Živimo u močvarno doba, sami hranimo krokodile mesom svog identiteta, političke nepismenosti i krivotvorina
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Svibanj 2025 17:09
Vrlo dosadan prošli tjedan, jednostavno ne znam o čemu pisati. Ma naravno da se šalim, tjedan tako nabijen događajima da ih je bilo teško pratiti, središnji svakako izbor novoga pape. S tim (s njim) u svezi imao sam neugodan razgovor s Makom, koji ništa ne razumije. Prvi nesporazum – konklave. Vidi Mak na televizoru da kardinale zaključavaju.
„Pa kaj sad zatvaraju i kardinale?“, pita me, „kaj postoji i vatikanski DORH?“ Jako me je rasrdio, bacio sam prema njemu kutiju cigareta, doduše praznu, ali se spretno izmaknuo. Kada je papa Lav napokon izabran, u stvari dosta brzo, Mak mi se prišulja i kaže šaptom: „Gazda, kaj su izabrali Branimira?“ „Ma kojeg Branimira“, pitam. „Pa Glavaša“, kaže on. Eh, tada sam ga izbacio na dvorište, makar je padala kiša. Poslije vidim na tzv. društvenim mrežama da su i neki ljudi opazili sličnost. Kojekakvi su nesporazumi, velim, nastali kada se saznalo tko je papa, da je Amer iz Chicaga prezimenom Prevost, odmah ga povezali s hrvatskim alkarom Preostom, iako ne jaše s kopljem u ruci nego igra tenis s reketom. Moj poznanik iz smećonosne sekte u Zagrebu, reče mi da je ipak trebao biti izabran Paromlin, opet on, iako sam mu stoput rekao da nije Paromlin nego Parolin.
Tako je to bilo znamenitoga četvrtka, koji je slučajno ili ne pao na 8. svibnja, a zna se što je sve bilo 8. svibnja, osim što je rođen kardinal Alojzije Stepinac, ali 1898. uoči početka paklenoga dvadesetog stoljeća. Stepinac nikada nije sudjelovao u konklavama, zna se i zašto, navodno mu je nuđeno da poslije Lepoglave i kardinalskoga šešira ode u Rim, ali je ostao u svojoj Hrvatskoj, u Krašiću, izoliran i čuvan. Blaženi Alojzije, da je otišao, možda bi postao papom, jer nitko kao on nije tako odvažno govorio protiv dva najveća zla 20. stoljeća, nacizma i komunizma, pa bi bio idealan poglavar univerzalne Crkve. Na stanovit način, i nestanovit, njemu nesuđenu ulogu odigrao je poslije Ivan Pavao II., veliki papa iz slavenskoga svijeta, Poljak, svjedok komunističkoga terora u zemljama istočne i srednje Europe, uključujući tadanju Jugoslaviju u kojoj je katolička Hrvatska najviše patila, a svećenici ubijani kao u prvim stoljećima kršćanstva.
Što će učiniti papa Lav XIV. u svezi s kanonizacijom bl. Stepinca, ostaje vidjeti. Hrvatski kardinali Bozanić i Puljić (nasmijani Puljić na balkonu odmah uz papu) reći će valjda ili su već rekli koju dobru riječ za Alojzija, ali u stvari nije ni važno – za Hrvate je Stepinac ionako svetac, nominalno ili ne. Koliko papa Prevost zna o Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskoj povijesti, teško je reći, ali saznat će kad-tad, nadam se da će se informirati iz hrvatskih izvora, a ne konksusjednih. Koliko su čvrste bile njegove veze s Hrvatima u Chicagu, a ima ih ondje na buljuke, za sada je malo poznato, više je misionario u Peruu. Augustinaca je u Hrvatskoj bilo podosta u predturskim vremenima, osobito u Slavoniji, a kako je danas ne znam. Lijepo je svakako da novi papa u grbu ima simbole odanosti Djevici Mariji i da je uzeo za geslo riječi sv. Augustina, „Osvajao si moje srce svojom Riječi“.
