Hrvatska se suočava s onim s čim su se u SAD-u suočavali 80-ih i 90-ih

Pin It

Kako prepoznati i spriječiti maloljetničko nasilje? | Vidiportal -  Regionalni info portal!

Očito je, suočeni smo s onim s čime se Amerika suočila osamdesetih i devedestih godina prošlog stoljeća, dramatičnim porastom nasilnih maloljetničkih prijestupa, i zato je potrebno ozbiljno mijenjati zakone, ne tako što ćemo samo spustiti dob do koje netko ne može kazneno odgovarati, nego uvesti mogućnost, kakva već postoji u brojnim drugim državama, da i maloljetne osobe odgovaraju pred sudovima kao punoljetne, po istim zakonima

Susjedi su uvrijeđeni jer se premijer Plenković odbio sastati s Komšićem prigodom posjeta Sarajevu. Ondje je bio kao član izaslanstva EU-a, a s njim su bili i Ursula von der Leyen i nizozemski premijer Mark Rutte, koji se nisu odbili sastati s Komšićem, kao članom Predsjedništva BiH. Plenkovićev ured priopćio je da se nije sastao s Komšićem jer nije ni prije i jer je Komšić instaliran mimo volje hrvatskog naroda u BiH, tipičnom bizantinskom muljažom, odnosno izigravanjem duha i namjere Daytona.

Plenković kaže da je time uspio “osvijestiti problem” kod svojih europskih kolega i da su uvažili njegov stav da se ne sastaje s Komšićem. Koliko je u tome uspio, zasad ostaje vrlo upitno. No zato neki mediji ondje smatraju da se Plenković hvali time da je najveći zagovornik ulaska BiH u EU, a eto ne želi se sastati s “legalno i demokratski” izabranim Komšićem. Komšić možda jest izabran legalno i demokratski, koristeći rupe u izbornom zakonu s kojima EU nije računao kad ga je donosio jer im na kraj pameti nije bilo koliko domišljati mogu biti ljudi na Balkanu u varanju i zaobilaženju zakona i propisa – uostalom, na tome smo diplomirali još u Jugi, kada se po zakonu nije moglo ništa riješiti, no jest po sistemu “ljudi smo, dogovorit ćemo se” – ali sasvim sigurno nije izabran legitimno.

Ipak, čak i u BiH postoje mediji, poput stranci SDA bliskog Avaza, koji smatraju da je problem u Komšiću, ne u Plenkoviću. I da su priče o tome da je Plenković “ponizio” BiH jednostavno glupost.

Što nas dovodi do pitanja – treba li Plenković takvu bizantinsku i spletkarošku državu uopće svim silama gurati u EU, kad je ona očito mentalitetom jako daleko od bilo čega europskog, a najzorniji primjer toga upravo je način na koji je već četvrti put izabran Komšić kao lažni predstavnik Hrvata? Tim više što von der Leyen hvali BiH zbog toga što “prati vanjsku politiku EU-a i pokazuje volju za provedbom reformi”, te govori kako BiH mora biti “jedinstvena, cjelovita i suverena država”.

EU dakle želi jedinstvenu BiH, a Bošnjaci to očito shvaćaju kao “građansku” BiH u kojoj bi se jedinstvo osiguravalo preglasavanjem Hrvata. Iako je vrlo pohvalno što je Plenković poslao pravu poruku, a to je da, što se Hrvatske tiče, Komšić ne predstavlja nikoga, najmanje Hrvate u BiH, Hrvatska bi ipak bilo kakvu potporu BiH na putu u EU trebala prvo uvjetovati promjenama izbornog zakona – čemu se očito protive i Amerikanci, što je i veći problem od nezainteresiranosti EU-a za problem Hrvata u BiH – a potom i stvarnim, ne samo deklarativnim prihvaćanjem famoznih “europskih vrijednosti”. A prije svega one – nema varanja na izborima, pa bilo to i “po zakonu”!

