Svijet laži i orjunaških izazivanja
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 17 Travanj 2025 19:00
Na ovu zemlju, na kojoj Hrvati žive više od tisuću godina, udarali su sa svih strana, ali ih nisu ni iskorijenili, ni s nje istjerali. Stoljećima su živjeli i u zajednicama s drugim narodima. Samo je sedam desetljeća Hrvatska bila dijelom države koja je mijenjala nazive, ali se uglavnom nazivala Jugoslavijom.
Ovih dana tjednik 'Novosti', javlja da „onda kada se iz jednadžbe ukloni Jugoslavija, od današnje Hrvatske ne ostaje previše“. 'Novosti' tako razumiju ostavštinu tisućljeća i spomenutih desetljeća u hrvatskoj povijesti. U njihovu je računanju i uspoređivanju nestala i predjugoslavenska hrvatska baština. To 'ne previše' što je ostalo na sceni svijeta, nazivamo slobodnom hrvatskom državom. Ljudima koji su za njom čeznuli, ni previše ni premalo - dovoljno za sreću i ponos.
Najbrojniji dio jugoslavenske zajednice naroda činili su Srbi. 'Jednadžbe' su nas podsjetile na riječi dvojice srpskih akademika: V. Čubrilovića, koji je 1990. savjetovao S. Miloševiću da nikako ne ratuje s Hrvatima: „Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima, jer ćeš taj rat izgubiti.“ I riječi D. Ćosića o srpskom odnosu prema - istini. Kad su bolje razumjeli posljedice osvajačkoga rata protiv Hrvata i vlastitoga neuspjeha, vodeći političari u Srbiji nisu govorili o porazu, nego o tomu kako su Srbi, u vrijeme hrvatskih oslobodilačkih vojnih operacija, protjerani iz Hrvatske.
U srpnju 1991., dok se rasplamsavala srpska oružana agresija na Hrvatsku, Dobrica Ćosić, glavni ideolog velikosrpstva, javno govori kako su moguća „planska preseljenja i razmjena stanovništva, što je najteže, najbolnije, ali je i to bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju”. Iz dijelova Hrvatske koje su Srbi okupirali 1991., protjerali su mnoge Hrvate i druge Ne-Srbe. „Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550 000 prognanika te još 150 000 izbjeglica u inozemstvu'.“ (Hrv.encikl.)
'Planska evakuacija'
Odlazak Srba iz Hrvatske 1995. nije bio posljedicom nikakva protjerivanja, nego je bio posljedicom neuspjeha osvajačke srpske politike. Iako su mnogi Srbi otišli iz Hrvatske i u razdoblju od 1991. do 1995., govor o onima koji su otišli na kraju rata nije isti na hrvatskoj i na srpskoj strani. Srpska politika ustrajava na tomu da su protjerani, a Hrvati uzvraćaju olujada ta tvrdnja nije istinita. Za bolje osvjetljavanje toga prijepora poslužit ćemo se, često citiranim dokumentima, i s jedne i s druge strane.
Kninske su odmetničke vlasti već 4. 8. 1995. objavile vijesti o odluci 'Vrhovnoga savjeta obrane RSK'. Izvijestili su i o sadržaju te odluke i vremenu njezina usvajanja (16.45 sati): “Zbog novonastale situacije izazvane otvorenom općom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i nakon prvih početnih uspjeha u obrani došlo je do ugrožavanja velikog dijela teritorija Sjeverne Dalmacije i dijela Like, zbog toga ODLUČUJEMO: 1. Da se pristupi planskoj evakuaciji svega za borbu nesposobnog stanovništva iz općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac. 2. Evakuaciju provoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji vode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu. 3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od zapovjedništva UNPROFOR-a sektor “Jug” sa sjedištem u Kninu”. Odluku je potpisao predsjednik RSK Milan Martić. Ovjerena je u Glavnom štabu SVK u 17.20 sati. Objavljena je u 20 sati. Civilna zaštita i općinske vlasti na području Dalmacije i Like već su imali upute za evakuaciju, i ona se počela odvijati. Povlačila se i vojska, iako to nije bilo planirano.
