Karačić: Točno 0 vojnika zapadnih NATO zemalja je spremno na žrtvovanje u neljudskim uvjetima protiv krvoločnog neprijatelja
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Siječanj 2024 19:02
Neki me pitaju zašto više ne pišem toliko analize rata u Ukrajini, a ja im odgovaram da više nemam energije ni volje pisati o propustima, lošoj strategiji i nesuvislom vođenju rata.
Ipak, jučerašnja emisija Otvoreno u kojoj su sudjelovali "eminentni" stručnjaci i vojni analitičari me potaknula na kraći tekst.
Svojedobno sam, u vrijeme trajanja bitke za Bahmut kao i proljetno-ljetnje ofanzive ukrajinske vojske, ne želeći izazivati buru ostrašćenih navijača, koji misle da samim time ako navijaju za nekoga da je taj prvak svijeta, koristio izraz- "nisam optimističan" , a koji izraz se prevodi kao "dajem točno 0% šansi da se obrani Bahmut ili provede ofanziva na terenu koji je u jesen 2022. bio najpovoljniji dio ratišta za prodor a u proljeće 2023., uvjerljivo najgori, koji ne daje nikakve šanse napadaču za prodor.
Nisam bio optimističan ili nazovimo to pravim imenom, krstio sam se od nevjerice gledajući naivni pokušaj stvaranja mostobrana preko Dnipra, preko puta Hersona, odnosno pokušaj zauzimanja nepremostivog šumsko močvarnog terena, do kojega se može doći tek gliserom u koji ne stane ni tomosov motorkotač a kamoli nešto teže, te iz kojega pravca fizički nije moguće provesti nikakvu jaču operaciju.
Naime, ako je pri proljetno- ljetnjoj ukrajinskoj ofanzivi, kad im je iza leđa bila cijela zemlja, ravnica sa cestama odnosno opskrbnim pravcima, rezultat bio nikakav, pokušajte zamisliti prodor i mostobran na mjestu gdje možete dovesti tek pješake s čamcima, bez ikakve mogućosti formiranja logističkog pravca koji bi u dovoljnoj mjeri održavao dovoz većeg broja ljudstva i tehnike.
Pogledajte gdje se nalazi Krinky, što je iza njega te na koji način se dovozi ljudstvo. te na koji način se može doći do tamo, pa tko ima 2% mozga u glavi odmah zaključi da je pravac u ovom okolnostima neprovediv a golemi ljudski gubici potrošeni pri održavanju ovog kvazi mostobrana, na granici propasti.
Bilo je pomalo mučno čitati maloumne analize i izvješća novinara i nekih čudnih analitičara hrvatskih medija koji inače imaju problema s lociranjem Ukrajine a kamoli pojedinih mjesta na kojima se odvijaju operacije, kako naivno procjenjuju mogućnosti koje u tome trenutku ukrajinska strana ima.
Jučerašnja emisija se sadržajna naslanja na halucinogene opservacije "stručnjaka" te donosi sav raskoš nekompetencije i neznanja vojni analitičara, mahom završenih studenata nezahtjevne politologije.smjer novinarstva te nekih čudnih sigurnosnih studija, koji su na razini dječaka s debelom dioptrijom, skupljača sličica, koji znaju gdje je sve igrao Batistuta ili Stoichkov a koji bi vodili nogometni klub ili reprezentaciju otprilike kako bi Tomašević mogao uspješno voditi mongolsku invaziju, kao nadređeni Džingis kanu.
Naši vrlo stručnjaci su držali stav kako zapad Ukrajini ne dostavlja ono bitno oružje koje bi omogućavalo stratešku prevagu, uz napomenu kako bi NATO razmontirao Rusiju u slučaju konflikta.
E pa nije to tako. Vrli stručnjaci zamišljaju NATO kao nekog supersnagatora koji gleda rat i zijeva od dosade a koji bi da se sam uključi, s tim čudesnim oružjem, odmah izvojevao pobjedu.
Međutim, NATO je od početka zauzeo stav oko rata te se pozicionirao kao glavni ukrajinski logističar, koji je tome faktički ušao kao bitno zainteresirana strana u konfliktu.
Kada bi taj NATO imao doista tako jako i odlučujuće oružje, pa ne bi mu bio problem lijevom rukom savladati Rusiju, tako stručnjaci kažu.
Pa što ih ne razvale onda?
