'Staljinovo cvijeće' i 'nova revolucija'
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Rujan 2024 14:15
U dijelu medijskoga prostora u Hrvatskoj ponovno pokušavaju oživjeti projekt nasilne 'preobrazbe svijeta', koji je započeo prije više od stotinu godina, a propao prije nekoliko desetljeća. Srž retorike je ista, argumentacija je ista i nakane su iste. Trivijalna argumentacija s jedne strane, povijesna iskustva i znanstveni uvidi s druge, a tajna 'Moć', s treće strane.
Njezina je nakana uvijek bila postati prikrivena svevlast, pa to pokušava, a dijelom uspijeva i danas. Jedan od modela 'preobrazbe' svijeta zove se komunizam. Zastat ćemo uz pitanje: što je to, što je bio i što bi htio biti? Jedan je od teoretičara komunizma, istican kao vodeći praksisovac (marksist), tvrdio da ne postoje dva izlaza iz svijeta 'otuđenja'. "Jedini je izlaz revolucionarna društvena praksa kojom ljudi mijenjajući društvene odnose mijenjaju svoju vlastitu prirodu" (G. Petrović). Dakle, čovjek je 'otuđen' od sebe, pa kad krene natrag k sebi, mijenjajući 'odnose' među ljudima, zemlju natopi krvlju, promijeni 'odnose' i postane čovjek s drugom 'vlastitom prirodom', Pol Pot ili Simo Dubajić.
Manipulacija jezikom, "rascjep između riječi i stvarnosti koju, navodno, predstavljaju", svijet prikrivanja u kojem ljudska zajednica gubi svoje istinsko biće, pa se u tom jeziku manipulacije ne govori o istrebljivanju stvarnih ljudi, nego se iskorjenjuju buržuji, kapitalisti, nacionalisti, ukratko, narodni neprijatelji. A vlast preuzimaju 'revolucionari', donositelji 'slobode i progresa'. "Ipak arhivi i obilje svjedočanstava pokazuju da je teror od samoga početka bio jednom od temeljnih dimenzija modernoga komunizma." (S. Courtois).
Znanstvena (Apsolutna) Istina i teror
Nije cilj komunističke diktature pobiti "suprotno mišljenje, nego nasiljem suzbiti njegovo izražavanje. Tako se te dvije metode, demokracije i diktature, nepomirljivo suprotstavljaju već prije početka rasprave". Ideologija i politika su stavljene u red Apsolutne ('znanstvene') Istine, tvrdi spomenuti povjesničar. A zbog toga što je to Znanstvena Istina, ona utemeljuje 'totalitarnu' dimenziju komunizma, koja zahtijeva jednopartijnost. Ta 'istina' opravdava i Teror. Uz takav je ideologijski oslonac stala i komunistička država, što mu je pribavilo 'legitimnost, ugled i sredstva'. Boljševici, žestoki borci za 'komunizam' su sa simboličkoga nasilja prešli na stvarno nasilje i uspostavili apsolutnu i samovoljnu vlast koju su nazvali 'diktaturom proleterijata'.
Ni do njih, ni do nastavljača njihova 'djela' nije dopirao, niti dopire glas života, ni glas povijesti, ni glas znanosti. Zločini komunizma ni u Hrvatskoj nisu podvrgnuti primjerenim istraživanjima i prosudbama kako s povijesnoga, tako ni s moralnoga motrišta, ali ne s osloncem na pravne norme koje su pisali preobučeni komunisti, nego s osloncem na "nepisane prirodne zakone ljudske vrste". To su zločini protiv duha slobode, mira, kulture, nacionalne i zajedničke baštine. Iznad svih grijeha su masovna ubijanja ljudi. Lenjinov 'klasni rat' istrebljivao je neposlušne i one koje je proglasio neprijateljima. Iza terora, u ime revolucije i 'komunističke internacionale', ostalo je 'stotinjak milijuna mrtvih ljudi'. U podlozi su uvijek bili ideološki i politički 'grijesi' ubijenih.
Pridružili su im se fašisti i nacisti. Komunisti su 'novo' društvo htjeli graditi na 'proleterskom narodu', a nacisti su ga htjeli graditi na 'čistoj rasi'. Nakon strašnoga rata (1939.-1945.), najveća je pozornost usmjerena prema zločinima koje je počinio nacifašizam. Svjedočanstva o komunističkim zlodjelima u javnom prostoru nisu primana s dovoljno osjetljivosti. Bilo je više razloga tomu.