Tuđmanov poziv Srbima da ostanu kod svojih kuća
Istoga dana, 4. 8. 1995., predsjednik RH dr. F. Tuđman uputio je javni poziv Srbima da ostanu u Hrvatskoj: „... Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskih zakonima. Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskih vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe.
Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava, i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.“ Mnogi Srbi, kojima su pozivi upućeni s dviju strana, sa srpske i s hrvatske, prihvatili su poziv koji im je uputio Milan Martić, da odu iz Hrvatske, a ne onaj u kojem ih Franjo Tuđman poziva da ostanu u Hrvatskoj.
'Najveće etničko čišćenje u Europi'
Vođe srpskih pobunjenika nisu dobro gledali na Srbe u Hrvatskoj koji se nisu pridružili pobunjenicima. G. Hadžić, predsjednik RSK od početka 1992. do početka 1994. izjavio je (1993.): “Ostali Srbi koji žive u Hrvatskoj su Srbi fašisti haagkoji podržavaju Tuđmana (...) Suživot s Hrvatima za nas je - izdaja”. Nakon akcije “Bljesak”, jedan je savjetnik M. Martića, (S. Jarčević) izjavio da su Srbi „i ovoga puta spremni oprostiti Hrvatima sve zločine pod uvjetom da se od njih odvoje za sva vremena. Jer nema nijednog razumnog razloga zbog kojeg bi Srbi živjeli u Hrvatskoj”.
Hrvatske vlasti su 2002. predali predstavnicima Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu dokument pod nazivom “Raščlamba odlaska Srba s privremeno zaposjednutih područja RH tijekom Oluje”, koji sadrži i sve dokumente vlasti RSK u kojima je isplanirana evakuacija civilnog stanovništva. (N. Barić). Taj su odlazak neki srbijanski političari javno nazvali 'najvećim etničkim čišćenjem u Europi, nakon Drugoga svjetskog rata'. Predsjednica Narodne skupštine Srbije i bivša premijerka Srbije Ana Brnabić, pozvala je Hrvate (početkom 2025.) da ništa ne prigovaraju Srbima zbog toga što nitko iz Hrvatske, države koja je provela “najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata” prognavši 250.000 Srba nakon “Oluje” 1995., nema pravo bilo što prigovoriti Srbiji.
Bombardiranje Srbije, odgovor na protjerivanje Albanaca
Visoko rangirana srbijanska dužnosnica A. Brnabić nije govorila istinu. Ona sigurno zna zbog čega je, primjerice, NATO 1999. 'bombardirao Beograd' i zadržao se u ratnim djelovanjima po Srbiji. U odgovoru na to pitanje gospođa A. Brnabić kosovo će razotkriti i druge dvije neistine koje je javno iznijela: prva je da su Srbi prognani iz Hrvatske, a druga je neistina kako je to bilo „najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata“.
O govoru neistina, i njihovoj 'patriotskoj važnosti' među tim ljudima, davno je pisao spomenuti D. Ćosić, navodeći da je 'laž vid srpskoga patriotizma': 'Lažemo radi slobode'. 'Najveće etničko čišćenje' u Europi nakon Drugoga svjetskog rata započelo je napadom Srba na kosovske Albance 1998. Kosovo je napadano oružanom silom, koja nije razlikovala vojne od civilnih ciljeva. Većina je sela u zonama napada opljačkana i sustavno razarana. NATO-ov odgovor na teror nad Kosovom, bilo je bombardiranje dijelova Srbije. Operacija Savezničkih snaga (Operation Allied Force), odvijala se od 24.3. do 10. 6. 1999. Neposredni povod bio je masakr u Račku (15. siječnja 1999.) u kome je ubijeno 45 Albanaca. Prema uvidima UNHCR-a, Srbi su u to vrijeme s Kosova protjerali 862.979 Albanaca. Sve je to bilo 'u Europi - nakon Drugoga svjetskog rata'.
