Četnikovanje u Dubrovniku dokaz je da nikakve EU integracije ne mogu izbiti velikosrpsku misao
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 15 Listopad 2024 18:18
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Četnik pak ostaje četnik, čak i kad se umije i obrije bradu. Ne čudi stoga nimalo Vučićeva dubrovačka izjava: "Premijer Plenković je govorio o agresiji 1991., ja sam rekao da Srbija stopostotno vidi stvari drugačije".
Vučić, dakle, ne smatra da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku. Ako je tome tako, onda je, bit će, Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, tj. srpske zemlje. S obzirom na to da je aktualni srbijanski predsjednik 1995. jasno Glinu nazivao srpskom zemljom, a velikosrpski udarnici i Dubrovnik smatraju srpskim gradom, kao i sve teritorije okupirane između 1991. i 1995./1998., jasno je da je u srpskoj kolektivnoj svijesti rašireno mišljenje o tome kako je zapravo Hrvatska izvršila agresiju na srpske teritorije. U suradnji s NATO-om, Vatikanom i Kominternom, dakako.
Ne zanima velikosrpske ideologe mnogo odluka Badinterove komisije: tamo gdje im odgovara povijesno pravo pozivaju se na nj (primjer Kosova), a tamo gdje su u jednom trenutku bili većina ili zauzimali značajan postotak pozivaju se na prirodno pravo. Očekivati od velikosrba dosljednost značilo bi negirati elementarnu činjenicu kako je riječ o nasilnoj, malicioznoj i iracionalnoj ideologiji.
U Srbiji je posljednjih godina objavljen oveći broj dokumenata koji vrlo jasno svojataju Dubrovnik: od Povelje o srpskom kulturnom prostoru preko Deklaracije o granicama srpskog jezika do Deklaracije o granicama srpske književnosti. U svim se ovim dokumentima, koje su donijele ključne srbijanske kulturne institucije u suradnji s vladajućim režimom, implicira kako je Dubrovnik srpski grad.
Velikosrpski minimum
Takvo je stajalište u Srbiji dio društveno-političkog tzv. mainstreama. U Srbiji postoji nešto što sam nazvao "velikosrpskim minimumom". U skladu s tim minimumom, svaki prosječni Srbin smatra da je Dubrovnik u povijesti bio srpski grad, a da su Hrvati porijeklom Srbi. To se u Srbiji ne smatra velikosrpskim, nego normalnim i prirodnim stavom.
Srpski novinar Teša Tešanović u jednom je hrvatskom podcastu bio vrlo jasan i pošteno rekao kako stvari u Srbiji stoje: "Isto kao što Hrvati imaju neke stvari oko kojih nitko ne spori, nešto što ni najveći liberal među Hrvatima ne će reći kako to nije točno, takve stvari postoje i kod Srba. Kod Srba, 99,99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju". Čuditi se stoga Vučićevoj izjavi mogu jedino naivci ili budale, koji očito ne znaju što se u Srbiji događa.
U toj je zemlji velikosrpska ideologija danas snažnija i izraženija nego što je bila u trenutku kad je Srbija otvorila pregovore s EU. Nikakve europske integracije ne mogu izbiti velikosrpsku misao iz srbijanskog društva jer je ta ideologija – freudovski rečeno – nakon gotovo 200 godina ispiranja mozga postala dijelom "kolektivnog nesvjesnog". Nema baš niti jednog dana da se na ključnim srbijanskim televizijama s nacionalnom frekvencijom ne širi mržnja prema Hrvatima i Srbima okolnim narodima.
Trgovanje nacionalnim dostojanstvom
Hrvatska ne može utjecati na to što se događa u Srbiji. Ako Srbi žele mogu i Antu Pavelića i Franju Tuđmana proglasiti Srbima. Ako su rimski carevi, Spartanci, ali i Isus Krist bili Srbi, kako je to naučavao Jovan Deretić, čiji su stavovi sve više dio tzv. mainstream u Srbiji, onda kako to ne bi bili i Hrvati. I Bog je rodom iz Srbije, pjeva se u jednoj srpskoj narodnoj pjesmi.
Hrvatska, međutim, može i mora utjecati na ono što se događa u Hrvatskoj. Naime, s Vučićevim se tezama slažu i srpski predstavnici u Hrvatskoj. To je ono što je duboko problematično. Vojislav Stanimirović kao siva eminencija SDSS-a tako je 2010. u razgovoru za beogradsku "Politiku" izjavio da su Hrvati započeli rat u Vukovaru. SOA pak ne opominje bez razloga svake godine u svojim izvješćima da četništvo u Hrvatskoj jača.
Problem je što humus za taj rast daje hrvatska država toleriranjem velikosrpskih bljuvotina u "Novostima", ali i financiranjem knjiga kao što je "Krajina". Dakako, i financiranjem kulturnih centara koji će, nema dvojbe, djelovati kao agenture geopolitike i ideologije "srpskog sveta" u Hrvatskoj, ideologije koja u konačnici stremi novim teritorijalnim velikosrpskim ekspanzijama.
Ne treba se čuditi...
Ne treba se, dakle, čuditi nad time što četnici ostaju četnici. Treba se skandalizirati nad time što su hrvatske političke strukture spremne, prema diktatu Bruxellesa koji želi "mir u regiji, praviti izjednačavanjem žrtve i agresora, a Srbiju vabiti u EU preko Hrvatske, Vučića zvati u Dubrovnik, jedan od gradova simbola hrvatske patnje devedesetih, i šutke tolerirati njegove velikosrpske izjave. Umjesto da se ovoga velikosrbina i kriminalca proglasi nepućudnom osobom omogućuje mu se novo četnikovanje u Hrvatskoj.
Jasno je da treba težiti relaksaciji odnosa sa Srbijom. No mir je moguće graditi jedino na pravdi. Ako Srbija nije spremna ispuniti minimum kriterija vezanih uz krivnju za agresiju na Hrvatsku, nego štoviše, ona sebe smatra glavnom žrtvom "ratova devedesetih", onda s tom i takvom Srbijom nije moguće graditi "dobrosusjedske odnose" bez trgovanja hrvatskim nacionalnim dostojanstvom.