Uzurpiranje Savezničke pobjede
Sudjelovanje Rusije u pobjedi nad nacifašizmom omogućilo je prikazati žrtvu ratnika, koji su pridonijeli toj pobjedi, kao pravo lice komunizma, a ne teror i milijuni žrtava koje su prethodile Ratu. Tako su i Titovi partizani svoj prinos savezničkoj pobjedi (antifašizam) prikazivali jedinim licem svoje partije, koja će ubrzo nakon pobjede Saveznika (1945.) preuzeti svu vlast u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. I otada će, prema govoru propagande, komunisti biti najprije antifašisti, što bi trebalo prikrivati njihovu, stvarnu narav, isključivost, diktaturu i teror. Zločinačko lice komunizma sssrprikrivali su zastavom ratne pobjede. Oslobođenje 1945. nije donio komunizam, nego pobjeda Saveznika: američkih, britanskih, francuskih, hrvatskih, slovenskih i mnogih drugih ratnika, antinacista i antifašista. Među njima su bili i ljudi neopterećeni ideologijama. Uz ideološki svrstane ljude ratovali su i mnogi drugi, koji su htjeli zaustaviti okrutni nacistički totalitarizam, ali nisu bili na strani okrutnoga Staljinova komunizma.
Sudjelovanje Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom, iskorišteno je kako bi Saveznička pobjeda, u SSSR-u i u državama koje je sebi podčinio postala "neopozivom etiketom komunizma koja se koristila u učvršćivanju vlasti", posebno u državama na jugoistoku Europe. Zaboravljen je pakt između Hitlera i Staljina (Ribbentrop - Molotov) iz 1939. Pobjeda se, ponajprije, koristila za dokazivanje potpune 'čistoće' i superiornosti komunizma. U postratnom prikazivanju, jedno je bilo oslobođenje u državama pod Staljinovom dominacijom (među kojima je bila i Titova država), a drugo u državama s demokratskim tradicijama, iako su u ratu zajedno nastupali kao - Saveznici.
I sad, trideset i pet godina nakon sloma zločinačkoga komunizma dolaze glasovi o povratku boljševika i u našu zemlju. Ne govorimo o onima koji nikad nisu ni otišli, nego su se pritajili i uvukli u razne strukture hrvatske države. Pred očima nam je novi pohod 'lenjinskih revolucionara'. Ovdje izdvajamo dvije riječi koje dominiraju u najavi njihova novoga nastupa: ne vraćaju se u oslobođenu Hrvatsku, nego na 'ove prostore'. A to je drugo ime za 'jugo-slaviju'. Potpuno zanemaruju činjenicu da su za Hrvate i danas 'europski prostori' - 'naši (ovi) prostori', na kojima žive više od tisuću godina. Tragovi kratkoga podčinjavanja (69 godina) u 'onoj' državi, postaju sve bljeđi. I tzv. jugoslavenski 'ovi prostori i 'jugo-slavija' istoznačne su kovanice, glas velikosrpske žudnje, pod pokroviteljstvom, moćne 'Nadvlasti'. A kako su prošli dosadašnji pokušaji?
Što je ostalo za Titovom Jugoslavijom? Agresije, zločini, masovne grobnice, tamnice, progoni, bankrot i golemi dugovi. "Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana - u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih 'južnoslavenskih plemena' i svojih 'bratskih naroda' i narodnosti". (M. Kasapović, Zbogom postjugoslavenstvu! Anali, 20(1) 265-284, 2023.) Sve se to odvijalo na 'ovim prostorima'.
'Jedinstvena jugoslavenska radnička klasa'
"Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina - zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo." (M. Kasapović, isto)
Niti su se proleteri 'svih zemalja' ujedinili, niti su se proleteri 'ovih prostora' ujedinili. A 'u ime Revolucije', počinjena su velika zla. Parole iza kojih su se skrivali i danas su samo besmislene - parole. "Tragom plakata s Lenjinovim likom otkrivamo da postoji i aktivna sekcija Revolucionarne komunističke internacionale u Hrvatskoj, kao dio jugoslavenskog jugaRevolucionarnog komunističkog saveza (RKS), koja i stoji iza plakata." (Večernji list, 24. 8. 2024.) A na plakatima je uz Lenjinovu sliku i pitanje 'Jesi li komunist?'. Prema pisanju Večernjega lista novi je komunistički pokret osnovan u lipnju (vjerojatno ove godine, jer ta informacija nije napisana) i već ima "oko 6500 članova u 120 zemalja svijeta" (a, primjerice, u Pakistanu, u kome živi više od dvije stotine milijuna stanovnika (207 774 520, prema popisu iz 2017. već imaju 705 članova). I, to je vijest?