'Kontraefekt'
U našoj se zemlji polako podižu zavjese koje su prikrivale prave namjere 'detuđmanizacije' i 'rejugoslavizacije'. Dok su se, nakon godine 2000., 'čistile' hrvatske državne institucije i javni život od hrvatskih nacionalista (tuđmanovaca), u klasićjavnosti se oblikovala predodžba da se ništa bitnoga ne mijenja i da se Hrvatska ne vraća natrag u ruke jugoslavena i komunista. To su bili obmanjujući navodi. Aktualna zbivanja u svijetu i hrvatsko suočavanje s nepredvidivom sutrašnjicom, znatno utječu i na sadašnje mijene u pokušajima 'rejugoslavizacije' u hrvatskoj državi. Više ni tzv. glavnostrujaški mediji ne koriste 'zaštitne' maske, koje su i prije bile dovoljno prozirne onima koji su htjeli vidjeti što skrivaju.
Već objavljuju tvrdnje kako prikazivanje Jugoslavije nečim vrlo odbojnim, 'stvara kontraefekt', ta 'sotonizacija izaziva idealizaciju', tvrdi V. Vurušić novinar Jutarnjega lista (Jutarnji, 5. 4. 2025.). Sugovornik tom novinaru, H. Klasić u razgovoru o Jugoslaviji i njezinoj 'idealizaciji' u Hrvatskoj, iznosi da je kroz godine postojanja te države „bilo (je) i loših i mnogo dobrih stvari koje su bile njezin sastavni dio“. Novinar konstatira kako se zadnjih desetljeća, na spomen Jugoslavije, „u Hrvatskoj nastoji dokazati da je ona (Jugoslavija, op. ib) negacija svega hrvatskog, da su Hrvati žrtva Jugoslavije'. Ne odobrava takav pristup. Polazi od postavke da je „jugoslavenska ideja nastala upravo u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća, kao obrana od tadašnjih utjecaja Mađarske, Italije i Austrije.“
Prvi tajnik JAZU i rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika
Jugoslavenska se ideja doista pretresala među onodobnom hrvatskom inteligencijom, ali je nastala izvan hrvatskoga 'krila', među onima koji su drukčije zamišljali ustroj jugoistoka Europe. Prema zamislima u Beču i Pešti, zbog đuro daničićnaglašenoga uplitanja Rusa u život Srbije, Hrvati su usmjeravani na popustljivost i intenzivniju suradnju sa susjednim narodima na jugoistoku, kako bi se oblikovao novi, prozapadni geopolitički prostor. Nova je država stvorena (1918.) u drukčijim okolnostima, nakon Velikoga rata. Ali ciljevi se nisu mijenjali.
Kad govorimo o toj poticanoj suradnji sa Srbima u 19. stoljeću i kasnije, prisjetimo se da je Đuro Daničić, prvi tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sljedbenik politike Vuka. S. Karadžića, u posebnoj misiji došao iz Beograda na tu dužnost u Zagreb (1866.). Nakon nekoliko godina (1873.) ponovno je otišao u Beograd. U Zagreb se vratio 1877. i započeo raditi na velikom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika u nakladi JAZU.
Ali u tim je vremenima na hrvatskoj političkoj sceni bio i Ante Starčević, koji je postavljao drukčije smjernice hrvatske budućnosti. Jugoslavenstvo je propalo, starčevićansko hrvatstvo je živo. 'Idealizatori' jugoslavenstva, posebno u jeziku, mogu više doznati o tom procesu i iz nedavno objavljene knjige u kojoj se prikazuju reakcije Udbe na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Nakladnik je Hrvatski državni arhiv. Trebat će još vremena kako bi se rasvijetlile mnoge stranice hrvatske povijesti ispisane rukama 'jugoslavena.'
