Jasenovački je mit potučen na znanstvenoj razini
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 01 Svibanj 2025 19:05
Određene su teme u hrvatskoj historiografiji ostavile dubok trag i izazvale prijeporna, nerijetko i nepomirljiva mišljenja. Nema pritom nikakve sumnje da problematika jasenovačkih logora – koja će u idućim tjednima ponovno doći u fokus medija i javnosti predstavlja jedan od – ključnih prijepora hrvatske historiografije koji i danas izaziva različite interpretacije.
Riječ je o jednoj od najkontroverznijih i tubuiziranih tema koju prati visoki stupanj politiziranosti.
Nakon prestanka funkcioniranja logora u Jasenovcu glavninu radova o toj temi činila su djela koja su se nalazila unutar okvira poslijeratne jugoslavensko-komunističke historiografije. Komunistička Jugoslavija predstavljala je totalitarnu državu, a u ovoj analizi polazimo od samorazumljive postavke da je historiografija u totalitarističkim sustavima podložna političkim diktatima.
Tek nakon stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države stvoreni su uvjeti za objektivno istraživanje teme jasenovačkih logora iako je već ranije bilo autora poput Franje Tuđmana i Brune Bušića koji su propitivali i dovodili u pitanje službene brojke i općenito proklamirano narative tijekom komunističke Jugoslavije.
Grupa Zemaljske komisije za utvrđivanje za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača svoje je zaključke o logoru objavila u knjizi koja je 1946. objavljena pod naslovom Zločini u logoru Jasenovac. Zaključci komisije, temeljili su se na iskazima svjedoka i očevidaca, na temelju čega je zaključeno da je u logoru ukupna brojka umrlih odnosno ubijenih „oko 500.-600.000“.
Međutim, nalazi lokalne Anketne komisije čije je dokumente s popisom broja žrtava Zemaljska komisija imala u vidu nisu objavljeni u knjizi Zločini u logoru Jasenovac. Objavljen je samo dio nalaza Anketne komisije u kojem se ne spominje broj iskopanih leševa, što nas navodi na zaključak da su se namjerno skrivali i krivotvorili podatci. Nalazi Anketne komisije objavljeni su četrdeset godina kasnije u trosveščanoj knjizi pukovnika tzv. Jugoslavenske narodne armije (JNA) Antuna Miletića koja je 1986. objavljena pod naslovom Koncentracioni logor Jasenovac. U toj knjizi je istaknuto da je Anketna komisija u krugu jasenovačkog logora pronašla ukupno pedeset i pet leševa, od kojih se pet nalazilo u samom logoru, a na obali Save pronađeno je „po prilici 50 lješina“.
Logoraši Đorđe Miliša i Milko Riffer objavili su prve dvije knjige o logoru Jasenovac. Oni se pridržavaju službene verzije o Jasenovci kao „logoru smrti“, što je vidljivo iz naslova njihovih knjiga, ali u tekstu navode podatke koji su gotovo u dpotpunoj suprotnosti sa zaključkom i naslovom. Miliša je zbog iznošenja tvrdnji o Jasenovcu, koje su bile u suprotnosti sa službenom verzijom, bio sudski sankcioniran. Sudskom odlukom jugoslavenske su vlasti Milišinu knjige zabranile i povukle iz prodaje, a kao obrazloženje navele su da njome „Pisac širi lažne vijesti koje ugrožavaju narodne interese, te vrši tešku povredu morala i poticanje na kriminal“. Ta knjiga, koja je zabranjena sudskom odlukom javnog tužitelja za grad Zagreb 6. veljače 1946. prva je objavljena knjiga o temi Jasenovca. Knjiga je objavljena 1945., nakon samog svršetka rata, u vrijeme kad službena verzija o Jasenovcu kao „logoru smrti“ na kojem je počinjen trostruki genocid još nije bila službeno proklamirana. To će uslijediti pola godine kasnije kad je Zemaljska komisija objavila djelo Zločini u logoru Jasenovac. Zabrana knjige uslijedila je nakon toga. Razlog zbog kojeg su jugoslavenske vlasti zaključile da se spomenutim djelom „potiče na kriminal“ je, kako se navodi u presudi javnog tužitelja za grad Zagreb od 6. veljače 1946., mogućnost da bi oni koji će čitati knjigu mogli zaključiti da je u logoru Jasenovac bilo „dobrih“ i „loših“ ustaša, a posebno je kao „kriminalno“ navedeno to što „neke od njih dapače i najgore krvnike on opisuje kao oštroumne, nadasve inteligentne i neustrašive ljude, što je duboka uvreda za sve žrtve Jasenovca, za sve patnje naših ljudi koja im je zadana baš od ovakvih zvjeri u ljudskoj spodobi, koji nemaju pravo da se ljudi zovu“.
