Tko je uistinu pobijedio devedeset pete?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Prosinac 2024 16:14
Na portalu Večernjeg lista objavljena je sljedeća vijest: ''Općinski sud u Sisku odbacio je tužbeni zahtjev Julienne Eden Bušić protiv povjesničara Hrvoja Klasića zbog njegovih izjava u emisiji 'Otvoreno', u kojoj je Bušića nazvao teroristom, uz obrazloženje da takve tvrdnje nisu povrijedile njezinu čast.''
Ostale naglaske iz članka stanovitog Danijela Prerada bolje je na navoditi budući da su sročeni kao da ih je sam Klasić pisao. Ono nad čime se vrijedi zamisliti jest činjenica da je jedna autentična heroina hrvatske borbe za nacionalnu slobodu prisiljena na sudu tražiti zadovoljštinu za pokojnog muža, znamenitog hrvatskog borca za slobodu.
Naime, nikada nećemo čuti da u Srbiji Gavrila Principa nazivaju teroristom ili Južnoafričkoj Republici Nelsona Mandelu iako oni to bez sumnje jesu bili. Ovakve stvari samo Hrvatska sebi dopušta, a razlog tome jest to što Hrvati još uvijek ne pišu vlastitu povijest, nego im pišu povjesničari poput Klasića.
Znajući kako, na žalost, funkcionira hrvatsko pravosuđe, nisam držao svrsishodnim uopće reagirati na ovaj sramotni postupak prema gospođi Julienne Bušić. Uostalom, i ona je sama u reakciji u Večernjem listu, uvidjevši kako hrvatsko pravosuđe nije bitno napredovalo od socijalističkih vremena kada je prvi put imala prigodu biti predmetom njegova bavljenja, rezignirano konstatirala: ''Kažu da samo glup čovjek ponovno radi istu stvar i očekuje drugačiji ishod, ja nisam taj čovjek, zbogom!'' No kada se slavodobitnim komentarom Za čiju su se slobodu borili Zvonko i Julienne Bušić? oglasio i tuženik iz ove priče, Hrvoje Klasić, nisam mogao odšutjeti. U svom tekstu Klasić ponavlja svoje ranije opservacije o akciji Zvonka Bušića i suboraca koje je, na žalost, i Općinski sud u Sisku prihvatio, a samom činjenicom da je njegov način poimanja stvari svojevrsni mainstream u Hrvatskoj, ukazuje na to koliko je otužno takvo stanje stvari.
Prvo nekoliko riječi o Klasićevim argumentima. Klasić zanemaruje činjenicu da je sudac u procesu Bušiću i suborcima izrijekom naglasio da oni nisu teroristi, a poziva se na jednu usputnu kvalifikaciju američkog predsjednika Geralda bušoćForda. Valjda je sudac u tom predmetu bolje poznavao slučaj od jednog predsjednika koji baš i nije ostavio nekog pozitivnog traga u američkoj povijesti. Posebno se Klasić razotkriva kada pusti mašti na volju: ''Za one koji i dalje misle da su hrvatski emigranti imali pravo na svako sredstvo kako bi postigli politički cilj evo jednog prijedloga za razmišljanje. Dakle, skupina Srba koja se prozove “Serbian Freedom Fighters” otme zrakoplov Croatia Airlinesa u kojem je stotinjak hrvatskih putnika s ciljem skretanja pozornosti svjetske javnosti na činjenicu da je Kosovo sastavni dio Srbije. Naoružani hodaju avionom i prijete da će ga srušiti, a kako bi pokazali da misle ozbiljno, na Glavnom kolodvoru u Zagrebu postave eksplozivnu napravu prilikom čije deaktivacije pogine jedan hrvatski policajac.''
Klasićeva imaginacija se ne može odlijepiti od bliskog okružja, on u priču mora uvesti Srbe! Dalje, kakvog smisla ima uspoređivati srpsku situaciju na Kosovu s hrvatskom u bivšoj Jugoslaviji? Na Kosovu više od devedeset posto stanovništva čine Albanci i tu nikakvi “Serbian Freedom Fighters'' nemaju smisla. Što bi oni oslobađali devedeset i nešto posto stanovnika Kosova od života!? S druge strane Hrvati su u Hrvatskoj i dok je bila u okviru Jugoslavije imali veliku većinu, gotovo ravnu onoj koju imaju Albanci na Kosovu, a Srbija se pod krinkom Jugoslavije bez ikakvog prava dočepala Hrvatske nakon Prvog svjetskog rata zahvaljujući naklonosti tadašnjih pobjednika. I ono možda za sami slučaj Bušića i suboraca najvažnije – oni nisu ''naoružani šetali avionom'', nego su blefirali, a to je bitna razlika jer ukazuje na činjenicu da nipošto nisu bili spremni da netko nevin strada u njihovoj akciji. Isto tako Klasić krajnje neinteligentno ili samo zlonamjerno tumači iskaz samog Bušića u knjizi sjećanja Zdravo oko: ''Osim toga, nakana mi je bila da se u bušićpočetku predstavimo kao teroristi s kojima se nije uputno šaliti...'' Ova je rečenica, zapravo, dokaz za suprotno od onoga što Klasić želi reći. Kada netko kaže kako se namjerava predstaviti nečim što nije da bi ostavio određeni dojam, onda dokazuje upravo to što je rečeno, to jest da nije ono čim se predstavlja, nije terorist. Ne znam što tu može biti nejasnu ikomu s kvocijentom inteligencije većim od broja cipela koje nosi?
Ono što je žalosno u cijeloj ovoj priči jest činjenica da hrvatsko pravosuđe, kao i hrvatski povjesničari zdušno rade na prikazivanju hrvatske prošlosti i hrvatske sadašnjosti u što lošijem svjetlu. Kao da se cijelo vrijeme osvećuju što je Hrvatska izborila samostalnost, a Jugoslavija poslana ropotarnicu povijesti. Rastužuje također i to da nitko od povjesničara koji, uvjetno rečeno, hrvatsku povijest nastoje sagledati iz hrvatskog kuta ne poduzima gotovo ništa da povijest hrvatske emigracije i njezine borbe za Hrvatsku na primjeren način obradi i uključi u hrvatsku povijest, a žalosno je i to što je osoba poput Julienne Bušić ostala sasvim sama u borbi za istinu. Pa dođe čovjeku da se upita tko je uistinu pobijedio devedeset pete? Da nije opet onaj omaleni ćelavac koji pjeva da su njegovi pobijedili i četrdeset pete?
Damir Pešorda