'Sotonizacija' i 'idealizacija Jugoslavije'
U tekstu objavljenom u Jutarnjem listu, nad kojim ćemo se još kratko zadržati, novinar i povjesničar govore o onome što je naslijedila Titova država: u Kraljevini je 'vladao' unitarizam, a komunistička država, kako kažu, radila na „emancipaciji jugasvih njezinih naroda“, ali i prevladavanju „velikih socijalnih, kulturoloških i drugih razlika među njezinim republikama.“ Mnogi su tu 'emancipaciju' razumjeli kao srbiziranje ('jugoslaviziranje') i unitarizaciju, prema diktatu najbrojnije nacije?
U tekstu koji spominjemo, sugovornici raspravljaju samo o 'Titovoj Jugoslaviji'. Što nazivaju 'sotonizacijom'? Je li 'sotonizacija' prikazivanje osvetničkoga terora iz 1945. i terora nad Hrvatima, narednih godina? Je li sotonizacija Jugoslavije govor o Bleiburgu i Jasenovcu? Je li sotonizacija govor o pokušajima stvaranja Velike Srbije pod imenom 'Jugoslavije'? Je li to govor o progonima, tamnicama za hrvatske patriotski orijentirane ljude, govor o agresiji na Hrvatsku, Ovčari, Dubrovniku, Škabrnji? Je li sotonizacija govor o posrbljivanju hrvatskoga jezika i stvaranje 'zajedničkoga jezika'?
Povjesničar H. Klasić htio bi „prikazati fenomen zajednice sastavljene od naroda koji su vrlo slični, ali su istovremeno imali izuzetno složene odnose.“ Onakve odnose kakve danas u Ukrajini imaju Ukrajinci i njima 'slični' Rusi? O 'sličnosti' govori i ovaj njegov navod: “Recimo, 80-ih razlika u standardu života u Sloveniji i na Kosovu je otprilike kao Velike Britanije i neke zemlje Sjeverne Afrike.“ Motreći njihova povijesna iskustva, 'pri ujedinjavanju', možda bi bilo pretjerano reći da su narodi koji su činili Jugoslaviju, bili 'vrlo slični', pa i to da su sami odlučivali o 'ujedinjavanju'. Odlučivao je netko drugi. Vlast su, najprije, dali u ruke srpskoj Kraljevini, a kasnije komunističkoj Jugoslaviji.
Nacionalni identitet i ideologija
H. Klasić navodi što je Tito odgovorio A. Dubčeku kad ga je pitao 'zašto ne uvede višestranačje' u Jugoslaviju. „Tito mu je rekao da kada bi to napravio, ne bi dobio ideološke, nego nacionalne stranke, a to je onda kraj.“ Odličan odgovor koji opisuje srž Titove države. Komuniste je zanimala ideologija i vlast, a narode je zanimalo pravo na vlastite posebnosti, slobodu i budućnost. Komunistički totalitarizam je pokušavao pokoriti, a ne osloboditi ljude i narode. O tomu, u našoj zemlji, svjedoče i Stara Gradiška i Lepoglava i Goli otok i mnoge druge tamnice.
Rasplet u SFRJ, početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, pokazao je kako su 'čuvari' zamišljali tu državu i svoju ulogu u njoj, ali od 'proširene Srbije', Srbije do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag opet nije bilo ništa, osim rata, smrti i proganjanja. Jesu li i to plodovi jugoslavenske ideje nastale 'upravo u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća' kako govori spominjani povjesničar? Narodi koji su živjeli u Jugoslaviji baštinili su različita povijesna nasljeđa. Hrvati su više od tisuću godina, prije 1918. čuvali svoj nacionalni identitet i pravo da budu ono što jesu. (Opet Novosti i njihova izazivanja: „Nije mala muka biti veliki Hrvat, a znati da sve najvažnije u svojoj državi još uvijek duguješ Jugoslaviji“. (B. Postnikov, 9. 4. 2025.).