Naslov teksta u Večernjem listu o kojem pišemo ("Ne postoji klasna hrvatska borba, nego jedinstvena radnička borba") nudi osnovne pouke o 'revoluciji'. U tekstu čitamo i ovo: "Moramo obraniti sve što je pozitivno, a vezano je za Jugoslaviju. /.../ Jugoslavija je bila izrazito pozitivan period naše povijesti za sve naše narode. Svatko je imao dostupno školovanje. /.../ Tako da definitivno branimo Jugoslaviju, sve ono što je bilo progresivno u vezi s njom. /.../ Smatramo da je definitivno bolje za ljude s naših prostora da budemo ujedinjeni negoli razdvojeni. Ne postoji klasna borba koja je hrvatska, srpska ili albanska. Postoji jedinstvena jugoslavenska radnička borba." Uz to piše "da je radnička klasa i danas povezana na našim prostorima". Povezani 'revolucionari', ipak, pripadaju nekom drugom svijetu, a ne 'radničkoj klasi': rade u državnim institucijama, na fakultetima, u institucijama kulture, na Brijunima i drugdje, nakladništvu, u medijima, Novostima /.../. Jugoslavija ('Ovi prostori') se slavila i na koncertu u Splitu (1. rujna 2024.) i u ovogodišnjim homoseksualnim kolonama u Zagrebu i Puli.
Pakt Ribbentrop-Molotov, 'uspostavljanje drugarstva'
S jedne su strane fraze i parole bez ikakva značenja, a s druge paktovi o pokoravanju naroda i država. Citirani članak u Večernjem listu pojavljuje se dan nakon 85. obljetnice sporazuma između nacističke Njemačke i komunističkoga SSSR-a (23. 8. 1939.), pakta o nenapadanju s tajnim protokolom. Taj protokol sadrži podjelu interesnih sfera u više nezavisnih država. U Staljinovu pismu Hitleru piše i ovo: "... Pristanak njemačke vlade da sklopi pakt o nenapadanju hitler staljinstvara osnove za uklanjanje političkih tenzija i uspostavljanje mira i drugarstva između naše dvije zemlje. Sovjetska vlada ovlastila me da Vas informiram da pristaje na dolazak gospodina Ribbentropa u Moskvu 23. kolovoza. J. Staljin." 'Drugarstvo'! Kako se dade vidjeti, povezivanja 'klasa' i država nisu od jučer.
Uz tekst koji spominjemo, u istom broju Večernjega lista možemo čitati o uvidima jednoga srpskoga ekonomista o vrijednosti marksizma. Novinar pita: "Može li marksizam, bez obzira na povijesni debakl komunističkih država i sistema, još uvijek ponuditi rješenja za očito sve dublju krizu današnjega svijeta?" Sugovornik, koji govori o srpskom gospodarstvu, predstavljen i članom Transnacionalnog instituta u Amsterdamu i piscem ekonomskih analiza, pokušava protumačiti kako stvari stoje: "Tek onda shvatite da marksizam ima jednu apsolutno praktičnu, ali često zapostavljenu stranu, jer nam može dati i politički bitne odgovore. Ja sam to prvi put shvatio tek kad sam se učlanio u jednu političku partiju." (Večernji list, 24. 8. 2024.). Pouka čitateljstvu Večernjega lista: marksizam nudi 'politički bitne odgovore'.
Razumljivo je što komunističke 'aktivistice' i 'aktivisti' imaju svoju predodžbu o onome što je bilo, o onome što je sad i o onome što će biti, neovisno o tomu znaju li što o tomu ili ne znaju. Tko zna bi li koristilo prikazivati im što o tomu misli znanstvena zajednica, ljudi koji proučavaju povijesnu građu, istražuju i dokumentiraju što je bilo, a što nije bilo, ili utvrđuju što se ne može pouzdano znati, jer proces istraživanja, možda, nije završen, ili nema dovoljno provjerljivih dokaza. I, što je moćnije: ideološka indoktrinacija, ili znanje i provjerljivi argumenti?
