Lokalni izbori – lakmus papir za više razine
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 17 Travanj 2025 17:10
Izbori koji su otvorili čitav ovaj super-izborni ciklus u kojemu se vrtimo već punih godinu dana, sutra ‘slave’ obljetnicu. Dan je to, sjetimo se, koji je uzburkao sve dosad viđeno na hrvatskoj političkoj sceni. Srijeda. Dan u kojemu je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović preuzeo kormilo tadašnjeg čelnika SDP-a Peđe Grbina i uplovio u parlamentarne izbore.
Dramu prošlogodišnjih parlamentarnih izbora teško je zaboraviti. No, tek nakon podsjećanja. Brzom izmjenom (ne-)tema i važne stvari lako padaju u zaborav. Jer, ubrzo su uslijedili europski, pa predsjednički izbori. Sada su konačno na redu lokalni. Upravo će oni mnogima poslužiti kao lakmus papir za neke buduće, više razine.
Mreža u koju su ulovljeni – svi
Politička igra zvana “Ustavno-neustavno” (za koju još samo fale puzzle s najpoznatijim političkim licima u Hrvatskoj), koja je započela prije 364 dana, jedno je vrijeme, baš kao i sve ostalo, ‘zabavljala’ svekoliku javnost.
Ulovljeni u mrežu te teme, političari, mediji i građani zapetljali su u nju svo svoje (ne)znanje, vrijeme i strasti. Gorljivi protivnici iskoristili su priliku posuti se pepelom i hiniti vlastito savršenstvo. Tko je u parlamentarne izbore ušao ustavno, tko neustavno? Sve je to političko-medijska mreža kratko držala u fokusu.
U sličnim mrežama ostaje svatko tko se na vrijeme spretno ne ispetlja. Hrvatska politika, znamo, trpi mnogo strasti. No, na nacionalnoj razini puno se lakše “mažu oči” građanima. A građani, pokazalo se više puta, ili slabo pamte, ili vrlo brzo zaboravljaju. Upravo će zato izbori koji su za mjesec dana pokazati u kojim gradovima i općinama građani pamte kratkoročnije. Kome će oprostiti greške, a tko neće zaslužiti novu priliku?
Lokalni izbori – lakmus papir
Lokalni izbori su daleko zanimljiviji za same građane od svih ostalih izbora na kojima sudjeluju. Parlamentarne često doživljavaju kao nešto što ih se ne tiče previše. Europske još manje. Predsjednički izbori su im intrigantni jer ih vežu uz konkretna lica. A građani imaju potrebu identificirati se s nekim. S nekim tko predstavlja njihove vlastite vizije, bez obzira na mali ili nikakav utjecaj.
Zato su lokalni izbori većini građana oni u kojima mogu osjećati pripadnost sredini. Pa čak i povezanost s kandidatima. Jer, realno, u općinama i (manjim) gradovima manje-više se svi znaju. I kandidati su, ne tako rijetko, “jedni od nas”. Slično je i na županijskim razinama.
Ipak, lokalni izbori su lakmus papir za neke više razine. Rad u jednoj općini, gradskoj upravi ili županiji zapravo je preslika ‘države u malom’. Svakako treba uzeti u obzir i one načelnike i gradonačelnike koji od ega i vlastitih interesa ne vide, a nije im ni stalo da vide, širu sliku potreba svojih (su)građana. Neki od njih često ‘pucaju’ na političke klupe na nacionalnoj razini, najčešće one saborske.
Neke lekcije iz kemije, premda su bile vrlo davno, ostale su mi u živom sjećanju. (Pokusi su mi svakako bili daleko najzanimljiviji dio nastave.) Lakmus mijenja boju u crveno ili plavo, ovisno dospijeva li na njega kiselina ili lužina. Tako je i u našoj politici. Dijelovi Hrvatske su standardno “crveni” ili “plavi”. Na kojim mjestima pušu (i pušu li uopće?) drukčiji vjetrovi, pokazat će se u svibnju. Pobijedit će onaj tko između sebe i građana stvori “veću kemiju”.
Lokalni ‘šerifi’
No, nikoga u političkom svijetu ne treba podcijeniti. Nije se ni Plenković rodio kao predsjednik Vlade, ni Milanović kao predsjednik države. Svi su političari – koje neki, a najčešće oni sami sebe, kuju u zvijezde – nekad bili anonimusi. Nikad se ne zna tko će jednoga dana sjesti u neku važnu fotelju i krojiti vam sudbinu. Zato je važno s(a)vjesno birati.
Promatrajući lokalnu politiku ‘sa strane’, fascinantno je i koliki je osobni afrodizijak, za neke, imati vlast u rukama. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Mnogobrojni lokalni ‘šerifi’ osjećaju se vrlo moćno uz spoznaju o takvoj vlasti. Jednako tako, toliki među njima koriste tu vlast bez odgovornosti, bez imalo poniznosti, pa i savjesti.
Gledajući sveukupan broj hrvatskih građana i usporedbu s brojem gradova i općina te županijama, kao i broj onih koji su se u svega tridesetak godina naše novije povijesti izmijenili na vlasti, čini mi se da je svaki četvrti građanin političar. Možda statistički i nije tako.
No, ako sam blizu, pitam se koliko je nas svjesno da smo i sami sukreatori društveno-političkih procesa koji se tiču naših života. Vlastitim angažmanom ili povlačenjem. Činjenjem ili nečinjenjem. I izborom ili ostankom kod kuće.