NATO kao glavni sigurnosni čimbenik europe i zapadnog svijeta je 2022. spremno ušao u sukob, odmah počeo donirati svu silu oružja i opreme te nametati sankcije Rusiji.
"Pametne glave" NATO-a su nakon godinu dana rata užasnuto ustanovili kao su im ispražnjena skladišta što oružja što streljiva, godinu dana nakon tog prvog otriježnjenja su još užasnutije zaključili da nisu napravili ništa u smislu povećanja vojnih efektiva.
Tako to izgleda kad nam sigurnost kroji politička mladunčad nekadašnjih političkih parazita, koji su zasjeli na funkcije i kojima je glavni smjer djelovanja stvaranje vojske koja će slijediti nove promjene pa natrpavati vojsku ženama, usahlim pederima ili transvestitima kao nadskupini društva koja ima svako pravo biti uključena i u oružane snage kao vid progresa, te vijoriti gej zastave po vojnim mimohodima i manifestacijama.
Vode nas idioti, to više nije tajna nego tek odavanje tajne koju svi znaju, nesposobni za išta osim trljanja guzice po foteljama, koji su pokazali da bi im obzirom na sposobnosti, utekao puž a kaktus uvenuo.
Vrli stručnjaci zanemaruju da je najsnažnija i najspremnija europska vojska, pa čak i sada, bila ukrajinska vojska te poljska vojska.
Narodi koji su naviknuli na teškoće, koji svi imaju oca kojega su hapsili komunisti, djeda kojega su ubili ruski komunisti ili njemački nacisti te pradjeda koji je ginuo u prvom svjetskom ratu. Krenemo li dalje čukundjediti, svaka generacija tih naroda nosi neku bl i patnju i to im je ušlo u genetski kod.
Stoga oni mogu mentalno provoditi vrijeme i preživljavati u rovovskom ratu sa stotinama tisuća poginulih, gdje su blato i štakori domaćini, topla hrana nedosanjani san a smrt tek pristup u klub djedova. Takvi su i Rusi.
Rusi štoviše, nakon 2 godine rata imaju nekoliko stotina tisuća ljudi koji imaju silno ratno iskustvo i stečena znanja s ratišta koje je neka sablasna mješavina zapadnog fronta u 1. svj. ratu te istočnog fronta u 2. svj. ratu.
Zapadne vojske, pristup ratovanju te njihov ljudski faktor se sveo na policijske akcije rješavanja terorističkih i gerilskih grupa, mrvljenja crva, kao posljedica iluzije da rata više neće biti te da treba samo održavati oružane snage kao dio folklora.
A zapadne vojske se trude krčmiti ugled te napuštati čak i dugogodišnja lena svojih država, napuštajući interese države ponizno, obrnuto proporcionalno drčnosti kojom su dolazili u te zemlje i držali vojne snage.
Tko je pratio sramotno povlačenje francuske vojske iz Sahela, njihovog šora, kako bi Slavonci rekli, a pred domicilnim vojnim huntama te cerekanju Wagnerovih veterana raspoređenih u Africi, zna o čemu govorim.
Idioti su proljetos za vrijeme zaporiškog masakra, veličali Njemačke Leoparde, američke Bradleye ili britanske Chellengere, govoreći kako je još samo to potrebno za sigurno ovladanjem terenom, sve do Donjecka ili Krima.
Kako je prošlo svi smo gledali. neki su sebi mrmljali u bradi kako nemaju optimizma a neki su još i početkom rujna mislili kako se sve odvija kako treba, baš kao naivni momak iz vremena prije mobitela koji curu čeka na dogovorenom mjestu već 3 sata, nadajući se kako će ipak odnekud pristići.
Spaljeni Bradleyi i Leopardi su postali hit na društvenim mrežama, a naknadna pamet zapadnih stručnjaka je stidljivo priznavala kako njihova vozila ipak nisu za totalni rat jer blato, nedostatak pričuvnih dijelova te mehaničara ta vozila čini tek preseratorskim proizvodima koji lijepo izgledaju na manevrima ali koji u uvjetima totalnog rata, mogu biti sam mamac za protuoklopni rad.
Britanci su tu bili pametniji. Čekali su dođu prvo njemački tenkovi. francuski laki tenkovi AMX 10 te američka Bradley oklopna vozila.
