Pod kupolom
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 03 Srpanj 2024 08:42
Ovoga su nas petka plašili jednom novom pojavom, novom barem za mene. Riječ je toplinskoj kupoli pod kojom ćemo se kuhati na ekstremnim vrućinama, pa tko preživi. O toj famoznoj kupoli na jednom od ovdašnjih portala pročitah:
''Toplinska kupola je meteorološki fenomen u kojem se velika masa vrućeg zraka zarobljava iznad određenog područja, što uzrokuje ekstremne temperature. Uobičajeno topli zrak, budući da je rjeđi od hladnog, ima tendenciju da se diže u vis. Međutim, snažan sustav visokog tlaka može spriječiti to dizanje i širenje i prisiliti topli zrak da ostane zarobljen blizu površine u određenom području.'' Petak došao i prošao, bilo trideset i nešto u hladu, ništa posebno. Sada će, kažu, malo zahladiti. To su vam te klimatske promjene kako pametno klimaju našminkane glavice na tuzemnim i inozemnim televizijama. Povezujući sve što im je palo na pamet od nestanka struje do saharskog pijeska, na spomenutom portalu stavili vrišteći naslov ''Velik nestanak struje, +40 u lipnju, mutna atmosfera... To je najava onog što dolazi''.
I ranija su ljeta znala biti vrela a zime hladne, no tomu nitko nije posvećivao posebnu pozornost. Danas se o vremenskim prilikama govori gotovo isključivo katastrofičnim jezikom i stilom. Kišno i vjetrovito vrijeme postali su oluje i uragani, topli dani tropske vrućine, a svaka promjena temperature veća od dva-tri stupnja temperaturni šok. Dok sam bio mlad, u modi su bile ozonske rupe, kisele kiše i globalno zatopljenje. U međuvremenu je narativ evoluirao tako da se bilo koji klimatski događaj ili promjena mogu u njega uključiti. Danas u tu svrhu služi vrlo fluidan, faktično sveobuhvaćujući označitelj: klimatske promjene. Poznato je iz repertoara narodne mudrosti da poslije kiše sija sunce i obrnuto, ali kada se to obuče u prijeteće ruho ''klimatskih promjena'', e to je onda već alat za porobljavanje ljudi.
Kroz lukavo osmišljenu igru ugljičnih otisaka i ugljičnih kredita suvremeni nas upravljači, ako im sad već javno proklamirani planovi uspiju, vode u ''petnaestminutni grad'' u kojem ''nećemo posjedovati ništa i bit ćemo sretni''. U Knjizi Postanka potpuno je nedvosmislena tvrdnja: ''I blagoslovi ih (ljude, op.a.) Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« (Post 1, 28). Narativ ''klimatskih promjena'' polazi od suprotnih pretpostavki da je čovjek svojevrsna štetočina, tumor na tijelu majčice Geje, tumor kojega treba ukloniti. No, ironično je da unatoč suprotnom polazištu taj narativ implicira sumnjivo slična uvjerenja. Što je – ako ne ekstremno antropocentričan pogled stvari – uvjerenje da čovjek svojim djelovanjem može spasiti ili uništiti, ozdraviti ili razoriti svijet!? No, spomenuta je sličnost prividna. Naime, u gretabiblijskoj verziji viđenja svijeta Bog stvara i čovjeka i prirodu te je vlast koju čovjeku daje nad zemljom uvjetna, a apsolutna vlast je u Božjim rukama, s druge strane ekologističko viđenje isključuje Boga i postavlja čovjeka na njegovo mjesto. Dakle, iako ga proglašava tumorom i zlom, ta paradigma svejedno postavlja čovjeka na vrh lanca odlučivanja i daje mu božanske prerogative.
Suvremena ekologistička mizantropija izraz je krajnje ljudske i oholosti i gotovo u cijelosti ponavlja obrazac Luciferove pobune. Po načelu 'ako nema Boga, sve je dopušteno', ekologističke fantazmagorije osuđene su na neminovni neuspjeh. Nema nikakvog logičkog utemeljenja tvrdnja da je jedan odnos prema prirodi bolji od drugoga. Ako sam ja sam, kako tvrde egzistencijalisti, postao mjerom sviju stvari, onda me priče Grete Thurnberg ili trenutnog ekološko (pre)osviještenog pape ničim ne obvezuju. Jedino me se može prisiliti, a to nas opet vraća natrag u pakao totalitarizma. Cijela ta velepripovijest o spašavanju svijeta stoji na staklenim nogama, stoga ne sumnjam da nas čeka nasilje, mnogo nasilja. Na kraju kojega će možda najgore proći upravo oni koji su danas vatreni zagovornici ekologističko-vokističke ideologije.
Vraćajući se na toplinsku kupolu iz naslova, možemo ustvrditi da se uistinu kuhamo pod kupolom, ali ne toplinskom nego ideološkom. Sve više nalik onoj žabi iz poznate prispodobe.
Damir Pešorda