Treba napomenuti da je Miliša je bio izrazito projugoslavenske orijentacije i nije imao ni najmanji interes za umanjivanjem ustaških zločina.
Opisujući stanje neposredno nakon Božića 1942. Miliša piše: „Omogućavane su razne razonode, zabave i priredbe u slobodnom času. Održavana su predavanja te osnovane sekcije: kulturno-prosvjetna, diletantska, muzičko-orkestralna i pjevački izbor. Zatim je osnovana velika biblioteka za zatočenike. Samo knjige su dobili zatočenici od svojih najbližih, kojima su se za to također kartom obratili. Uz umjetničko-zabavnu strani samih priredaba, nadasve se u paklu gajio nogomet, u kom su učestvovali ustaše i zatočenici, a da među nikad nije izbila ni najmanja svađa ili spor. U isto su jasenovacvrijeme nikle u paklu zidne novine, na kojima su stalno bile prikazivane strahote i užasi pri borbama s partizanima. Upravo njihov i slike najvećma su odavale svim zatočenicima samoprijegor, podvige, junaštva i ukupnu snagu Narodno-oslobodilačke borbe. Zbog toga su zidne novine priuštavale zatočenicima naročitu radost i ujedno postizavale pozitivan učinak, a o čemu samo zapovjedništvo pakla nije ništa znalo“.
Nije zabranjena, ali je marginalizirana i knjiga Jasenovac-Grad mrtvih Milka Riffera. To je druga knjiga na temu jasenovačkog logora čiji sadržaj korespondira s knjigom od Miliše.
Nakon što je partijski vrh odlučio promicati tezu o Jasenovcu kao „logoru smrti“ u kojem je počinjen trostruki genocid krenulo je sustavno preuveličavanje brojki. U knjizi Narodnooslobodilački rat – Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945. Jovan Marjanović tako piše: „Jugoslavenski grobovi mogu se danas naći i u Mathauzenu, Dahau, Buhenvaldu, Osvjencimu i drugim hitlerovskim mučilištima i fabrikama smrti. Ali vrhunac fašističkih zverstava u Jugoslaviji sigurno je predstavljao logor u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Kao verne sluge svojih nemačkih i italijanskih gospodara, ustaški đželati usmrtili su u tom logoru u toku rata oko 800.000 Jugoslovena, među kojima veliki broj žena, dece i staraca“. Ovakav je zaključak bio u skladu s tezom Milana Baste koji je zapisao: „NDH je bila najgora zemlja bezakonja koja je ikada u istoriji postojala i po tome je nadmašila i svoje gospodare i učitelje“.
Navedena brojka od 800,000 nije bila najmanja. Radimir Bulatović u knjizi Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu 1991. piše: „Da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti“. Bulatović je, međutim, u istom zapisao da o Jasenovcu „naučne knjige nema“, jer se do sada o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša. Bulatović je time zapravo priznao da sve do 1991. o Jasenovcu nije bilo napisano niti jedno znanstveno djelo. Drugim riječima, o Jasenovcu se je pisalo na temelju ideoloških konstrukcija i mitova.
Glavni cilj promicanja jasenovačkog mita s nerealno visokim brojkama brojkama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. To je priznao general Jefto Šašić napadajući Tuđmanove radove, pisane u vrijeme Jugoslavije, koji su delegitimirali jasenovački mit. On je, naime, ustvrdio kako je „... jugau pitanju (...) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine 'kohezivno tkivo Jugoslavije'“. Tuđman je na takvu konstataciju reagirao pitanjem: „Kako to, i po kojoj to povijesnoj ili dijalektičkoj logici, 'koheziono tkivo Jugoslavije' mogu činiti samo 'ona snaga' ili 'one snage' (sic!) koje stoje iza do monstruoznosti uveličavanja jasenovačkog mita??“. Dakle, jasenovački mit neprijeporno je predstavljao temelj, kohezivno tkivo postojanja Jugoslavije, a time i instrument kojim se je onemogućavala svaka pomisao postojanja hrvatske države. Ako su, naime, Hrvati pobili 700,000 ili milijun ljudi onda oni – kao zločinački narod – ne mogu imati svoju državu.