'Ovi (naši) prostori'
Dvojbeno je koliko zamišljeni ogranak 'nove' komunističke internacionale u Hrvatskoj cilja na nove revolucije, a koliko pokušavaju provjeriti što je učinjeno u raskrčivanju prilaza najvećem 'revolucionarnom postignuću', propaloj državi koju privremeno nazivaju 'ovi prostori' ili 'naši prostori'.
Terminom 'ovi (naši) prostori' žele zamijeniti imena sedam vrlo različitih država. U tom prikazivanju stvarnosti, briše se subjektivitet tih 'bezimenih' država, briše se njihova politička, gospodarska, kulturna i socijalna različitost. Povratak komunističke internacionale na 'ove prostore', Večernji list najavljuje frazama koje nikad i nisu imale neko značenje, osim onoga ideološkoga, 'revolucionarnoga'. Spominje kako je komunistička partija, već nakon osnutka 1919. toliko "rasla i po utjecaju i po brojnosti da je već 1920. postala treća najveća partija" u ondašnjoj državi.
Prikaz toga 'povratka' ilustriran je ovodobnom fotografijom, na kojoj se vide demonstranti uz veliku parolu sa srpom i čekićem, na kojoj piše: 'Revolutionary communists of America'. To bi trebalo biti znakom novosti i ozbiljnosti 'nove priče': Amerika, a ne Rusija! U nadnaslovu nad tom fotografijom u Večernjaku piše: "Od Amerike preko Danske do Pakistana: otkud u 21. stoljeću ponovno komunističke stranke i revolucionarna internacionala". Umjesto Sankt-Peterburgom, sad komunisti demonstriraju - Philadelphijom. Motre povratak komunističke internacionale i unutar nadnacionalnoga okvira u kome, kako iznose, komunizam nije dobro viđen. Ali, to je 'trenutno'. 'Nove' snage će i to promijeniti. Čitatelje Večernjega lista ponovno pokušavaju uvjeravati "da je definitivno bolje za ljude 's naših prostora' da budemo ujedinjeni negoli razdvojeni". (A razdvojeni su od Bugarske, Grčke, Albanije, Mađarske...) To je, kako se u spomenutom tekstu iznosi, govor u ime 'Revolucionarne komunističke internacionale'.
Ne-hrvatski i anti-hrvatski elementi
Iako u istom tekstu piše da hrvatska nova 'revolucionarna' organizacija, kao dio Internacionale, još nije osnovana, postoji, valjda, neki razlog zbog koga se Večernjaku žuri, a o važnosti govori i novinski prostor koji su dali toj temi (pune dvije novinske stranice). Uzimamo u obzir da mediji nisu samo prijenosnici informacija, nego i akteri u oblikovanju ukupnoga društvenoga života (političkoga, kulturnoga, gospodarskoga ...). Sasvim sigurno, imaju znatan utjecaj i na novizbor smjerova prema budućnosti. Međutim, hrvatska je medijska scena pod znatnim utjecajem ne-hrvatskoga i anti-hrvatskoga elementa.
Novinaka Večernjega lista razgovara sa 'zastupnicom' koja navodi da "postoji i aktivna sekcija Revolucionarne komunističke internacionale u Hrvatskoj, kao dio jugoslavenskog Revolucionarnoga komunističkog saveza (RKS)". Aktivistica RKS-a preko tih novina javlja da "nastavljaju tamo gdje su stali Lenjin i Trocki". Još nisu registrirani kao stranka, ali, kako govori, "to nije nužno s obzirom na to kako komunisti djeluju". Tomu dodaje da komunizam do sad nije uspio zbog toga što to "zapravo nije bio komunizam". Ipak, navodi jednu iznimku: "Jugoslavija je bila izrazito pozitivan period naše povijesti za sve naše narode". Zadatak je jugoslavenske sekcije Revolucionarne komunističke internacionale, "ujediniti naše narode na klasnoj, a ne na nacionalnoj osnovi".