Lijepo. Vraćam se datumu, to jest 8. svibnja. Dok su vjernici na Trgu sv. Petra čekali bijeli dim, iz dvorane u zagrebačkom Lisinskom dizao se crveni dim. Ostatci komunističke sablasti, koji 8. maja slave kao dan oslobođenja Zagreba, valjda i Hrvatske, imali su svojih pet minuta, a jesu li svi u dvorani bili njihovi simpatizeri, teško je reći – naime, Zagreb je, kao što znate, u rukama revolucionarne sekte, pa su u tom stilu gradski organizatori poslali befele iliti dekrete ustanovama u njihovu vlasništvu, da se nacrtaju u Lisinskom, što su poneki valjda i učinili, čuvajući radno mjesto. To je, znači, Zagreb 2025. u samostalnoj hrvatskoj državi, poštovani čitatelji. I ne bih se ja previše uzbuđivao da se nisu pridružili mediji, pa ni onda, ali kada se združila nacionalna, navodno hrvatska televizija, pa urednici, voditelj (ili voditeljica) bez krzmanja govorili o „oslobođenju Zagreba“, eh to je bilo previše. Riječ je o morbidnoj laži, popraćenoj i slikama oduševljenoga dočeka „osloboditelja“ na Trgu bana Jelačića, što znači da HRT širi krivotvorine, jer je dokazano da su partizani (i to ne hrvatski) ušli u prazni, napušteni Zagreb, a onaj oduševljeni doček organiziran je nekoliko dana poslije, za kamere. Eto, poštovani, to je HRT godine Gospodnje 2025. Od naših se povjesničara za sada (dok ovo pišem) javio jasno i glasno u svezi s rečenom temom jedino Robin Harris, Englez s hrvatskim državljanstvom i moj dobar poznanik, te očitao lekciju iz istinite povijesti, zgražajući se što ima Hrvata koji slave dan kada je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim totalitarnim i bacio Hrvatsku u dugo ropstvo. Sjajni Harris, znanstvenik, koji se nije libio doći u Zagreb prije podosta vremena, nastupiti na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća u vrijeme Carle del Ponte i kalvarije hrvatskih zapovjednika u haružDomovinskom ratu, govoreći i tada jasno i glasno u korist Hrvatske i njezinih generala. Njegov sam aktualni napis o 8. svibnju 2025. pronašao na jednom portalu, ne i u hrvatskim „službenim“ tiskanim dnevnicima, koji su (jedan od njih) za „promicatelja istine“ odabrali mutni lik Hrvoja Klasića (Hrvoja!, za Boga miloga), čiji su davni ljubimci nakon ulaska u Zagreb pobili toliko ljudi, bacili ih u zemlju podno Medvednice pa sve do Save ili vozili ranjenike do Jazovke, a novi je kontingent žrtava poslije Bleiburga doveden u Prečko, na Kanal, na još desetke mjesta zagrebačkih. Zagreb, jedno od mjesta genocida nad Hrvatima.
A glede koncerta mračnjaka u Lisinskom, ostala je u ušima poruka da su oni u većini, a mi smo Hrvati valjda nacionalna manjina u Hrvatskoj, što i nije daleko od istine. Nego, bez ironije, ako su takva većina, zašto su se sastali u Lisinskom, a ne na Hipodromu, da vidimo „kol'ko ih ima“? Izvan Lisinskog, iz protupožarnih razloga, palili su možemovci krijesove, a one koji su naravno protiv crvenih nasilnika – zaustavljala i pretraživala hrvatska policija, Bože moj veliki, i Hermana Vukušića ml. koji je htio ugasiti krijesove, ali su božinovićevski policajci (nerado, ali služba je služba) tjerali hrvatske branitelje, i to Tigrove!, da skinu odore. Kao da su Tigrovi došli u Beograd. Tigrove, da. To je Hrvatska 2025. Od Davora Božinovića očekujem da ponudi ostavku.