Hrvatska povijest, osmanska osvajanja i današnje vrijeme
Hrvatski se državni prostor prepoznaje od početka IX. st. kad se spominju knezovi Ljudevit i Borna. Nešto kasnije, dinastija Trpimirovića uspjela se osamostaliti od franačkoga utjecaja. U to je doba granica Hrvatske sezala na jugu do dolazakNeretve, a na zapadu do Raše u Istri, dok o granica prema unutrašnjosti ne znamo dovoljno. U X. st. hrvatska kneževina postala je kraljevstvo. Srbi su se počeli doseljavati u Hrvatsku nekoliko stoljeća nakon tih vremena, kad su cijelu Srbiju 1499. osvojile Osmanlije. Od osmanske vlasti oslobodili su se tek nakon četiri stoljeća, a sultan je autonomiju Srbije priznao 1830.
I ovodobni prosvjedi mladih u Srbiji, upotrebljavaju se među 'jugoslavenima' u Zagrebu za izljeve protuhrvatskoga raspoloženja. Ilustrirat ćemo to navodima iz teksta jednoga od njih. Zbog toga što su mladi prosvjednici u Srbiji, jednu riječ, koju su njihovi oponenti krivo napisali, pretvorili u oznaku za politiku protiv koje prosvjeduju, jedan se 'jugoslavenski' pisac (M. Jergović) koji živi u Zagrebu, veoma uzbudio, pripisujući tom činu 'umjetničke transformacije' nekoliko slova u riječi koja je ostala bez značenja. Ushićen zbog 'revolucije' u Srbiji, „zbog jednoga krivo napisanoga slova“ odlučio je prikazati da između „Vučićeve Srbije i Plenkovićeve Hrvatske“ nema razlike. Aktualne vlasti u tim državama svrstava među one režime koji se upliću u sve pa i u jezik tako da ga „iskoriste kao skalpel i sjekiru kojima će provesti lobotomiju nad svojim podanicima“. (Autograf.hr). Za pisca M. J., 'skalpel i sjekira' u Srbiji je jedno krivo napisano slovo, a u Hrvatskoj Zakon o hrvatskom jeziku.
'Izjednačiti' različite svjetove, po svaku cijenu
Nakon toga M. J. proširuje taj krug, dodajući Hitlerovu Njemačku, Mussolinijevu Italiju, Orbánovu Madžarsku i i Trumpovu Ameriku. Hrvatsku naziva i Plenković-Gavranovom državom. (M. Gavran je predsjednik Matice hrvatske. Moguće je kako pisac M. J. cilja na usvajanje Zakona o hrvatskom jeziku i suradnju Vlade RH s Maticom. Sam naziv pelnković'hrvatski jezik', umjesto 'zajednički' ili srpskohrvatski, možda čak i hrvatskosrpski, dovoljan mu je razlog za veliku uznemirenost.).
M. J. ne želi vidjeti razlike između Hrvatske i Srbije. U njegovoj je svijesti sve to 'Jugoslavija', i tako mora ostati. Ne znamo još kako je, u njegovu umu, spomenuti 'dvojac' (Vučić-Plenković) iskoristio jezik 'kao skalpel i sjekiru kojima će provesti lobotomiju', ili je samo usvajanje jednoga hrvatskog Zakona, priprema za 'lobotomiju'. (Kolektivna lobotomija bi, prema Hrvatskom jezičnom portalu, mogla značiti i utjecaj na čovjeka ponavljanjem uvijek istih klišeja i predodžaba ili laži s konačnom težnjom mu se nametnu određeni stavovi; biti podvrgnut pokušaju prisilnog zaboravljanja dijela prošlosti; pranje mozga.) S tim u vezi, pisac ne daje nikakvo objašnjenje, osim što navodi kako je u Srbiji pogrješka u pisanju jedne riječi, u vrijeme velikih prosvjeda mladih ljudi, stvorila 'kovanicu' kojoj iskazuje divljenje. Uz izražavanje radosti zbog stvorene nove 'riječi', sva je piščeva pozornost usmjerena prema posebnim sferama koje dominiraju njegovim umom, a to je - jugoslavenstvo.