Odlično anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je diljem Srbije započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći rat, Tuđman se upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?!“. Koliko je za hrvatsko osamostaljenje bilo važno delegitimiranje velikosrpskoga jasenovačkog m
Nakon demokratskih promjena otvoren je put objektivnijem istraživanju jasenovačkih logora, a tada se jasno pokazalo koji je bio pravi cilj promicanja jasenovačkog mita u vremenu komunističke Jugoslavije. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj nekoliko je godina i psihološki pripremana, a glavna se teza sastojala u stvaranju predodžbe kako Srbi – zbog navodnog genocida koji je nad njima izvršen u Drugome svjetskom ratu – imaju pravo na odcjepljenje od svake hrvatske države.
Jurčević je 1999. objavio knjigu Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. U knjizi su obuhvaćeni rezultati komisijskih i antropoloških istraživanja, popisi žrtava rata, te jasenovac brojke mladen ivezic jm9mproblem žrtava rata u demografskim djelima, kao i u historiografskim i publicističkim radovima od 1945. do 1991. Jurčevićeva knjiga ne donosi nove arhivske materijale, ali daje vrlo vrijedan kritički prikaz objavljenih izvora i literature do 1999. godine i dovodi u pitanje sve što je do tada napisano o ovoj temi.
Mladen Ivezić u knjizi Jasenovac. Brojke bavi se problematikom broja jasenovačkih žrtava. U prvom poglavlju „Brojke objavljene tijekom Rata“ razmatra se stvaranje jasenovačkog mita tijekom Drugoga svjetskog rata, s milijunskim izmišljenim žrtvama. Drugo poglavlje „Poraće genocida i laži“ argumentira kako se preuveličavanjem brojke žrtava Jasenovca u novinama i knjigama, izvješćima komisija i popisima opravdavalo zločine nad Hrvatima. Treće poglavlje „Presuda bez dokaza i svjedoka“ ispituje pravnu vrijednost dokaza i navodi glavne skupine zanemarenih svjedoka. Ivezić postavlja logično pitanje: „Zašto se nikada nije napravio popis preživjelih zatočenika? Pa nisu li kronična bolest, invalidnost, godine bačena rada, izgubljene slobode, poniženja, duševnih posljedica… temelj za mirovinu ili, barem, registraciju, da se vidim koliko je ljudi Jasenovac preživjelo“. U četvrtom poglavlju „Antifašistički zločini u Jasenovcu“ Ivezić dokazuje postojanje egzekucija hrvatski zarobljenika nakon rata na području bivšega Sabirnoga i radnog logora Jasenovac. Na kraju knjige Ivezić dolazi do sljedećeg zaključka: „U Sabirnome i radnom logoru Jasenovac (dakle svim njegovim radionicama i podlogorima, na radu u šumi i sl.) i Staroj Gradiški život je od svih mogućih uzroka izgubilo najvjerojatnije između 1000 i 2000, eventualno 3000 ljudi, a nemoguće je da ih je umrlo više od 5000. Iako se Ivezićevoj knjizi mogu uputiti određeni metodološki prigovori kao i prigovori glede stila pisanja koji nerijetko iz znanstvenog prelazi u publicistički odnosno kolumnistički, knjiga na temelju arhivskog gradiva i objavljene literature donosi mnoge vrijedne spoznaje o temi i opovrgava ranije brojke koje je donosila komunistička i velikosrpska historiografija.
Knjiga Jasenovački logori – istraživanja, koju je 2015. izdalo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a čiji su autori Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, predstavljala je u vrijeme objave najozbiljniji znanstveni rad koji se u hrvatskoj historiografiji, ali i historiografiji općenito, bavi problematikom jasenovačkog logora.
Ova knjiga na 268 str. donosi intrigantne informacije o zbivanjima u logoru od 1941. do 1945., ali i dalje nakon svršetka Drugoga svjetskog rata kad je jasenovački logor postao logor novih komunističkih vlasti. Na temelju autentičnih dokumenata iz arhiva (knjiga, naime, ruši mit da o Jasenovcu nema gradiva u arhivima, ali i mit da uprava logora nije vodila evidenciju – upravo suprotno popisi zatvorenika i dnevnici u logoru vodili su se izrazito precizno i pedantno), izjava svjedoka i do sada objavljene literature knjiga pokazuje da jasenovački logor od 1941. do 1945. nije bio logor smrti (što, naravno, ne znači da u njemu nije bilo likvidacija), kako je to godinama tvrdila jugoslavensko-komunistička i velikosrpska (kvazi)historiografija.
