Slike Bleiburga
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 17 Svibanj 2025 18:59
U ove dane svibnja 1945. godine započela su neprestalna, danonoćna masovna ubijanja ratnih vojnih i civilnih zarobljenika koja su trajala do polovice lipnja, dakle mjesec dana, a počinili su ih pripadnici vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita i politikom jugoslavenske komunističke partije
Ove godine obilježava se osamdeset godina od najvećeg zločina u povijesti čovječanstva u kategoriji ubijanje ratnih vojnih i civilnih zarobljenika u određenom vremenskom periodu.
U ove dane svibnja 1945. godine započela su neprestalna, danonoćna masovna ubijanja ratnih vojnih i civilnih zarobljenika koja su trajala do polovice lipnja, dakle mjesec dana, a počinili su ih pripadnici vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita i politikom jugoslavenske komunističke partije, piše Miki Bratanić.
Takav zločin nitko nikad u povijesti čovječanstva nije napravio. Taj zločin zapamćen je pod simboličnim nazivom “Bleiburg”, ili “Bleiburška tragedija”. Kontekst tog zločina u zemljopisnom smislu daleko je širi od tog lokaliteta u Austriji i proteže se sve do Makedonije.
Više od 1700 stratišta
Na tom putu dužem od tisuću kilometara jugoslavenski su egzekutori mrcvarili ratne vojne i civilne zarobljenike, zlostavljali ih, iživljavali se nad njima, mučili ih i ubijali, te putem ostavljali njihova mrtva tijela razbacana i zatrpana po raznim jamama.
Prema najnovijim podacima takvih stratišta diljem bivše Jugoslavije ima više od 1700.
Sva ta stratišta napunjena su ljudskim kostima u interesu baš te Jugoslavije. Sva ta stratišta i sve ono što su žrtve prošle na tisuću kilometara dugom putu simbolično zovemo “Križni put”.
Baš u ove dane, pjevač Marko Perković Thompson objavio je pjesmu naslovljenu “Slike Bleiburga” za koju je snimljen video spot ilustriran fotografijama iz tog vremena.
Premda je Marko i u svojim dosadašnjim pjesmama rekao mnogo o našoj krvavoj povijesti, potrebno mu se zahvaliti i na ovom svom doprinosu prijenosa istine na širu javnost.
U toj njegovoj pjesmi posebno je upečatljiv stih:
“Još dušman sije laž
Još jecaju planine
Ti podigni svoj glas
U ime istine.”
U slučaju tragedije Bleiburga slike ne mogu ni izbliza dočarati razmjere tog zločina
Svi smo u ime istine pozvani podignuti svoj glas. Jer istina je da dušman još uvijek sije svoju laž.
Kaže se kako slika govori tisuću riječi, ali u slučaju tragedije Bleiburga slike ne mogu ni izbliza dočarati razmjere tog zločina, a još manje dočarati razmjere brutalnosti i okrutnosti tog zločina. Nijedna slika ne može dočarati razmjere mržnje koja je pogonila zločince da počine taj zočin.
Pa ipak, slike su potrebne. Potrebno je sjećanje i svjedočenje. Potrebna je istina.
Jer Bleiburg je samo simbol. Bleiburg je samo početna postaja s kojom je počela tragedija jednog naroda nad kojim je počinjen zločin zato jer je želio živjeti samostalno i slobodno u svojoj nezavisnoj državi. Nezavisnoj od Jugoslavje.
Istina o zločinu do danas nije ilustrirana
Taj zločin ili ta tragedija zove se i “Križni put”, jer bio je to zaista jedan težak križni put.
Istina o toj tragediji i o tom zločinu do danas široj javnosti nije ilustrirana. Još uvijek se sije laž, kako pjeva Marko u svojoj novoj pjesmi. I to je istina
Sije se laž.