'Grijesi' hrvatskoga zakonodavstva
Ovako piše: „Tako je, recimo, u začetcima studentskih nemira u Srbiji, koji su izbili jer je netko europske novce stavio sebi u džep (što vam je, zar ne, poznato iz mnogih hrvatskih slučajeva?) ...“ Dakle, u Srbiji su počeli procesi suočavanja s lošim stvarima, koje su poznate i 'iz mnogih hrvatskih slučajeva' pa sad ... Slijedi nova usporedba. „I kako su režimski konfidenti u Srbiji opsjednuti ćiriličnim pismom (otprilike onako i onoliko koliko su u Hrvatskoj opsjednuti zakonhrvatskim jezikom)...“ „Ali kako ćirilični entuzijasti u Srbiji često nedovoljno poznaju ćiriličko pismo (kao što i jezični zakonodavci u Hrvatskoj, recimo Plenković i Gavran, sasvim nepouzdano vladaju hrvatskim jezikom),“ tako je pogriješio i autor jedne riječi u srbijanskim suprotstavljanjima.
(Hrvatski je sabor u siječnju 2024. usvojio Zakon o hrvatskom jeziku, u kome, piše da je hrvatski jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj „i jedan od službenih jezika Europske unije. U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj. Ovim se Zakonom utvrđuju osnovna pravila o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika te se osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku.“) Zbog tih je odredaba A. Plenković u svijesti pisca M. J. postao - vučićevac.
„Isto kao kad slušate nekog od ovih koji bi da brane hrvatski jezik od srpskih, bosanskih, crnogorskih riječi: jezik kojim oni govore nalikuje hrvatskom, ali više kao imitacija. Oni se prave da govore hrvatski, isto kao što se ovaj pravio da piše ćirilicom. A sve da se one druge optuži za manjak nacionalne pravovjernosti.“ Što smeta piscu kod „ovih koji bi da brane hrvatski jezik“? Prvo, oni bi pitali: 'što smeta ljudima koji bi htjeli braniti hrvatski jezik'. Najkraći odgovor: 'vukovsko' izvrtanje i nijekanje činjenica.
'Nacionalistički ratovi na Balkanu'
Hvali domišljatost nekoga tko je iskoristio propust u pisanju jedne riječi, pa 'skovao' novu riječ. „U njezinoj besprijekornoj izvedenosti, koja je sasvim izvan modela tvorbe riječi u srpskome (i hrvatskom, naravno) jeziku.“). Naglasak u citiranoj rečenici je na onome 'naravno'. „Novostvorena imenica muškoga roda 'ćaci' ima završetak kakav u srpskom (pa i hrvatskom, svakako).“ (Ne ćemo se obazirati na neurednost u doslovno citiranim rečenicama.) Piscu je sve to tek oslonac za neke druge zaključke. Najvažnije mu je hrvatski obrambeni i oslobodilački rat svrstati među „nacionalistističke ratove na Balkanu“.
„Imaju se ljudi u Srbiji čega bojati, kao što se i ljudi u Hrvatskoj imaju čega bojati. A strahovi su im, uglavnom, zajednički. Paradoks se sastoji samo u tome što Vučić (kao i Plenković) ima podršku Bruxellesa, koji Vučićeve (kao i Plenkovićeve) ljude štiti od jedne strašne žene. Njoj je, pak, ime Laura Codruța Kövesi.“ (Europska glavna tužiteljica, bivša glavna tužiteljica Rumunjske; Europsko javno tužiteljstvo potvrdilo je da je u tijeku istraga o mogućim zloupotrebama EU fondova vezanih za Željezničku stanicu u Novom Sadu.). Pisac M. J., s toliko objavljenih knjiga, vjerojatno zna da se svaki čovjek i svaki narod ima čega bojati. A 'strašna žena', koju spominje, ne motri samo Vučića i Plenkovića, nego, kako je mogao ovih dana lako saznati i - francusku političarku Marinu Le Pen. Međutim ta informacija bi samo poremetila 'srpsko-hrvatsku' 'ravnotežu' i 'sličnost' Zagreba i Beograda u svijesti ovdašnjih orjunaša.