Prema podatcima koje su prikupili članovi društva, bio je to radni logor za protivnike Nezavisne Države Hrvatske (u najvećem broju komuniste i njihove suradnike) te za skupinu Židova koji su bili izuzeti iz deportacija u njemačke logore. Deportacije Židova iz NDH bile su provedene po njemačkom diktatu. Knjiga dokazuje da je današnji službeni broj od 83,145 žrtava višestruko puta preuveličan te da je logor u Jasenovcu bio radni i sabirni logor, kako mu je glasio i službeni naziv, u koji zatočenici nisu dovođeni s namjerom da bi bili ubijani. Postoje svjedočanstva da je logor nastavio s radom i nakon 1945., a zatočenici su bili protivnici komunističkog režima i pobornici Staljinovog Informbiroa.
Vukić je istraživanja produbio u knjizi Radni logor Jasenovac. Pronalaženjem autentičnih dokumenata, njihovom usporedbom s izjavama sudionika događaja (uglavnom bivšim zatočenicima i ponekim predstavnikom političkog i vojno-redarstvenog sustava NDH) te objavljenim knjigama i člancima učinjen je dodatni iskorak na delegitimiranju jasenovačkog mita. Istraživanje je pokazalo da su jasenovački i starogradiški logor bili dio represivno-obrambenog sustava NDH. Bio je to radni logor za aktivne protivnike NDH. Istraživanja pokazuju da je među njima bilo najviše Hrvata te nešto manje Muslimana i Srba. Zajednička im je svima poveznica da su djelovali u korist komunističko-partizanskog pokreta, i tek poneki, u srpskom slučaju u korist četničkog pokreta.
Jasenovački zatočenici mogli su izgubiti život zbog bolesti (tifusa, dizenterije, gripe, difeterije), iako su se povremene epidemije tifusa nastojale suzbiti raznim mjerama prevencije. Stradavali su u i u represalijama zbog bjegova i disciplinskih prekršaja (krađe, krijumčarenja logorskih proizvoda) ili sumnje u pripremanje pobune. Neke izjave i dokumenti pokazuju da su u logorima, osobito na početku, provođene i odmazde za protudržavne akcije na drugim krajevima države pa je u logor zbog toga dolazio i Pokretni prijeki sud. Ginulo se i zbog zračnog bombardiranja zapadnih saveznika i partizanskih zrakoplova te u skupnom bijegu na samom kraju postojanja logora, u travnju 1945.
U knjizi Jasenovac iz dana u dan. Kronologija Vukić je dao kronologiju događanja u logoru Jasenovac. Opisom dnevnih događaja daje se realna slika logorskih zbivanja.
Roman Leljak je 2018. objavio film i knjigu Mit o Jasenovcu koja donosi velik broj dokumenata, koja potvrđuje ranija Vukićeva istraživanja.
Stipo Pilić i Blanka Matković 2021. su objavili knjigu Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori: geostrateška točka jadsvelikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu. Autori Jasenovac prepoznaju kao geostratešku točke srpske osvajačke politike prema Zapadu.
Nikola Banić i Mladen Koić su 2023. objavili knjigu Jasenovački popis. Lažne žrtve. Težište knjige je na „Poimeničnom popisu“ žrtava koji se može pronaći na mrežnoj stranici JSUP-a Jasenovac. Računalna analiza podataka pokazala je kako prema stanju do 15. lipnja 2022. kod 74 288 navodnih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa, odnosno kod 88,6 posto, ima podataka koji su lažni, izmišljeni, pogrješni, proturječni i nepouzdani. Ili nedostaju podatci o izvorima pa se u tim slučajevima radi o fantomskim žrtvama.
Osim navedenih knjiga treba spomenuti i knjigu Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata Ogoljela laž logora Jasenovac, Josipa Kljakovića Šantića Jasenovac enigma holokausta i Tomislava Vukovića Stvarni Jasenovac. Sve ove knjige, različitog opsega i sadržaja, pridonose delegitimiranju jasenovačkog mita.
Ipak, i danas dio historiografa i publicistima reciklira komunističke inačice „istine“ o jasenovačkim logorima. Ivo Goldstein je 2018. objavio knjigu Jasenovac. Prema Goldsteinu, „glavni i najiscrpniji“ objavljeni izvor za povijest jasenovačkoga logora tri su već spomenute knjige dokumenata koje je priredio Antun Miletić. Goldstein očito ne znam da postoje četiri Miletićeve knjige pa tu četvrtu ni ne navodi u popisu literature. Taj isti Miletić Miletić na 38. stranici prve knjige dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. piše: „Prema tome broj ukupno ubijenih na teritoriji tzv. NDH po različitim izvorima može se zasad ceniti samo na više stotina hiljada“. Zatim jasno ponavlja i na 42. stranici: „U ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac – Stara Gradiška od avgusta 1941. do maja 1945. prema proceni ubijeno je više stotina hiljada ljudi, žena i dece“.