Gdje su stali Lenjin i Trocki? Trocki je u prosincu 1917. pred 'revolucionarima' ovako govorio: "Za manje od mjesec dana teror će poprimiti vrlo žestoke oblike, slično onomu što se događalo za vrijeme velike francuske revolucije. Ne će to biti samo zatvor, nego giljotina, sjajni izum velike francuske revolucije, priznata prednost koje je da čovjeka skraćuje za glavu: ona će biti spremna za naše neprijatelje." Dobro je predviđao nadolazeće događaje. Do kulminacije je prošlo skoro dva desetljeća kasnije, pod Staljinovim vodstvom. U međuvremenu je i Krleža bio u Rusiji (1925.). I Tito se ponovno vraćao u zemlju Pelagije Belousove. Četrnaestogodišnja Pelagija bila je, naime, njegova prva supruga. Nakon što je 1937. p o s t a v l j e n na čelo KPJ, u SSSR se nije vraćao zbog Pelagije, nego zbog Staljina.
I totalitarna i autoritarna
Što o svemu tomu, kad se skine 'revolucionarno' ruho, pišu, recimo, povjesničari i politolozi? Kako oni opisuju spomenutu 'jugoslavensku idilu'? "U Jugoslaviji je bio uspostavljen totalitarni politički režim zato što je Savez komunista Jugoslavije (SKJ) bio jedina politička partija, marksizam je bio službena državna ideologija koja se naučavala u titoškolama, a režim je često, organizirano i sustavno mobilizirao mase kako bi mu izrazile potporu i tako ga legitimirale. U odnosu prema ostalim istočnoeuropskim komunističkim državama, Jugoslavija je imala još jedno autokratsko obilježje: proglašenjem Josipa Broza Tita doživotnim predsjednikom države pretvorena je u ustavnu 'republikansku monarhiju' s vrlo jakim kultom ličnosti. Tisuće ulica, avenija, trgova, zavoda, tvornica, škola nosilo je Titovo ime, u svakoj je republici i autonomnoj pokrajini jedan grad nazvan po njemu." (M. Kasapović, isto)
Pretpostavljamo da su aktivisti Revolucionarne komunističke internacionale u Zagrebu, ali i njihovi sponzori čuli za, primjerice, Rezoluciju 1096 o uklanjanju nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996., da su čuli kako je Hrvatski sabor 2006., usvojio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990., da je Europski parlament 2019. usvojio rezoluciju o Važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe, kojom je osudio nacističke, komunističke i zločine svih ostalih totalitarnih režima.
Cvijeće na Staljinovu grobu
Današnji agenti i aktivisti Revolucionarne komunističke internacionale ponavljaju 'argumente' iz staljinskoga razdoblja komunističkoga terora: Marx, klasna borba, vlast proletarijata ... a oponenti su tomu dopisivali: nasilje, zločin, teror. Tako su ne-revolucionari, već početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća, opisivali Lenjinove metode. Trebalo je dosta dugo čekati da i sama Partija, iz usta prvoga sekretara Hruščova, iznese prve ozbiljne kritičke opaske na vlastitu politiku, posebno ciljajući na Staljinov teror. Ali i to se brzo zaboravilo. Mnogi su odbijali vidjeti zločinačku dimenziju staljinkomunizma. Činjenice su se, ipak, počele probijati iz 'arhiva i savjesti'. I to probijanje ne ide onako kako se očekivalo. 'Izvorni mit iz nulte godine' (1917.) još uvijek je živ.
Revolucionarna komunistička internacionala u Zagrebu najavljuje nastaviti ono što su, kako kažu, započeli Lenjin i Trocki, a naslijedio Staljin. Lenjinov je nasljednik revolucionarni teror digao na višu razinu. Pod njegovom vlašću, u četrnaest mjeseci, (1937. - 1938.), za vrijeme Velikog terora, u četrdeset i dvije pomno pripremljene operacije, uhićeno je 1,8 milijuna ljudi. Ubijeno ih je 690,000. Rusija je nakon 1918. živjela u ozračju građanskoga rata koji se manifestirao ponekad intenzivno i otvoreno, ali i prikriveno i podmuklo.
'Veleposlanik' 'srpskoga svijeta' (A. Vulin), za vrijeme službenoga posjeta Moskvi, sredinom lipnja 2024. učinio je nešto što je privuklo znatnu pozornost. Položio je cvijeće na grob Josifa Visarionoviča Staljina. Koji mjesec kasnije, početkom rujna, A. Vulin, potpredsjednik Vlade Srbije, ponovno je u Rusiji. Kako stoji u transkriptu na stranicama Kremlja, Vulin je rekao da je razgovor s Putinom veliko ohrabrenje za sve Srbe. "Briga Rusiju za Srbiju, njezin interes za ono što Srbija radi i za način na koji Srbija živi, donosi olakšanje za nas Srbe. Da Rusija nije opstala stoljećima, ne bi bilo Srbije, jer mi smo narodi koje spaja ne samo zajednička prošlost, već i zajednička budućnost." Važna je tvrdnja kako bez Rusije 'ne bi bilo ni Srbije'. Ne bi nas to zanimalo da se ta ruska inkorporiranost u srbijanski život, nije intenzivno reflektirala i na hrvatski život.
