Marijačić: Stari kvislinzi poput Lončara odlaze, novi dolaze!
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 14 Rujan 2024 13:09
Preminuli jugoslavenski diplomat Budimir Lončar koji se zapravo ugušio u moru ispred rodne kuće u Preku na Ugljanu u 101. godini života doista nije sam po sebi vrijedan ni pozornosti ni posthumnih nekrologa jer je bio, u biti, beznačajan politički lik i sluga krvavoga jugoslavenskoga diktatora Tita čije je sve vizije i ideale povijest pregazila.
Uzalud je živio i djelovao, iza njegove politike i ideala i režima kojima je služio nije ostalo ništa osim krvi, smrti i suza hrvatskoga naroda.
Hrvatski mu Jugoslaveni daju na pozornosti jer je bio najjači preostali relikt okupacijske države koju oni ni danas ne mogu prežaliti pa oplakujući Lončara i gradeći lažni mit o njemu kao velikanu, daju zapravo oduška svojim nostalgijama i izgubljenim snovima. Lončar je cijeli život bio svim srcem i dušom protiv Hrvatske i Hrvata. Noge su mu do koljena u hrvatskoj krvi još od 1945. godine, ali to mu hrvatski Jugoslaveni kao što su Rade Šerbedžija, Tvrtko Jakovina, Milorad Pupovac, Ivica Maštruko, Anđelo Miloš, Tomislav Tomašević ili Andrej Plenković ( koji je u ime Vlade uputio krvnikovoj obitelji sućut) i još 150 onih koji su ga ispratili na zagrebačkome krematoriju, ne uzimaju za zlo, nego kao veliki bonus, što je indikator ne samo naglavačke izokrenutoga sustava vrijednosti nego i, u političkome smislu, posve dezorijentirane države.
Svaka država ima svoje izdajnike, neprijatelje, krvave zločince i petokolonaše, ali samo u Hrvatskoj takvi su na vlasti i na svim pozicijama moći....
Parafrazirajući znamenite Matoševe riječi o izdajnicima, Francuzi bi ovakvoga zločinca giljotinirali, Englezi bi ga u podrumu objesili, Srbi bi ga priklali bez ikakve dvojbe. Hrvati, evo, svoje izdajice puštaju da mirno žive bez kazne, a s vremena na vrijeme još ih favoriziraju, nagrađuju i biraju na izborima. Buda Lončar sada je staro krepano jugoslavensko kljuse i nije esencijalni hrvatski problem koliko god bi bilo pravedno da ga je za života sustigla pravda. Ali i da jest, to ne bi bitno promijenilo mučnu spoznaju da Hrvati slabo uče iz svoje povijesti. Jučer Manolić, danas Lončar, sutra Mesić i ti relikti ipak odlaze. Ali ostaje, na žalost, ta pogubna mazohistička politika koja pothranjuje izdajnički arhetip i generira strašne morbidne likove poput Lončarova koji grade karijere na krvi i nesreći hrvatskoga naroda...
Lončar je ubijao Hrvate, onemogućio nabavu oružja napadnutoj Domovini i borio se svim srcem protiv slobode i samostalnosti hrvatskoga naroda. Ali isto tako postupila bi i većina onih koja ga je u ponedjeljak ispratila na Mirogoju da su se našli u njegovim okolnostima. Stari kvislinzi odlaze, dolaze novi jer ih ta politika rađa.
Ostatak u novome broju Hrvatskoga tjednika....
