom bolesnom komunističkom ideologijom, koja je iza sebe u svijetu ostavila više od 120 milijuna ljudskih trupala. Kaznionica Goli otok (1949.-1988.) također puno govori o jugokomunističkoj satrapiji u cjelini, u kojoj se nije držalo ni do Božjih zakona ni do ljudskog dostojanstva.
Nacionalne vrijednosti hrvatskog naroda smišljeno su zatirane – brutalno – u samim začetcima. U komunističkoj Jugoslaviji hrvatski politički uznici odrobijali su čak 136.000 godina u kazamatima „Titova komunističkog raja”, u „socijalizmu s ljudskim licem”, u kojem čovječnosti nije ni moglo biti, zbog svenazočnog „verbalnog delikta”.
Ivica Karamatić/7dnevno