Nakon što je stradalo barem pola doniranog oklopa a crte nisu probijene, pametni Britanci su svoju daljnju vojnu pomoć uvjetovali povlačenjem Challengera s prve crte, da spase bar malo časti i da ne gledaju ponos svoje ratne industrije kako se pretvara u mamac za preostale skupljače starog željeza koji škicaju iz zemunica svoju priliku.
Oni koji su govorili da su istočni tenkovi puno korisniji i prilagođeniji uvjetima totalnog rata i neimaštine su bili ismijavani, a Ja sam mogu reći javno da je T-80 odnosno njegove najnovije verzije, puno korisniji i pruža veće mogućnosti, nego Leopard ili Abrams.
Vratimo se na ljudski faktor.
Misli li netko da bi švedski, francuski, njemački ili nizozemski, talijanski ili belgijski, mogli izdržati neljudske uvjete donbaških rovova.
Probajte ih zamisliti te koliko bi trajali.
Mislite li vi da bi NATO vojnici išli ginuti protiv ruskih krvoloka, ogrezlih i naviknutih na krv, raspadnuto meso i razbacane organe, a da njihove države istodobno dozvoljavaju da im afroazijski migranti siluju žene i kćeri a tuku i pljačkaju sinove?
Odgovorno tvrdim da ne bi. I NATO to zna, pa zato i pokušava zadržati barem malo digniteta slanjem oružja a ne vojske jer znaju da bi ima se slavna vojska raspala pri prvom izazovu.
NATO je kao nikad kažnjavani student menadžmenta sa Šalate koji dugo trenira Tae kwon do, a koji se nađe u duelu s boksačem iz Kozari boka, s krivim nosom i iskustvima bolničkog šivanja i krpanja, noćenja pod šankom ili masovnih šora iz lokalnih ugostiteljskih objekata.
Stoga mogu postaviti tvrdnje odnosno stavove koje bi mogao braniti pred svih stručnjacima i analitičarima.
-Ukrajinska vojska je najjača vojska u Europi, izuzev možda Poljske.
-Danas nakon 2 godina užasnog rata koji je uzeo barem 150 000 života ukrajinskih vojnika te višestruko teških ranjenika koji više nisu sposobno za povrat na frontu te adekvatan broj ruskih vojnika koji se nalaze u istom loncu, izravni sudar NATO vojski i Ruske vojske bi izgledao te završio kao duel opisanih momaka sa Šalate i Kozari Boka.
Točno 0 vojnika zapadnih NATO zemalja je spremno na žrtvovanje u neljudskim uvjetima protiv krvoločnog neprijatelja.
Dođe li do kuršlusa ovdje, NATO nas neće braniti jer bi bilo kakav ulazak Hrvatske u neki sukob, značio postojanje globalnog sukoba s mnogo učesnika.
-"Ali potpisali su da nas braniti u slučaju rata!!"- reći će naivac koji ne shvaća da se većina sudskih postupaka i vodi jer netko nije poštovao ono što je potpisao.
Sa stanjem svijesti koje kao glavne društvene pojave promiču i podržavaju gej brakove, dodjeljivanje djece takvim parovima, feminizam, otvorene granice, promjene spola te stavljanje prava transvestita kao vrhunca društvenog razvoja, mi idemo u siguran poraz, bilo protiv Rusije ili migrantskih hordi koji su već sebi namjerili našu zemlju.
Činjenica da rat u Ukrajini traje već dvije godine s ne baš velikim pomacima fronta, ne znači da Rusi ne mogu, nego nemaju potrebe žuriti da dobiju ono što ima pada u naručje.
I prvo svjetski rat je trajao 4 godine bez puno promjena na fronti, da bi samo jedan dana kolabirala jedna strana, nemoćna više održavati tempo ratovanja.
Završetak ovog pojedinačnog rata (kao dijela globalnog sukoba koji se sve više piri i grana), sve više strepim, bi mogao ličiti na događanja prije februarske revolucije, kad su vojnici masovno počeli napuštati ratište, otvrdnuli i oguglali na moguće posljedice dezerterstva, nakon što smrt u rovu postane ono što će kad tad, zadesiti svakoga.
Ovo što se događa te širi po svijetu je tek mali početak, sitna iskra koja će se pretvoriti u plameni uragan.
Hoćete li vjerovati svojim očima ili pustiti da vam šonje i salonski jazavci obmanjuju osjetila, i vode u propast, ostavljam vama.
I svojevoljno propasti, jer pravo svakog pojedinca.