‘Dajte dite materi’

Sramota, zacijelo je Milan potplatio sud. To je opći stav domaćih estradnjakinja, influencerica i brojnih drugih u vezi s presudom Vrhovnog suda koji je zbog teške povrede parničnog postupka poništio sudsku presudu kojom je Severinin sin dodijeljen njoj na skrb. Naime, vještaci se nisu odazvali sudskom pozivu pa im stranke nisu mogle postaviti pitanja, usto je pismeno vještačenje u nekim aspektima bilo manjkavo i nije odgovorilo na neka pitanja, a sud je pogriješio jer je prihvatio dostavljena pismena vještačenja, što nije po zakonu. Ovdje valja spomenuti i da Vrhovni sud uopće nije ulazio u meritum presude, u pitanje komu treba dodijeliti dijete, niti ih se to ticalo – odlučivao je samo o tome je li postupak pred sudom vođen po zakonu i zaključio je da nije. Tako da su priče da je Vrhovni sud dodijelio dijete Milanu promašene: o tome taj sud nije ni odlučivao. O tome će se odlučiti u ponovljenom postupku.

Govoreći o “pavosudnoj kaljuži”, Davor Bernardić kaže: “Kakvo je to pravosuđe koje je uopće u prvom postupku donijelo presudu da se dijete dodjeljuje ocu a da majka ne sudjeluje u skrbništvu i odgoju? To nije normalno. … Svatko izvana s vrećom novca može utjecati na procese i odluke u Hrvatskoj.”

I to je bit svega što feministice i progresivne snage misle o svemu tome: patrijarhat je jedno zlo, spolovi trebaju biti ravnopravni, ali u razvodu ravnopravnost ne vrijedi, nego dite treba dat’ materi. Nema tu onda roditelj 1 i 2, nego je mama uvijek mama, i to se plaća. Nema onog da žena nije tu da bude uzdržavana majka i kućanica, da se otac treba jednako brinuti o djetetu kao i majka, nema Ustava kojim je ravnopravnost spolova definirana. Možda bi i tu trebalo mijenjati Ustav po volji estradnih zvijezda, propalih novinarki i influencerica, pa staviti u njega da su oba roditelja ravnopravna, ali je majka malo ravnopravnija.

Prijetnjama do presude

Na zapadu, naročito u SAD-u, sudovi u otprilike jednakoj mjeri pri razvodu dosuđuju djecu ocu ili majci, spol se ne gleda, gleda se jedino tko ima bolje uvjete za podizanje djeteta. U Hrvatskoj, ogromna većina djece se pri razvodu dodjeljuje majci, što upravo jest vid patrijarhalnog razmišljanja, ali onog koji feministicama odgovara pa ga svesrdno podržavaju. Ako sud nekim čudom odluči da dijete treba živjeti s ocem, odmah kreće paljba protiv države i pravosuđa, kao da je samo majka podobna kao roditelj, a svaki muškarac idiot i kriminalac koji se ne može brinuti o vlastitom djetetu jednako dobro kao i bilo koja žena. Nije li to vid seksizma, zatucanosti i u konačnici pristranosti institucija koje bi se trebale brinuti o dobrobiti djece i jednakopravnosti spolova?

A kad je o suđenju riječ, dovoljno je prisjetiti se tko je vršio pritisak na sudske vještake, pokušavao ih ucijeniti, prijetio socijalnim radnicama i vrijeđao ih, manipulirao medijima. U listopadu 2021. godine Državnom je odvjetništvu podnesena prijava protiv pevaljke zbog sumnje u zastrašivanje i ucjenu svjedoka, preciznije sudskog vještaka psihijatra, ovlaštenog za izradu procjene o kapacitetu obaju roditelja – Severine Vučković i Milana Popovića, na temelju koje je sud trebao odlučiti s kim će od njih dvoje živjeti dijete.

Upravo se taj vještak nije usudio pojaviti na sudu, opravdavši to “demencijom”, što zvuči kao izgovor i popuštanje pod Severininim pritiscima. O uvredama i prijetnjama i raznim suđenjima Severini zbog takvih stvari, kao i skandalima u školi u koju je dijete išlo, isto ovih dana nitko ne govori, iako u normalnijoj državi i normalnijem pravosuđu ona već zbog toga ne bi smjela dijete ni viđati. Da, pravosuđe jest problem, ali ne zbog navodnih posve nedokazanih i proizvoljnih, bez ikakvih činjeničnih temelja naklapanja da je Milan podmitio pravosuđe (to podliježe tužbi za klevetu, Bernardiću!) već zbog činjenice da u Hrvatskoj sudovi pri razvodima maksimalno podilaze ženama, a ako to ne učine, izloženi su prijetnjama, ucjenama i pritiscima. Valjda bi sud po njihovu mišljenju dijete trebao dodijeliti onomu tko ima više lajkova na Instagramu, patetičnije objave i više hashtagova? Tko ima veću sljedbu i popularniji je? Onomu tko je spreman dalje ići s prijetnjama i ucjenama prema svjedocima i vještacima?

