Vrijeme je da se kaže: Slobodno napustite Hrvatsku ako vam smetaju grb sa prvim bijelim poljem, HOS, ZDS....

Detalji
Objavljeno: Četvrtak, 01 Veljača 2024 13:07
fShare
Pin It

U Hrvatskoj je dvadesetak nacionalnih manjina i zanimljivo je da grbovi, zastave, murali, pozdravi, HOS i slične oznake baš nikomu ne smetaju osim velikosrpskoj frakciji srpske nacionalne manjine i zadrtim jugonostalgičarima koji najčešće svoje bolesne ideološke opsesije prikrivaju navodnim ponosom na Domovinski rat i na partizane u Drugom svjetskom ratu.

To je spajanje nespojivoga. Branitelji su ponos, a partizani najveća sramota hrvatskoga naroda. Ne postoje vojska, pokret ili režim u hrvatskoj povijesti koji su iza sebe ostavili toliko krvi i zla kao oni

Jedan mural na pročelju neke stambene zgrade u Zadru vjerojatno ne bi bio ni zapažen da nije komesarskoga udbaškoga duha u pojedinaca koji valjda misle da Hrvatska i hrvatski narod nemaju budućnosti ako ih oni ne će spašavati propisivanjem svoga ideološkoga čistunstva. Mural koji prikazuje vojnika s kacigom na glavi na kojoj je hrvatski grb, iznad kojega piše „Naša Oluja još traje“, a ispod „Tornado“, što je naziv zadarske navijačke skupine,  zasmetao je predsjedniku zadarskoga SDP-a i vijećniku u Gradskome vijeću Zadra Danijelu Radeti koji svoju potporu izglasavanju proračuna vladajućem HDZ-u uvjetuje uklanjanjem toga murala koji, što se njega tiče, predstavlja poraženoga vojnika, ustašu, fašista. Odakle on zna da je to ustaša i da je to poraženi, vojnik, fašist itd., nije objasnio. Ljevičari, baštinici jugokomunističke partije zapravo ni nemaju potrebu ništa objašnjavati, dovoljna je njihova intuicija za ideološku pravovjernost i to bi trebao biti zakon za sve. Relativno mladi SDP-ovac Radeta nije povjesničar ni humanistički izobražen čovjek da bi išta znao o tomu i tu smo onda na području solipsizma gdje više nije moguć zdravorazumski ni znanstveni dijalog: on je umislio da je to fašistički simbol i kraj priče. Mural je tu godinama, nikomu ne smeta, ni građanima ni svim drugim političarima, nitko ništa ne vidi sporno na njemu, ali jedino je važno što nadobudni SDP-ovac misli. Na identičan način mogao je umisliti i da je majmun, zahtijevati kavez i time uvjetovati svoju potporu proračunu u Gradskome vijeću Zadra. Nakon njegova zahtjeva, udruge HOS-a prošloga su se tjedna u Zadru okupile pored spomenutoga murala i dale do znanja da će ga braniti. Nakon toga nekolicina primitivaca u Zadru fizički je napala Radetu pa je sve završilo na policiji. A on je taj incident prenapuhao. Relevantni su povjesničari odavno objavili relevantne znanstvene članke o tomu kada se kroz povijest pojavljuju hrvatski grbovi s prvim bijelim poljem, a to je ono što Radeti na zadarskome muralu najviše smeta. Bezbroj je primjera grba s prvim bijelim poljem dugo prije pojave ustaškoga pokreta. Napokon, grbovi na zgradi u austrijskome Innsbrucku i na krovu crkve svetoga Marka u Zagrebu i na niz drugih mjesta to dokazuju. Umjesto da zadarski gradonačelnik dr. Branko Dukić činjenicama odgovori vijećniku Radeti, on se izmotava kvaziargumentacijom o nepotrebnome vraćanju u prošlost, što vijećnika Radetu samo dodatno motivira da provocira.  Svoje neznanje SDP-ov vijećnik pokušava prikriti aporijom o navodno vlastitome jednakom ponosu na Domovinski rat i na partizane u Drugome svjetskom ratu jer su, smatra, jedni i drugi pobjednici. Da, jesu, doista, ali su partizani bili pobjednici za Jugoslaviju, a hrvatski pobjednici za Hrvatsku. Pobjednici iz 1945. postali su gubitnici 1995. Spajanjem nespojivoga, dakle hrvatskih branitelja i jugoslavenskih partizana, pokušava se zaboravom prekriti zločinački karakter Jugoslavije, njezine vojske i njezine Partije. Partizani jesu najveća sramota hrvatskoga naroda u cijeloj povijesti, o čemu dovoljno svjedoče polja smrti u Hudoj jami, Teznome, Jazovki… Ne postoje vojska, pokret ili režim u hrvatskoj povijesti koji su iza sebe ostavili toliko krvi i zla kao jugoslavenski okupatori. U Hrvatskoj je dvadesetak nacionalnih manjina i zanimljivo je da grbovi, zastave, murali, pozdravi, HOS i slične oznake baš nikomu ne smetaju osim agresorskoj komponenti srpske nacionale manjine i Jugoslavenima koji se ne mire s propašću voljene im Titove satrapije. Zar svi ostali, Hrvati i pripadnici svih nacionalnih manjina, a to je više od 99 posto građana, doista moraju biti taoci bolesnih ideoloških fiksacija tih ekstremnih Srba i Jugoslavena i zar nije vrijeme da na taj teror, koji se iz Jugoslavije već 34 godine održava i u samostalnoj Hrvatskoj, golema većina kaže već jednom takvima da slobodno napuste Hrvatske ako im ona ne sviđa.      