Beč i privlačenje Srbije
Bečki dvor je od sredine 19. stoljeća činio sve što je mogao ne bi li, pridobio Srbiju na svoju stranu jer se, nakon oslobođenja od pet stoljeća duge pokornosti Osmanskom Carstvu, Srbijom širio znatan ruski utjecaj. U tim nastojanjima Austro-Ugarskoga Carstva protiv ruskoga utjecaja u Srbiji, odnosno privlačenja Srbije Beču, znatnu su cijenu plaćali - Hrvati. Najprije su (1850.) (u nekoj bečkoj gostionici) osmorica ljudi započeli 'dogovore' o 'jednom zajedničkom jeziku' s dvama pismima, jer su se 'pregovarači' usuglasili da su južni Slaveni jedan narod. (Beču se činilo da je svako sredstvo, uključujući i jezik, podobno za privlačenje Srba). Puno je truda uloženo u pokušajima dokazivanja ispravnosti te zamisli, sve do Velikoga rata (1914.-1918.) i stvaranja Kraljevine SHS. Ipak, stvaranje 'jednoga naroda i komunizamjednoga jezika' nije dobro napredovalo ni do Drugoga svjetskoga rata, a onda su početkom Titova komunističkoga 'carstva' 1945., u uporabu došla učinkovitija, 'revolucionarna' sredstva 'ujedinjavanja', za kojima neki i danas čeznu. Nakon toga, sve se vratilo na početak. Došla je 1991.
Niti je Istok prešao Drinu, niti su se ostvarile zamisli iz Beča, kako bi Zapad 'prešao' na drugu stranu. Ni od zamisli o 'jednom jeziku' nije ostalo ništa. Danas na tomu rade neki drugi 'dvori'. Srbima se baš i ne žuri prema europskim 'prostorima', jer trenutno postoje drugi prioriteti (iako nacrti i oprema 'Rafala' ne će biti mrski ni Rusima ni Kinezima). O Srbiji se 'brine' Rusija, a njezin interes 'za ono što Srbija radi i za način na koji Srbija živi', donosi Srbima olakšanje. Ako je, kako kažu, Srbija ruski interes, a zadatak jugoslavenske sekcije RKI-ja "ujediniti naše narode na klasnoj, a ne nacionalnoj osnovi" i "obraniti sve tekovine jugoslavenske revolucije koja je bila iskrena, koja je proizašla iz naroda, koja nije bile nametnuta odozgora", a Hrvati su već u članstvu EU-a i NATO saveza, onda pred 'pravim komunistima' i nije lagan posao.
Samo 'prava Revolucija', kakva je bila Titova, poznaje tajnu postupka koji bi mogao pomoći spajanju naroda na - klasnoj osnovi. Neorevolucionari znaju koje je moćne alate za 'ujedinjavanje' imala 'prava Revolucija'. Ozna i Udba ustrojene su prema Staljinovu modelu progona 'klasnoga neprijatelja'. Mnoge su kontrarevolucionarne hrvatske nacionaliste ubili, a preodgoj najnepokornijih odvijalo se na različitim 'revolucionarnim učilištima', u Lepoglavi, Staroj Gradiški, na Golom otoku i mnogim drugim robijašnicama.
I cvijeće na Staljinovu grobu pomaže boljem razumijevanju zahtjeva zagrebačke sekcije Revolucionarne komunističke internacionale. A Titova je 'revolucija' bila podignuta i provođena baš po nalogu 'odozgora', prema zapovijedima Josifa Visarionoviča, sve do 1948. Titovi ljudi nisu krenuli u antinacistički i antifašistički boj kad su nacisti ulazili u Zagreb (6. 4. 1941.), niti kad je Beograd bombardiran (6. 4. 1941.), nego onda kad je Hitler prekršio pakt o 'drugarstvu' i napao SSSR (22. 6. 1941.). Staljinov poziv bio je odlučujući. To je veza između 'cvijeća' i 'nove revolucije'.
