Zov koji je Milanović čuo, ali mu se nije odazvao
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Listopad 2024 15:11
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pozvao je 5. listopada 1991. hrvatski narod u obranu napadnute Hrvatske: "U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici pozivam vas, braćo i sestre, da ispunite svoju svetu dužnost u obrani domovine. Budimo složni u borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom."
Više od tri desetljeća nakon toga, godine 2024., aktualni predsjednik RH Zoran Milanović, govoreći u Nuštru o pozivu u obranu Hrvatske, ne spominje ni F. Tuđmana, ni njegov poziv na ispunjenje 'svete dužnosti u obrani domovine' upućen 5. listopada 1991., nego govori o pozivu generala A. Tusa upućenom 'krajem listopada 1991.'. Kaže da je čuo taj poziv, ali se nije odazvao.
"Prisjetio se kako je krajem listopada 1991. tadašnji načelnik ratnog stožera Antun Tus pozvao preko Radija 101 Zagrepčane da se odazovu obrani domovine, dođu na Velesajam i da se ide organizirano u Vukovar i prema Vukovaru. U gradu od 850.000 ljudi tog istog popodneva odazvalo se 320 mladića. Ne tri tisuće nego 320. Među njima i moja dva, tri prijatelja. Ja nisam. Svi su bili smrznuti od straha. Bilo im je stalo i nisu vjerovali što se događa. I zato je vaš uspjeh (uspjeh ljudi u Nuštru, op.a) da ste uspjeli obraniti svoje mjesto unatoč brojnijem neprijatelju velika stvar, stvar koju je učinilo malo dobrih ljudi, rekao je Milanović" (HRT, 5. 10. 2024.).
Z. Milanović vjerojatno zna čemu bi mogla poslužiti postavka kako je 'manjina' htjela osloboditi Hrvatsku, naglašavajući da on nije bio u redovima te 'manjine'. Istina je da ljudi na prvoj crti bojišnice, živi i oni koji su život dali za Hrvatsku, pripadaju izabranima, ali ne po vanjskom uplivu na njihovu odluku o tomu kojim će putem, nego po svjetlu koje je došlo iznutra, iz duše, srca i uma svakoga od njih. Znali su da iza njih stoji njihov narod i znali su da taj narod vjeruje u njihovu odanost, odlučnost i ljubav. I da od te uzajamne veze ovisi sudbina hrvatskoga naroda.
Dali su najviše što su mogli
Zanemarivanje razine s koje je poziv u obranu domovine upućen, i vremena u kome je upućen, bilo bi teško ocijeniti neznanjem. Isticanje kako se malo ljudi odazvalo pozivu, među kojima On nije bio, pokazuje političku namjeru, a ne samo slabo vladanje činjenicama. Svoje svjedočenje o vlastitom izboru pokušava prenijeti i na drugu razinu, pokušava protumačiti time da se Tusovu pozivu odazvalo malo ljudi. Povijest svjedoči suprotno: Hrvati su htjeli svoju slobodnu tuđmandržavu i dali su najviše što su mogli kako bi je obranili i oslobodili. Čuli su Tuđmanov poziv i odgovorili onako kako je trebalo odgovoriti i kako su, zbog nedostatka adekvatnoga oružja, mogli odgovoriti. Hrvatska je nekoliko mjeseci nakon teških ratnih iskustava u istočnoj Slavoniji, u siječnju 1992. proglašena neovisnom državom i primljena u UN.
Hrvatska obrana i pobjeda 1995. svjedoči suprotno od onoga što sugerira Z. Milanović. Hrvatska je stajala uz F. Tuđmana. Zajedništvom u domovini, zajedništvom i golemom potporom iseljenih Hrvata, stvarala se Hrvatska koja je htjela i mogla krenuti u - Oluju. Z. Milanović, valjda, ne zna koliko je 1991. u Hrvatskoj bilo dragovoljaca, a govorom o odzivu na poziv generala A. Tusa pokušava posve izokrenuti sliku o tomu kako je branjena i oslobađana Hrvatska u vremenu 1991.-1995. I tada su, Hrvatskoj neskloni čimbenici, činili sve što su znali i mogli ne bi li posvađali Hrvate, pa čak i u prikazu obrane Vukovara.
I aktualni srbijanski predsjednik A. Vučić, na međunarodnom skupu u Dubrovniku, govori kako slika o agresiji na Hrvatsku nije bila onakvom kakvom je Hrvatska prikazuje. "Premijer Plenković je govorio o agresiji 1991., ja sam rekao da Srbija stopostotno vidi stvari drugačije - komentirao je Vučić na početku, referirajući se na dio Plenkovićevog govora u kojemu spominje da je Ukrajina bila jedna od prvih zemalja koje su Hrvatskoj pomogle da se obrani od velikosrpske agresije." (Večernji list, 9. 10. 2024.). Što je 'stoposto drukčiji pogled' na velikosrpsku agresiju'? Da te agresije nije bilo, ili da je Hrvatska oružjem napala Srbiju? Ili, da je samo manjina Hrvata htjela osloboditi svoju Domovinu.
Srpske pretenzije nisu nestale
Nikad nije bilo prijeporno da Srbija odnos s Hrvatskom gleda 'stoprocentno' drukčije nego što međusobne odnose gleda Hrvatska. Srbija bi htjela hrvatsku zemlju, kulturnu baštinu, jezik, povijest. I svoje aspiracije ne skriva već dulje od jednoga stoljeća. U ožujku 1995., dakle, prije Oluje, 'pred okupljenim Srbima u etnički očišćenoj i okupiranoj Glini, glinaokruženoj brojnim jamama punim Hrvata', sadašnji srbijanski predsjednik ovako je govorio: "Glina nije u Hrvatskoj, ona nije u inozemstvu i nikada neće biti u Hrvatskoj... Vi se, braćo, ovdje ne borite ni za što, što nije vaše, već samo da sačuvate ono što je oduvijek bilo srpsko... I to mora ostati srpsko. Ništa više nema od vijesti u Krajini. Kao da je to inozemstvo, kao da je to u Hrvatskoj. E neće moći! Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! ...Vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji!"
U veljači 2018. novinari ga pitaju o tom govoru u kome spominje Veliku Srbiju. Ovako je odgovorio: "To Velika Srbija ste dodali. Izmislili ste to za Veliku Srbiju, toga u govoru u Glini nema. Slučajno." (Dnevnik.hr, 13. 2. 2018.). Opet nije govorio istinu. Milanovićevu govoru o malom broju branitelja, približili smo pogled sa suprotne strane koja i danas ima utjecaja u hrvatskom javnom životu, kako bi naglasili da postaja Radio 101 nije bila dovoljan medij za razumijevanje prilika i otklanjanje mogućnosti da bi se i on pridružio hrvatskim braniteljima.
Beogradska crvena knjižica
Nije nerealno očekivati da bi uskoro Zoran Milanović mogao i poreći vlastitu izjavu, koju je dao početkom listopada 2024., o tomu kako se 1991. nije htio odazvati pozivu u obranu napadnute Hrvatske. Neka prethodna iskustva upućuju da bi aktualni predsjednik RH mogao pokušati i demantirati te svoje javno iznesene prosudbe? Ipak je ta tema Hrvatima vrlo važna, a izbori za predsjednika su blizu. Naime, već je zabilježeno iskustvo koje pokazuje kako Z. Milanović zna partijska knjižicaporicati da je rekao ono što je rekao? Kad je u siječnju 2020. objavljena njegova izjava da se nije htio upisati u komunističku partiju (SKJ) u Zagrebu, nego je za tu odluku izabrao Beograd, u predizborno je vrijeme nijekao istinitost zapisa u dokumentima iz njegova vojničkoga dosjea.
(Z. Milanović je tvrdio da kao devetnaestogodišnjak "nije želio ući u partiju u Zagrebu jer je smatrao da osnovne organizacije u njegovoj školi i mjesnoj zajednici rade loše i da imaju loš sastav. Potom je dodao da je dolaskom na odsluženje vojnog roka u JNA u Gardijsku motoriziranu brigadu u Beogradu 'uvidio da ovdje vladaju drugačiji odnosi te me je sama spoznaja o tome na neki način ohrabrila, a prijedlog za prijam u članstvo kao prvi iz svoje generacije izuzetno polaskao'.") (N. Sesardić, Heretica, 30. 8. 2024.).
Natječući se za predsjednika države iznosi da su to 'obični falsifikati'."Međutim, nakon što je poslije izbora iz više izvora bila potvrđena njihova autentičnost novinari su ga pitali za objašnjenje, ali on je odbio dati ikakav komentar." (Isti izvor). Danas tvrdi kako je u listopadu 1991. na zagrebačkoj radio postaji Radio 101 čuo poziv A. Tusa u borbu za Vukovar, ali je odlučio ne odazvati se pozivu u obranu Hrvatske. Vjerojatno ćemo doznati i zašto danas, u predizborno vrijeme (za novi mandat) Z. Milanović, sadašnji predsjednik, javno govori da 1991. nije htio braniti Hrvatsku? Čiju bi mu potporu mogla donijeti ta izjava? Postoji li netko ili nešto što ga potiče da već u predizborno vrijeme istakne spomenutu činjenicu.
Prednost pozivu A. Tusa
Ipak ostaje pitanje: postoje li političke strukture koje na svaki način pokušavaju minorizirati udjel Hrvata i njihova prvoga predsjednika u obrani i oslobađanju Hrvatske? Što znači govor da je malo (dobrih) ljudi branilo Hrvatsku? Znači li to da agresija nije bila onakva kakvom je prikazuju tuđmanovci, nego samo 'istjerivanje Srba iz Hrvatske' kako danas govori agresorska promidžba? Kojoj se vojsci Z. Milanović nije htio pridružiti? Nadamo se i tumačenju zašto pokušava prikriti milanovićčinjenicu da je prije poziva s radio postaje Radio 101, prvi hrvatski predsjednik dr. F. Tuđman pozvao Hrvate u oružani otpor srpskim agresorima i oslobođenje okupiranih dijelova Hrvatske.
Prisjetimo se što o tomu piše u dijelu izvorišnih osnova Ustava RH: "Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države." Moglo bi biti da su to ciljevi i stremljenja 'stoposto' različiti od srpskih osvajačkih zamisli.
Zašto Z. Milanović daje prednost Tusovu pozivu, ne spominjući ni Tuđmana, ni njegov poziv u obranu Hrvatske? Tuđman, naime, nikad nije dijelio ljude po tomu kad su se pridružili braniteljima. Pa i sam A. Tus se pridružio Tuđmanu tek u ljeto 1991., dva mjeseca prije nego što je gostovao na Radiju 101, sredinom listopada 1991. A Milanović? Kad se on pridružio Tuđmanu u obrani i oslobođenju Hrvatske? Krivo pitanje. On je, možda, mislio da se Tuđman pridružio Tusu koji je pozvao ljude u obranu napadnute zemlje.
Obrana i 'detuđmanizacija'
Što je Z. Milanović propustio vidjeti i razumjeti u spomenutim javnim izjavama? Ili, što je htio prikriti, kako bi njegova odluka da se ne će odazvati pozivu u obranu Hrvatske dobila na važnosti. Nakon provedene 'detuđmanizacije' za Mesićeve i Račanove vlasti, došlo je vrijeme postavljanja drugih oslonaca hrvatskoj državi. U takvu raspletu novi se 'lideri' hvale kako nisu htjeli prihvatiti poziv za obranu Hrvatske. Umjesto njih, kako javno govore, u ono je vrijeme nastupalo 'malo dobrih ljudi'. Dakle, puno je bilo 'milanovićevaca'?
U Hrvatskoj ni te ratne 1991. nije bilo 'malo dobrih ljudi', nego onoliko koliko je trebalo da, nošeni ljubavlju za svoj dom, obrane i oslobode Hrvatsku. O tomu govori i njihov glas za hrvatsku samostalnu i slobodnu državu, na referendumu u svibnju 1991. (više od 90 %). Hrvati su na krvavom razmeđu svjetova više od tisuću godina branili svoju zemlju, slobodu i ime. Sličnih je izazova, poput onih u ratu 1991.-1995. kroz tisućugodišnju hrvatsku povijest, bilo puno, a raspleti su bili različiti.
Ovovremena bitka protiv okupatora vodila se i za samostalnu hrvatsku državu. Zov domovine dragovoljci su čuli i prije rata. Umni su ljudi davno uvidjeli 'kako granica dobra i zla prolazi kroz srce svakoga čovjeka'. Ni hrvatski legendarni zapovjednici, koji su došli iz Legije stranaca, nisu trebali slušati Radio 101. U obranu Domovine zvala je savjest i hrvatsko srce. Kakav je bio odziv? Onakav kakav je trebao biti za Pobjedu. Među njima su bili i brojni patrioti ne-hrvatskoga etničkog podrijetla.
Zovi, samo zovi
Teško bi bilo uopće opisati gdje i kako se nastupalo za Hrvatsku. Govor o 'malo dobrih ljudi' posve je neistinit. Zna li, možda, zašto navijači hrvatske nogometne reprezentacije svoje uzvike započinju sa 'zovi, samo zovi ...'? Ponavljamo, kad je Hrvatska 1991. 'zvala', taj zov je, kako sam danas priznaje, čuo i Z. Milanović, ali se, nije odazvao. Ratnici na prvim crtama bojišnica od početka obrane i oslobađanja do završetka Oluje živjeli su u jednoj drukčijoj moralnoj braniteljidimenziji ljudske egzistencije. Oni su bili svakoga trenutka spremni umrijeti za svoj Dom, za svoju Hrvatsku. Svaki od njih odazvao se zovu savjesti, unutarnjem glasu duše koja čuje zavjete pradjedova. Svaki od njih branio je svoje, znane i neznane, rođene i nerođene. Možda to neki ljudi uopće ne uspijevaju razumjeti.
Uz hrvatske je branitelje bio njihov narod, na različite načine, vidljive i nevidljive, kako bi pridonijeli konačnoj pobjedi. Hrvati su u tom sudbonosnom vremenu bili jedno, a ne samo 'malo dobrih ljudi'. Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. odlučivali su o budućnosti Hrvatske. Za suverenu i samostalnu Hrvatsku glasovalo je više od 90 % (93,24 %) onih koji su sudjelovali, a sudjelovalo je više od 80 % (83.56 %) od ukupnoga broja upisanih glasača u RH. Protiv je bilo 4,15 % glasača od onih koji su sudjelovali na referendumu. Manje je od pet mjeseci od toga referenduma prošlo do Tuđmanova poziva u listopadu 1991. Glas 'za Hrvatsku' bio je glas za slobodu.
Kad se hrvatski narod koncem prošloga stoljeća ponovno našao na udaru osvajačke sile, u hrvatskom su duhu oživjeli zavjeti i svijest o sebi koju je u stihu oblikovao pjesnik Ivan Gundulić, prije pet stoljeća: 'sloboda je najveći dar od svih koje nam je Bog dao'. Taj je dar i 1991. trebalo braniti i domovinu osloboditi. Prije više od pola stoljeća blaženi A. Stepinac našao se u sličnim okolnostima. Pred sudom je rekao da bi se osjećao ništarijom kad ne bi osjetio kako kuca srce njegova naroda. Osjećao je 'bilo hrvatskoga naroda' i to pokazivao riječju i djelom. Titovi su ga ljudi zbog toga izveli pred sud i osudili na dugogodišnju tamnicu. Tim progonom ništa nisu uspjeli promijeniti. Danas samo konstatiramo da je završio proces beatifikacije i da iščekujemo završetak toga postupka. Hrvati su imali od koga učiti što je sloboda i što znači osjećati otkucaje srca svoga naroda.