Jedna od laži je kako su svi na tom Križnom putu zaslužili smrt. To je samo jedna od laži koja se još uvijek sije. A istina je kako su svi koji su na tom Križnom putu ubijeni kao ratni vojni ili civilni zarobljenici, bez suđenja, u nekoj šumi, bačeni u neku jamu, zatrpani.
To je zločin. Oni koji su ubijali su zločinci. A ubijeni su žrtve. Istina je da gotovo svi Hrvati ubijeni samo zato jer su htjeli Hrvatsku i jer nisu htjeli Jugoslaviju. To im je bio grijeh, a ne neki njihov zločin.
Ovo je istina.
Bratanić: “Ruzarij za Hrvatski križni put”
Prije otprilike dva desetljeća započeo sam rad na svojoj zbirci razmišljanja o tragediji Bleiburga koju sam nazvao “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
Ona je objavljena 2009. godine u izdanju Glasa Koncila i sadržala je pet otajstava žalosnih u obliku poetskih razmišljanja i četrnaest postaja križnog puta u obliku kratkih haihu sličnih poetskih ilustracija. Unutar zbirke bile su izvorne fotografije preuzete iz knjige “Bleiburg memento”, te slike akadameske slikarice časne sestre Mare Pie Pađen, koja je kao dijete sa svojom majkom prošla pakao Bleiburga.
Prema informacijama koje sam tada dobio bila je to prva samostalna zbirka poezije i razmišljanja jednog autora na temu Bleiburga. Nije važno jesam li bio prvi ili drugi ili možda treći u tome, ali mi je važno da sam bio u tome i da sam dao svoj glas za istinu.
Nakon objave “Ruzarija za Hrvatski križni put” prišlo mi je mnogo ljudi koji su na Križnom putu izgubili nekog svog bližnjeg. Mnogo mi je ljudi prišlo s nekim svojim svjedočanstvom.
Jedan čovjek poslao mi je fotografije s nekog imanja blizu Koprivnice na kojem su bivali zatvarani zarobljenici na Križnom putu.
“Pokušavali su ostaviti nekakav trag”
Na fotografijama su snimljeni zidovi na kojima se vide urezana imena ili poruke onih koji su odlazili u smrt. Pokušavali su ostaviti nekakav trag, jer su očito slutili kako ih njihovi najmiliji nikad više neće vidjeti, niti će znati za njihovu sudbinu, niti za njihov grob.
I baš je iz Koprivnice jedna od najpoznatijih fotografija u kojoj se vidi nepregledna kolona zarobljenika, a koja je objavljena u knjizi “Bleiburg memento”, u mojoj skromnoj knjižici “Ruzarij za Hrvatski križni put” i u video spotu pjesme “Slike Bleiburga”.
Te njihove poruke i imena iz postaje u Koprivnici netko je kasnije križao, šarao, dakle netko je brisao njihov trag.
Jugoslavenska politika trudi se ne samo brisati tragove svog zločina, već se trudi brisati tragove svjedočanstava o zločinu. Trudi se obrisati sjećanje na zločin.
Jugoslavenska politika pokušava zločin opravdati i prikazat ga kao neko dobro koje je učinjeno za dobrobit čovječanstva.
Bratanić: “Jugoslavenska politika počinila je najveći zločin u povijesti čovječanstva u određenij kategoriji zločina”
A ta jugoslavenska politika počinila je najveći zločin u povijesti čovječanstva u određenoj kategoriji zločina.
I bez obzira na tu činjenicu ta zločinačka politika i dalje se trudi reći kako su svi ti vojni i civilni ratni zarobljenici koji nisu htjeli ostati živjeti u Jugoslaviji bili zločinci koji su zaslužili biti ubijeni bez ikakvog suda. I kako oni ne zaslužuju ni grob, ni komemoraciju, ni molitvu, ni sjećanje.
Možda jedna od najupečatljivijih ilustracija Križnog puta je fotografija iz Slovenije na kojoj su sakupljeni iz stratišta iskopani mnogi križevi koje su žrtve nosile sa sobom.
Bezbroj ljudskih križeva, ljudskih sudbina i neispričanih priča koje vape za objavom.