Sada kada se vidi da je vrag odnio šalu i da geopolitička situacija u svijetu ne izgleda odveć optimistično, vladajući Plenkovićev HDZ prihvaća ideju o vraćanju vojnoga roka u Hrvatsku koji, da je reda i da nije država iskliznula iz ruku domoljuba u ruke prevaranata i izdajnika, nikada ne bi ni bio ukinut. Prvo su se HDZ-ovci izrugivali s prijedlogom koji je iznio zamjenik predsjednika Domovinskoga pokreta Mario Radić, a onda, kada je Plenković mućnuo glavom i rekao naglas da to nije za odbaciti, svi su se uozbiljili i papagajski počeli ponavljati da treba o tomu razmisliti. Pobjednička je Hrvatska vojska bila najsvjetliji simbol hrvatske države i hrvatske pobijede, ponos naš nacije. Pobjede iz 90-ih takve su da su jednostavno  zadivile čitav svijet. Naravno da Hrvatska nije bila ekonomski toliko moćna izdržavati 200 tisuća ljudi koji su bili mobilizirani u Oluji, ali je mogla očuvati jezgru i njegovati kult hrvatskoga vojnika koji bi poticao mlade da biraju časnička zanimanja  i da budu ponosni na svoje očeve i djedove. Sve su, na žalost, uništili Mesić, Račan, ministar obrane Radoš koji se rugao da ta vojska više nikoga ne bi mogla pobijediti i koji je dao tajne dokumente o prisluškivanju Miloševića jednome tjedniku, bez ikakvih posljedica. Proces uništenja Hrvatske vojske počeo je odmah nakon 2000. godine Mesićevom smjenom najuspješnijih ratnih zapovjednika, zatim masovnim čistkama u obavještajnome sektoru, huškačkim kampanjama protiv navodnih Tuđmanovih generala i forsiranjem navodnih Mesićevih i generala JNA. Diskreditacija pobjedničke vojske nastavljena je suđenjima zapovjednicima po zapovjednoj odgovornosti gdje su ih ponižavali dovodeći agresorske vojnike kao svjedoke protiv njih. Trećesiječanjska vrhuška činila je to, naravno, namjerno, a ne samo zato što su bili nestručni, neznalice i previše glupi za takve funkcije. Tadašnji se predsjednik Mesić vulgarno na Dan pobjede, 5. kolovoza, izležavao na nekoj plaži i nije htio doći u Knin na obilježavanje toga najvažnijeg dana u hrvatskoj povijesti. Fotografiju na kojoj se izležava gol na plaži kao svinja, a nogu preko njega prebacio tada lojalni mu Ivan Zvonimir Čičak, poslao je u svijet. Hrvatska se kao zgražala, ali opet ga je nakon pet godina izabrala i na drugi predsjednički mandat.

One koji su učinili sve da unište Hrvatsku vojsku nije, naravno, briga jer u slučaju budućega rata ne će ionako ginuti njihova djeca. Niti je Hrvatska vojska postala brand, niti je itko nakon 2000. zaustavio proces njezine destrukcije. Sada se nabavom vojnih zrakoplova, tehnike i najavom vraćanja vojnoga roka pokušava spašavati stvar, a hoće li se u tomu uspjeti, vidjet će se. Ima i protivnika te ideje – neki to, naime, smatraju procesom nepotrebne militarizacije. To su oni koji prvi šmugnu čim se zapuca, a traže i očekuju od tuđih sinova da im čuvaju imovinu i roditelje koje ostavljaju u Hrvatskoj. Odnos prema Hrvatskoj vojsci bio je i ostao odraz odnosa prema hrvatskoj državi.  Da su vlastodršci nakon 2000. godine imali drukčiji odnos prema hrvatskoj državi, ne bi bila uništena Hrvatska vojska. Da hrvatski birači nisu takvima na izborima davali vlast, ne bi morali danas strahovati hoće li im djeca sutra opet ginuti. 

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik