Priče o Hrvatskoj i ponešto o zaradi
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 07 Prosinac 2024 12:00
Već smo pisali kako je Portal Novosti u prosincu 2023. dočekao knjigu 'Hrvatska u 30 priča'. Najprije su, citirajući S. Anholta, objavili da ako itko „uopće razmišlja o toj zemlji, onda pomišljaju na kolaboraciju s nacistima u Drugom svjetskom ratu ili na krvave sukobe Srba i Hrvata devedesetih“.
Uz to navode da je „ovo karikaturalno brendiranje hrvatskog nacionalnog identiteta ustvari najčvršći dokaz da hrvatski nacionalni identitet ne bekavacpredstavlja mnogo više od karikature. /.../ I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od notornih činjenica, sve bliže nadrealizmu marketinških besmislica.“ (Portal Novosti, 17. 12. 2023.) Začudili smo se takvu primitivnom govoru. Autor citiranih rečenica (B. Postnikov) niti ne pokušava argumentirati svoje stavove, nego smo iskazuje negativne strasti prema Hrvatskoj, pišući da hrvatska svijest o sebi, svijest Hrvata da jesu to što jesu, 'ne predstavlja mnogo više od karikature'.
Na hrvatskom je jeziku 30. 3. 2024. objavljeno i drugo dopunjeno i prošireno izdanje 'Hrvatske u 30 priča', nakon teksta koji su objavile srpske Novosti. Neovisno o pisanju Novosti i ubrzanom osvajanju knjižarskoga tržišta, 'Hrvatska u 30. priča' zaslužuje još pozornosti. Dorađivani su prikazi nekih bitnih činjenice u vezi s hrvatskom novijom prošlošću, što zbog nepotpunih informacija, a što zbog podatnosti nekih formulacija različitim tumačenjima. Crteži na stranicama između 'priča' nisu se mijenjali. Ostali su oku ugodni i zaslužuju posebnu pozornost kompetentnijih motritelja.
B. Skoko, Z. Frka-Petešić uspjeli su u prikupljanju i obradi, sažimanju i vještoj prezentaciji građe kako bi bila što dostupnija onima kojima je namijenjena. A to je publika koja ne poznaje, ili slabo poznaje Hrvatsku. Drugo izdanje knjige o kojoj pišemo iz ožujka 2024., pokušava ispraviti propuste na razini koja je iznad 'pričanja priča', ponuditi preciznije informacije o zemlji uz koju su povezane sve te 'priče', o njezinoj prošlosti i sadašnjosti, a posebno o uspostavi današnje hrvatske države. Nismo sigurni da se to nije moglo i bolje napraviti. Zbog toga nam se i učinilo da ta, obujmom mala knjiga, ima dva različita lica. Prvo smo spomenuli, a na drugoj su strani one činjenice koje su, kako je na jednom njezinom predstavljanju rekao B. Skoko, zapakirane 'na jedan sasvim drukčiji način'. O njima ćemo napisati nekoliko riječi.
Brze promjene knjižnoga teksta
Prvo izdanje knjige 'Hrvatska u 30 priča' objavljeno je u rujnu 2023., a drugo, 'dopunjeno i prošireno izdanje' nekoliko mjeseci kasnije. Čini nam se da uočene izmjene upućuju na ozbiljne dvojbe. Ako isključimo mogućnost slabijega hrvatska u 30 prica znanja o nekim važnim segmentima novije hrvatske povijesti, ostaje pitanje: što se u tih nekoliko mjeseci promijenilo da bi drugo izdanje sadržavalo izmijenjeni tekst o bitnim činjenicama te povijesti? Čime je prvo izdanje bilo opterećeno ili što mu je važnoga nedostajalo? U prvom izdanju nedostaje, primjerice, vrlo važna informacija o tomu da je napadu na Hrvatsku i okupaciji znatnoga dijela njezina teritorija, prethodio referendum (svibanj 1991.) hrvatskih državljana na kome je 94 % izašlo na glasačka mjesta, dalo svoj glas uspostavi samostalne hrvatske države.
Nastojimo razumjeti razloge ispuštanja tih bitnih informacija. Ne mislimo da to ima veze s činjenicom da su srpske Novosti 'Hrvatsku u 30 priča' dočekale s naglašenom mržnjom i bijesom, ali ne zbog onoga što se u njoj može pročitati, nego zbog toga što postoji. Ali to bi mogao biti i marketinški trik. U hrvatsku povijest, nakon sloma komunizma, ponovno se bila uplela Srbija koja je oružanom silom, učinila velika zla Hrvatskoj u ratu od 1991. do 1995.
Hrvatska je 1995. oslobodila svoja okupirana područja. Pod konac studenoga 2024. srbijanski vođa A. Vučić izjavljuje da je istina kako se Srbija 'ozbiljno naoružava da se ne bi ponovila 1995. i 1999. (Hina, 28. 11. 2024.) Zašto su mu te godine važne? Zbog toga što je Hrvatska 1995. oslobodila znatni dio svoga okupiranoga područja, a 1999. NATO je napao Srbiju zbog drugih razloga. Ostavimo po strani tvrdnju o naoružavanju da se ne bi dogodilo ono što se dogodilo 1999. A kako bi Hrvatska ponovno mogla oslobađati svoja okupirana područja koja je oslobodila 1995.?
Kakva je to država?
Zapleti oko 'Hrvatske u 30 priča' usmjeruju pozornost prema još jednom pitanju: je li dvadeset i devet 'priča' (a ima ih puno, puno, više) samo zastor koji pokušava prikriti punu istinu o Hrvatskoj kao državi među državama, u korist priželjkivanja da ona opet bude samo dijelom 'onoga prostora' na jugoistoku Europe. Čarobnoj ljepoti njezine zemlje, mora i zraka, ne će šteti ako se malo preciznije kaže u kojoj su državi sve te ljepote, a to novo znanje ne će opterećivati i poneka dodatna činjenica koja pomaže u snalaženju kako u vremenu tako i povijesnom kontekstu. Jednu napreskok ispričanu priču (o hrvatskoj državi), prosutu svugdje pomalo, nazvat ćemo 'Tridesetom pričom' koja se, na nekoliko mjesta u knjizi, pomalo ubacuje kao malo začina. Valjda se polazi od krive pretpostavke da inozemni čitatelj zna što je Domovinski rat, kad je i zašto započeo, tko su glavni akteri i u kakvoj relaciji stoji s politikama koje su bile protiv uspostave hrvatske države. Ili - da to uopće ne treba znati.
Drugi mogući odgovor je da se namjerno pokušava krivo prikazati ulogu pojedinih subjekata agresije na Hrvatsku, pa i zanemarivanje kronološkoga reda, što može dovesti do pogrješnih zaključaka. Treba računati na prigovor ovim navodima kako je svrha knjižice ponuditi što više informacija na što manjem broju stranica i otkloniti povijesno-političke naboje. Nasuprot tomu treba reći da je Hrvatska bila, a i danas je pod uplivom velikosrpske propagande, koja je po svijetu širila neistine o Hrvatskoj, pa ponajprije o tomu treba voditi računa. Drugo, u namjeri da se u maloj knjižici kaže 'sve što treba znati o Hrvatskoj', bilo bi posve nedopustivo ispustiti prikaz temeljnoga smisla Domovinskoga rata.
I treće, ako bi se govorilo o sažimanju teksta i njegovoj ne-političnosti, zaključak je jednostavan: bitne informacije o tomu ratu mogu se staviti i u jednu, ne dugu rečenicu, koja će kazati da je Domovinski rat bio hrvatski obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv udruženih velikosrpskih ekstremista iz Hrvatske, Republike Srpske u BiH i oružanih postrojbi iz Srbije i Crne Gore. U početku rata koji je započeo 1991., a završio 1995. važnu ulogu u napadima na Republiku Hrvatsku imala je tzv. Jugoslavenska narodna armija, koja se kasnije razdvojila na nekoliko agresivnih segmenata. Sve bi to moglo stati, pa i puno više, u onaj dio uvodnoga teksta koji je za knjigu napisao glavni urednik Večernjega lista (D. Klarić). (Uvodnik knjige 'Hrvatska u 30. priča' sadrži 132 redka od kojih su 62 'posvećena' Večernjem listu i njegovim zaslugama.)
Vrlo, vrlo učinkovita Hrvatska vojska
Na str. 77 (I. izdanja) imamo važnu informaciju o suvremenoj hrvatskoj povijesti i tvrdnju da su na 'slavnoj ratničkoj tradiciji' Hrvati "postali i prva pobjednička europska vojska u suvremeno doba, zahvaljujući obrani od agresije i pobjedi u Domovinskom ratu. Hrvatska hrabrost potvrdila se upravo u tom ratu za neovisnost 1991. kad je stvorena prilično učinkovita Hrvatska vojska, koja danas čuva mir u nizu mirovnih misija diljem svijeta". Izneseni navodi su dvojbeni. Tvrdnju da je to bio rat za neovisnost godine "1991. kad je stvorena prilično učinkovita Hrvatska vojska" treba uskladiti s olujačinjenicama i nadopuniti. Prvo, rat je trajao od 1991. do 1995. Drugo, nije tada stvorena 'prilično učinkovita Hrvatska vojska' nego vrlo učinkovita vojska koja je u Oluji 1995. oslobodila Hrvatsku. O toj se učinkovitosti danas uči na mnogim svjetskim vojnim učilištima.
"Ta slobodoljubivost hrvatskoga čovjeka i stoljetna težnja hrvatskoga naroda za slobodom došla je posebno do izražaja u Domovinskom ratu, kad su se nenaoružani Hrvati suprotstavili jednoj od najmoćnijih europskih armija, onoj jugoslavenskoj, koju je tadašnji srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, zajedno s paravojnim postrojbama, iskoristio za agresiju na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu, nakon raspada bivše jugoslavenske zajednice i proglašenja neovisnosti tih republika.“ (I. izdanje, str. 88). Može li bez adekvatne pomoći, neupućeni inozemni čitatelj razumjeti kako je to srbijanski predsjednik S. Milošević zapovijedao 'jugoslavenskom' armijom, kako je bilo moguće 'iskoristiti' tu armiju za rat Srba, kojima su se kasnije pridružili i Crnogorci, protiv nenaoružanih članica iste SFRJ (Hrvatske i BiH)?
Citirani navodi upućuju na pitanje o tomu zašto bi netko, dobro upućen u temu o kojoj piše, u knjizi objavljenoj u rujnu 2023., javnosti ponudio jednu varijantu uspostave današnje hrvatske države, a u ožujku 2024. umjesto toga prikaza, u drugom izdanju iste knjige ponudio drukčije formulacije o bitnim činjenicama? Kakav god bio odgovor na to pitanje, ne će otkloniti sumnju u 'svrhovite' nepreciznosti, nedorečenosti u prikazivanju uspostave, obrane i oslobađanja Hrvatske (1991.-1995.). Od mogućih manjih propusta koji su na to mogli utjecati, svakako bi trebalo razlikovati skretanje pozornosti, slabije upućenima, sa same srži rata kroz koji je Hrvatska morala proći, u procesu uspostave demokratske, suverene države i neadekvatan tretman glavnoga aktera agresije.
Tko danas upravlja Miloševićevom Srbijom?
Uz svoje ime na kraju spomenutoga uvodnika, pisac navodi i svoju dužnost u dnevnim novinama ('glavni i odgovorni urednik Večernjega lista') iako Večernji list, prema informacijama u impresumu knjige, nije bio nakladnikom knjige, nego je to bila Naklada Ljevak. Glavni i odgovorni urednik Večernjega lista piše da će stariji čitatelji po svijetu, „možda Hrvatsku povezivati s ratom s početka devedesetih kad se, izložena agresiji, morala boriti za puko preživljavanje“. Možda? A kako bi se moglo ne povezati današnju Hrvatsku s agresijom Srbije, JNA, srpskih ekstremista u Hrvatskoj i miloševićagresijom Crne Gore na hrvatskom jugu, ako se želi prikazati osnovne informacije o Hrvatskoj u nedavnom ratnom vremenu? A s čime bi još mlađi čitatelji po svijetu mogli povezivati nastanak suvremene hrvatske države? Ili s onim što nudi velikosrpska propaganda i njezini mentori?
Važno je, naravno, i 'mlađim čitateljima' i starijim čitateljima po svijetu, omogućiti upoznavanje s činjenicama o uspostavi današnje hrvatske države. U rečenici, koja slijedi nakon prije citirane, piše da se Hrvati danas ponose svojom „borbom za neovisnost i pobjedom u nametnutom ratu“. Tim se informacijama nema što prigovoriti jer su točne, ali u Uvodniku se ne spominje tko je bio agresorom, tko je i kad Hrvatskoj nametnuo rat, s kime se ratovalo u nametnutom ratu. Mnogi inozemni čitatelj to ne će znati bez naše pomoći. Sve se to moglo napisati na prostoru koji je u 'Uvodniku' upotrijebljen za neprimjereno reklamiranje dnevnih novina u jednoj knjižici sa svrhom koja je već u njezinu naslovu naznačena, a prva je riječ 'Hrvatska'.
„Hrvatsku se može smatrati jednom od najmlađih država u Europi, budući da je neovisnost ponovno stekla 1991., raspadom višenacionalne Jugoslavije. Ali Hrvatska je zapravo i stara europska nacija, budući da je još 925. bila kraljevstvo.“ (I. izdanje str. 71.) Opet nedostaju bitne informacije. Nije Hrvatska neovisno stekla raspadom Jugoslavije nego svojom voljom, svojim otporom velikosrpstvu koje je okupiralo njezine znatne dijelove u vrijeme sloma jedne od mnogih komunističkih država. Tek na str. 73 (I. izdanja) dobivamo informaciju o okolnostima u kojima je hrvatska država uspostavljena, obranjena i oslobođena. „Hrvatska je naime, bila žrtva agresije Srbije i njezina tadašnjeg lidera Slobodana Miloševića, koji je pokušao u sumrak Jugoslavije, pripajanjem dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvoriti tzv. Veliku Srbiju.“ Budući da je taj čovjek skončao u haaškom pritvoru, netko će reći da je ta priča završila. Nema S. Miloševića, nema više ugroze, sad su tamo na vlasti samo dobri ljudi. Ali nije tako. Niti je s njim počelo, niti je s njim završilo.
'Regionska' narodna armija
Memorandum SANU je, prije Miloševića, usmjerio sve te osvajačke procese. Kao komunistički lider, ovladao je Srbijom i usmjeravao je prema mijenjanju granica između republika i pokrajina koje su činile federaciju. Ali niti je ikad bio na čelu Jugoslavije niti je zapovijedao jugoslavenskom vojskom (JNA). Nisu samo Milošević i Srbija ratovali protiv Hrvatske, nego i JNA. Njezini su tenkovi i zrakoplovi (u vlasništvu Federacije) razarali Vukovar. Što je, dakle, bila JNA, što je bila Jugoslavija? S. Milošević nije bio prvi srbijanski političar koji je neke zemlje htio 'pripajati' Srbiji. Tvrdnja da su to bili samo ciljevi Miloševićeve Srbija, usmjeruje pozornost u krivom smjeru. A smjer je rehabilitacija jugoslavenstva pod JNAdrugim imenom. JNA bi se sad zvala RNA, regijska, tj. regionska narodna armija. Promijenilo bi se ime, ali se ne bi promijenila njezina svrha i narav koja je dovela do golemoga broja žrtava nedužnih ljudi, od Vukovara, do Škabrnje i Srebrenice u BiH.
Kako je uspostavljena, obranjena i oslobođena današnja hrvatska država? Pretpostavljamo da bez odgovora na ta pitanja nije lako razumjeti prvu, osnovnu rečenicu o Hrvatskoj u prostoru i vremenu. Ipak u knjižici piše: "Među tim pomno odabranim pričama, utemeljenima na činjenicama i atraktivno ispričanima, naći ćete sve ono što ste oduvijek htjeli doznati o Hrvatskoj i Hrvatima, a niste se usudili pitati ili ste teško pronalazili po bespućima interneta." (I. izdanje, str. 8). Tako se kaže, 'sve' se nije ni očekivalo, ali nema ni onoga što se na njezinim stranica moralo naći. (Valjda je zbog toga i mijenjan sadržaj).
Ne ćemo pratiti sve intervencije, nego samo glavne 'nadopune i proširenja' knjige 'Hrvatska u 30 priča' u drugom izdanju. U prvom izdanju (str. 71) imamo ovaj tekst: „Iako je mlada hrvatska demokracija međunarodno priznata kao samostalna država 15. siječnja 1992., bila je prisiljena oružjem braniti svoju neovisnost sve do kraja rata 1995., kad je oslobođena većina okupiranih područja dok je hrvatsko Podunavlje mirno reintegrirano 1998.“ Nakon toga slijedi rečenica koja prikazuje da je Hrvatska 'bila žrtva agresije Srbije' jer je S. Milošević pokušao pripojiti dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine i „stvoriti tzv. Veliku Srbiju“. U ovom prikazu ratnih prilika, u kojima je protiv svoje volje, živjela Hrvatska, nestala je cijela jedna godina. Godina 1991.!
Tko je 1991. 'pozvao' Hrvate na odlazak?
Ne spominje se ratna 1991. Iako je, kako piše, hrvatska država priznata 15. 1. 1992. „bila je prisiljena oružjem braniti svoju neovisnost sve do kraja rata 1995.“ Nenaoružana se Hrvatska cijelu 1991. pokušavala oduprijeti vrlo naoružanoj srpskoj sili, a veći vojni okršaji počeli su u proljeće te godine. Uz srpske ekstremiste iz Hrvatske, u agresiju se uključila JNA, Srbija i Crna Gora. Tisuće ljudi je ubijeno, mnogi su ranjeni, a dijelovi Hrvatske razoreni. Stotine tisuća ne-Srba protjerano je s područja u Hrvatskoj koja su agresori okupirali. To je Hrvatska 1991. koja je prethodila međunarodnom priznanju, 15. 1. 1992. Bez tih se informacija ne može ponuditi primjerena informacija o ratu u Hrvatskoj (1991.-1995.).
'Priča' pod brojem 16: 'Stara nacija i mlada država rođena u ratu', (I. izdanje, str. 71 -73), prerađena je za drugo izdanje iz ožujka 2024. ('Hrvatska u 30 priča' u prvom izdanju ima ukupno 131 str., od toga 82 stranice teksta, među kojima su i vuone s nekoliko otisnutih redaka; 9 praznih stranica i 30 stranica crteža u bojama, koje odvajaju pojedine 'priče'. Priče nisu jednake dužine: neke su otisnute na 2-3 stranice a neke i na 4-5 stranica.). Drugo dopunjeno i prošireno izdanje sastoji se od 143 stranice. Samo prerađena 'priča' (16), otisnuta na dvije stranice (i nekoliko redaka više), nešto šire prikazuje nastanak današnje hrvatske države i povijesne okolnosti u kojima se to događalo. (U neke druge 'priče' u II. je izdanju umetnuta poneka usputna rečenica o tomu, primjerice u 'priču' pod brojem 20). Ovdje, međutim, govorimo o postavkama koje nam se čine posebno važnim.
„Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena i s velikim brojem prognanika, koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima." (I. izdanje, str. 89). Ne piše tko je provodio 'strategiju etničkoga čišćenja' i zašto; koliko je 1991. bilo hrvatskih prognanika? (Prema izvješću vlade RH pod konac te godine bilo ih je 536 000, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga, Narodne novine 64/1991, 3. 12. 1991.) Srpsko vodstvo 'SAO' Krajine je 4. 8. 1995. pozvalo Srbe na odlazak iz Hrvatske? Hrvate 1991. nitko nije pozvao na odlazak s hrvatskih okupiranih područja 1991. osim srpskoga oružja.
Hrvatsko je glavno oružje bilo u duhu njezinih ljudi
Uz to, najnaoružaniju vojsku koju je imala SFRJ (koja, ponavljamo, nikako nije mogla 'pripadati' samo Srbiji) ne bi trebalo nazivati 'jednom od najmoćnijih europskih armija', jer uz samo oružje i politički motiv za rat, njezina ideologija (komunistička i velikosrpska), sastav i nacionalna struktura zapovjednoga kadra, ekonomske i političke prilike u SFRJ, nisu bili dobar oslonac za rat, a nazvati JNA jednom od 'najmoćnijih europskih armija' znači stvarnost gledati očima JNA i očima komunističke propagande. Možda je bila najnaoružanija, ali i o tomu treba pitati znalce. Hrvatski otpor tom silnom oružju pokazao je i odlučujuću važnost jednoga drugog oružja onoga 'oružja' koje je u duhu ljudi koji brane svoju hbbzemlju i slobodu. Vratimo se opet pitanju kako u jednoj od, navodno, 'najmoćniji europskih armija' u federalnoj državi, jedna članica federacije (Srbija) preuzima zapovijedanje tom najmoćnijom armijom, protiv drugih članica Federacije (SFRJ)? Kako je ta jedna članica 'otela' zajedničku vojsku, JNA?
Pokušat ćemo ilustrirati iznesenu primjedbu: "Stariji će možda Hrvatsku povezivati s ratom s početka devedesetih kad se, izložena agresiji, morala boriti za puko preživljavanje istodobno gradeći demokratske institucije nakon desetljeća života unutar komunističke Jugoslavije. Hrvati danas iznimno cijene slobodu i ponose se svojom borbom za neovisnost i pobjedom u nametnutom ratu." (I. izdanje, str. 5 i 6). Izložena agresiji? Ponavljamo pitanje: kakvoj agresiji? Možemo li tu informaciju uzeti dovoljnom, u prikazu osnovnih informacija o Hrvatskoj ako ne kažemo tko je i zašto bio agresorom? Uvodni tekst uz to bilježi da su Hrvati narod 'koji je tek prije tridesetak godina u dramatičnim okolnostima dobio svoju državu'. (I. izdanje, str. 7). Ni ta informacija ne donosi neku korist, ili, još bolje - ne znači ništa. Hrvati nisu ni od koga 'dobili svoju državu', nego su je oslobodili i u njoj, gotovo stopostotnom voljom naroda, uspostavili vlast suverene države.
„Definitivno se možete osloniti na Hrvate kad je najteže. Primjerice tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u svoje hotele, kuće i prihvatilišta primili su više od 600 000 tamošnjih izbjeglica“. (I. izdanje, str. 32). A kad se to dogodilo i u kom ratu? Kad je iz BiH u Hrvatsku izbjeglo 600 000 ljudi. Tko je napao BiH i zašto? Nedostaje informacija da su Srbi napali i BiH, najprije selo Ravno u istočnoj Hercegovini (listopad 1991.), a onda i središnju BiH u proljeće 1992. Taj rat je završio u prosincu 1995. U BiH je bilo i ozbiljnih ratnih konflikata između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana, ali su spomenute izbjeglice svejedno u Hrvatskoj našle sigurnost. I te su informacije mogle stati u jednu kraću rečenicu.
Priče o trgovini i priče o Hrvatskoj
Iznijeli smo kako u impresumu piše da je nakladnik I. izdanja na hrvatskom samo Naklada Ljevak, a copyright pripada Boži Skoki. U drugom ('dopunjenom i proširenom') izdanju piše da postoji i sunakladnik (Večernji list), a copyright pripada B. Skoki i Zvonimiru Frka-Petešiću. I u drugom je, dopunjenom izdanju, znatan prostor ostavljen za promociju Večernjega lista! U jesen 2024. u izlozima zagrebačkih knjižara 'Hrvatska u 30 priča' pojavila se prevedena i na francuski jezik. Sad je na naslovnici pisalo da je nakladnikom samo - Večernji list. U listopadu 2024. čitamo na portalu Grada Kaštela: „U petak 25.10. u 16.00 u Kulturnom centru u Kaštel Lukšiću dr. sc. Božo Skoko predstavit će svoju 'hit' knjigu Hrvatska u 30 priča, a na multimedijalnom predavanju sudjelovat će i učenici viših razreda OŠ Ostrog.“
Posebnost knjige o kojoj smo pisali iskazuje se vrlo specifičnim prikazom uloge srpske politike u predratnim, ratnim i postratnim prilikama na prostoru propale države. Izgleda da je na stranicama tih novina i u poslovima kojima se bave, započelo vrijeme, kako je rekao Z. Milanović, kad moramo gledati „na odnose s našim susjedima jer to su naši strateški partneri“. (govor u Samoboru,19. 10. 2024.) Jedna priča u knjizi donosi i prikaz da su Hrvati osam (8) stoljeća živjeli povezani u različitim savezima s drugim europskim narodima i državama. Ta stoljeća pokazuje da su Hrvati znali stoljećima živjeti prihvaćeni od drugih i prihvaćajući svijet drugih, dajući svoje prinose zajedničkom životu. I sačuvali su svoj identitet, kulturu, pismo i jezik dulje od tisuću godina. Hrvatski život u Jugoslaviji nije trajao stoljećima, nego nešto duže od sedam (7) desetljeća. Govor o hrvatskom oslobodilačkom ratu u prethodnim redcima pokazuje da ta iskustva toga života nisu dobra, iako se Z. Milanoviću čini da u tom okruženju treba tražiti budućnost. Duh knjige 'Hrvatska u 30 priča' jednim je svojim dijelom pod uplivom upravo 'milanovićevštine'.