Klinci nisu kao nekad

Prošlog je tjedna javnost šokirala vijest o klinki od nepunih 13 godina koja je velikom brzinom bježala policiji u maminu Mercedesu, oko ponoći, od Dubrave pa sve do Esplanade, gdje je konačno slupala auto. Dok su joj stavljali lisice, psovala je policajce i svađala se s njima. Ona neće zakonski odgovarati jer nema još 14 godina. Neće ni majka, čiji je auto uzela, nego samo prekršajno. Ovog tjedna imamo slučaj triju klinki koje su pretukle ZET-ovu vozačicu tramvaja kad ih je pokušala spriječiti da rade kaos u autobusu, od kojih je jedna mlađa od 14 godina, pa također neće kazneno odgovarati. Tko hoće i za što, nije poznato.

Humani zakoni po kojima maloljetnici ne mogu odgovarati za svoje postupke prije navršenih 14 godina života očito su zastarjeli. O tome svjedoči i slučaj maloljetnog masovnog ubojice u Srbiji, koji je trenutno zatvoren na psihijatriji i nadajmo se da će ondje zauvijek i ostati, no to nije rješenje problema. Danas klinci nisu kao nekad. Došlo je do ozbiljne erozije roditeljskog autoriteta, iz raznih razloga, od onih zakonskih do socioloških. Takvi zakoni kakve imamo pretpostavljaju da roditelji imaju kontrolu nad ponašanjem svoje djece do navršene 14. godine, ili bi bar trebali imati. I da djeca ne bi svjesno činila zločine u toj dobi, odnosno, ako ih čine, da je to propust u odgoju.

Ti zakoni su danas očito zastarjeli. Neki maloljetnici su očito shvatili da mogu okolo nekažnjeno cipelariti ljude i raditi što ih volja, a pritom im nitko ne može i ne smije ništa, ni roditelji ni sudovi ni škola. Problem je posebno uočljiv u školama, gdje su nastavnici često izloženi nasilju učenika, a pritom nemaju nikakva sredstva da se obrane, pa bi možda i tu trebalo donijeti neke zakone koji bi se odnosili na maloljetnike i njihove roditelje, a koji sankcioniraju ometanje nastave, prijetnje profesorima i općenito drsko ponašanje.

Suočeni smo s onim s čim su se u SAD-u suočavali 80-ih i 90-ih

Očito je, suočeni smo s onim s čime se Amerika suočila osamdesetih i devedestih godina prošlog stoljeća, dramatičnim porastom nasilnih maloljetničkih prijestupa, i zato je potrebno ozbiljno mijenjati zakone, ne tako što ćemo samo spustiti dob do koje netko ne može kazneno odgovarati, nego uvesti mogućnost, kakva već postoji u brojnim drugim državama, da i maloljetne osobe odgovaraju pred sudovima kao punoljetne, po istim zakonima. Pritom, naravno, pri odluci treba li maloljetnika ili maloljetnicu poslati pred sud za odrasle, treba uzeti u obzir stvarne kognitivne sposobnosti maloljetnika, odnosno stupanj svijesti o počinjenju zločina, ali prije svega – stupanj ozbiljnosti zločina. Jer ako netko s manje od 14 godina može iscipelariti i ozlijediti vozačicu autobusa čisto zato što ih je pokušala dovesti u red, onda taj netko može i kazneno odgovarati – a da stvar bude gora, riječ je o djevojčici, što dosta govori o tome koliko se društvo promijenilo u posljednjih nekoliko desetljeća. I što dulje budemo odugovlačili s mjerama za suzbijanje maloljetničkog nasilja, koje može biti i ekstremno i smrtonosno, i tu ne mislim samo na zakonske mjere, problem će biti ozbiljniji. Ništa tako glasno ne govori o moralnom rasulu današnjeg vremena koliko nasilje djece prema odraslima.

Marcel Holjevac/7dnevno