Takva je knjiga Goldsteinu „glavni i najiscrpniji izvor“.
Vladimir Geiger u prikazu Goldsteinove knjige pronalazi čitav niz proturječnosti, ali i nebuloznih i nedokazivih tvrdnji kao što je ona o drobilicama kostiju. Nakon detaljne analize knjige Geiger ističe: „Dakle, spasonosna formula kojom se koristi u po manjkanju vjerodostojnih, pa i bilo kakvih pokazatelja jednostavna je – ono čega nema moguće je izmaštati. Znanstveni pristup? Možda za Goldsteina! No, Goldstein nije usamljen“.
Posljednja izišla knjiga koja se bavi tematikom jasenovačkih logora Vukićeva je Povijest brojeva o Jasenovcu. Knjiga se nastavlja na ranija Vukićeva istraživanja, a bavi se jasenovačkim brojevima: od brojeva žrtava, odnosno, različitih procjena broja ljudi koji su u Jasenovcu izgubili život, preko broja zatočenika koji su se nalazili u logoru i prošli kroz vukićnjega, pa sve do brojeva kojima se mjeri površina logora ili broj njegovih baraka i drugih nastambi. Iz brojeva koji se mogu utvrditi dokumentima, zaključuje Vukić, „jasno je vidljivo kao je Jasenovac bio relativno mali logor, s relativno malim brojem žrtava. Pogotovo u usporedbi s brojim logorima u Njemačkoj i drugim zemljama pa i logorskim objektima u poratnoj Jugoslaviji“. Vukić upozorava na to da je neopravdano Jasenovac nazivati „balkanskim Auschwitzom“, jer on to nije bi ni po veličini (šest jasenovačkih stambenih baraka nasuprot 450 u Auschwitzu), ni po tretmanu židovskih zatočenika. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora, ni krematorija. Nije bilo ni masovnih serijskih ubojstava vatrenim, a ni hladnim oružjem. Bio je to najvećim dijelom kažnjenički logor s prisilnim radom (radni logor), za zatočenike kojima je u upravnom i prije toga policijskom postupku i istrazi, utvrđen neki oblik protudržavne djelatnosti. Oni su u Jasenovac bili zatvarani na rok od tri mjeseca do najviše tri godine. Jasenovac je bio i mjesto internacije skupine hrvatskih Židova, o čemu smo već govorili u ovome radu.
Vukić naglašava da popis JUSP-a Jasenovac od 83 145 navodnih žrtava nema stvarne veze s Jasenovcem: stvarni broj ljudi koji su se unutar 44 logorska mjeseca nalazili u logoru, kao i broj ljudi koji su ondje izgubili život, manji je od svih dosadašnjih procjena. U poslijeratnim intenzivnim terenskim istraživanjima pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka u Jasenovcu te na području Gradine, na desnoj obali Save. Još oko 220 leševa je otkopana u blizini Stare Gradiške. I među tim posmrtnim ostatcima ima onih koji sugeriraju da sve to nisu žrtve do 1945., nego bi se moglo raditi o žrtvama križnog puta. Vukićev je zaključak da je u Jasenovcu smrtno stradalo između 700 i 1 600 ljudi, ali da to nisu konačni brojevi, jer su potrebna daljnja istraživanja.
Provedba ideje o osnivanju međunarodne komisije koja bi istražila Jasenovac čini se da bi mogla dovesti do najbliže istine o broju žrtava i o tome što se događalo u logoru Jasenovac u vremenu Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, već i crnodosadašnja istraživanja pokazuju da je objektivna istina daleko od one iz vremena komunističke Jugoslavije, ali i one koju i danas promiče JUSP Jasenovac i dio historiografa koji ne mogu iskoračiti izvan okvira bivše jugoslavenske historiografije.
Na znanstvenoj razini jasenovački je mit već potučen. Problem je što rezultati tih istraživanja iz niza razloga (moć starih struktura, strah, oportunizam) ne uspijevaju dobiti pravo javnosti jer to smeta moćnim političkim, medijskim i akademskim strukturama u Hrvatskoj. Osim toga, služi i kao poluga strateškog klevetanje Hrvatske u inozemstvu, posebno od velikosrpskih krugova.
Međutim, da parafraziramo Dostojevskog, nisu još sva vrata zatvorena, a istina zna kuda će se provući.
Davor Dijanović