Ljudi koji su podignuli svoj glas
Zbog istine, dijelim ovdje svoje sjećanje na neke ljude koji su podignuli svoj glas i koji su mi pomogli da steknem inicijalno znanje potrebno za razumjevanje ove teme i za kasnije svjedočenje.
Želim istaknuti Nikolaja Tolstoja, autora knjige “Ministar i pokolji” s kojim sam bio u kontaktu i koji me je inspirirao za moje zanimanje na ovu temu. Mitju Ferenca, čovjeka koji je učinio mnogo u pronalaženju i obilježavanju stratišta u Sloveniji, koji mi je neposredno nakon otkrivanja Barbarinog rova ili Hude jame, poslao fotografije tog monstruoznog jugoslavenskog zločina.
Ivana Prcelu, autora knjige “Hrvatski holokaust” (“Operacija klaonica” u engleskom izvorniku) koji je sakupio stotinjak potpisanih svjedočanstava s “Križnog puta” ili kako ga je on zvao “Marševa smrti”, te koji je napisao lijep osvrt mojoj knjižici “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
Matu Šimundića, autora knjige “Hrvatski smrtni put”, u kojoj je detaljno opisao lokacije masovnih stratišta, te iznio mnoga svedočanstva prikupljena od ljudi iz Slovenije koji su svjedočili o nezamislivim zločinima koje su te 1945. počinili takozvani antifašisti i osloboditelji. Nemoguće je sve te ljude nabrojiti, ali moguće je svima reći hvala, jer svi su oni na svoj na način doprinjeli spoznaji istine. Svi su oni pisanim tragom podignuli svoj glas i utjecali na druge da svjedoče i podignu svoj glas.
Hvala Thompsonu za pjesmu “Slike Bleiburga”
Hvala na poseban način Marku Perkoviću Thompsonu na njegovoj pjesmi “Slike Bleiburga”.
On je ostavio pjevani trag ilustriran slikama u kojem poziva sve nas da podignemo svoj glas za istinu. Biti na strani istine znači biti na pravoj strani povijesti.
Ovo što činimo danas sutra će biti povijest. Budimo na pravoj strani danas.
Podignimo glas za istinu. Kako bi jedno dana mogli reći da smo bili na pravoj strani povijesti.
Kada sam prije dvadesetak godina u jednom zagrebačkom društvu rekao kako u Zagrebu postoji 40 masovnih stratišta koje su iza sebe ostavili antifašistički osloboditelji svi su me blijedo gledali i mislili da je to neka revizionistička laž. Na području grada Zagreba danas postoji 140 masovnih stratišta koja su otkrivena.
Sto i četrdeset.
A na području bivše Jugoslavije danas je evidentirao ukupno više od 1700 masovnih stratišta koje je ljudskim kostima napunila jugoslavenska komunistička partija, pod komandom Josipa Broza Tita u ime i u interesu Jugoslavije. U međuvremenu nije pronađeno ni evidentirano nijedno masovno stratište koje su ljudskim kostima napunile ustaše, pod komandom Ante Pavelića u interesu Nezavisne Države Hrvatske.
Bratanić: “Istina o jugoslavenskim zločinima”
Nijedno, koliko je meni poznato. Evidentirani su masovni pokušaji očuvanja starih jugoslavenskih laži o masovnim ustaškim zločinima. Evidentirani su pokušaji novih izmišljanja ustaških masovnih stratišta i izmišljenih logora. Ali kostiju nigdje nema. Nema.
To je istina.
Istina nastala kao posljedica revizije jugoslavenskih laži. Istina o jugoslavenskim zločinima.
Slika Jugoslavije kroz sliku Bleiburga. Bleiburga kao simbola najvećeg zločina u povijesti čovječanstva u određenoj kategoriji zločina, a kojeg su počinili Tito, Jugoslavija i jugoslavenska komunistička partija, pod krinkom antifašizma i oslobođenja.