Bit će posljedica. Hrvatsku u kojoj sada živimo, neuređenu, ideološki, ideologijski neprepoznatljivu, treba resetirati. Politički nepismen narod često biva doveden u zabludu, ali već i vrapcima na krovu posve je jasno da su ljevičari preuzeli institucije, a ako formalno trenutno i nisu na vlasti u Hrvatskoj, imaju na tu vlast velik utjecaj, na vrijeme su dični sljednici „osloboditelja“ razumjeli da se uz svladane institucije treba tiho i licemjerno uvući u sve pore vlasti, pa petopolako i mirno u stvari – vladati Hrvatskom. Skidati odore Tigrovima. Pa pitam ja, s legitimacijom pripadnika malobrojne skupine oko Tuđmana, koja je u veljači 1989. prekinula hrvatsku šutnju, pitam, znači, vraća li se to kotač povijesti unatrag, u komunistička vremena i nastupa li nova hrvatska šutnja? Ako jest tako, a sve govori da jest, recite narodu otvoreno, da bude spreman.
A glede pučkoškolske podjele na ustaše i partizane – i to je blasfemična provokacija. Najveći broj Hrvata nije pripadao i ne pripada ni jednima ni drugima, postojala je i postoji građanska Hrvatska i ta je oduvijek bila u većini, grozila se i jednih i drugih, ali su i njezini pripadnici bili uvučeni u povijesna zbivanja, na ovaj ili onaj način, u pravilu kao žrtve ili (i) nadareni za preživljavanje u strahotama. Kada sam u romanu Kolarovi pokušao tu istinu provući kroz sudbinu jedne zagrebačke obitelji, Ministarstvo kulture mi nije htjelo sufinancirati projekt, a egzekutor bijaše neki srpski pisac iz Hrvatske, pomoćnik ministra, zadužen za suvremenu hrvatsku književnost. Prošlo je od tada podosta godina, a ništa se bitno nije promijenilo. Prije koju godinu odbili mi dati nešto love za projekt romana Dux Chroatorum. Ako se sjećate, objavio sam imena članova povjerenstva, sve sami ljevičari i paraknjiževnici iz više-manje protuhrvatskih parakulturnih postrojba.
Dođavola sve. Nego, istoga dana, u isto vrijeme kada su mračnjaci ludovali u Lisinskom, obilježavana je u Matici 100. obljetnica rođenja jednoga od velikih čuvara hrvatskoga jezika, Stjepana Babića. U organizaciji Sande Ham, blistave jezikoslovke, kojoj je Babić svojedobno prepustio časopis Jezik. Dobro popunjena velika dvorana, nekoliko akademika, sveučilišni profesori, jezikoslovci, s točnim tvrdnjama da je hrvatski jezik u olovnim vremenima lako mogao nestati, ali su njegov opstanak osigurali odvažni ljudi. Pa ga sada imamo u Ustavu, a imamo i Zakon o hrvatskom jeziku, o kojemu je progovorio Mario Grčević, autor prijedloga. Naime, da podsjetim (sve se zaboravlja) prijedlog rečenoga zakona išao je prvo na „doradu“ u Vladu, ondje je malo štrihan, što bismo rekli mi kazalištarci, izmijenjen ponešto, što je Grčević lijepo grafički prikazao, da vidimo razlike između izvornog prijedloga i konačnoga teksta, u kojemu nema sankcija za idiote, pa su idioti odahnuli, te i nadalje zagađuju hrvatski jezik englesko-srpskim idiomima.
Bijahu na tom događaju i kćeri Stjepana Babića, predstavile prvi put u Zagrebu Babićevu iznimno zanimljivu babićautobiografiju, osobito o zgodama i nezgodama iz djetinjstva i mladosti, te kako se dobro orijentirao u vrijeme povlačenja hrvatske vojske i civila – vidjevši, odnosno predosjećajući kako će sve završiti, odlučio je vratiti se iz Zidanoga Mosta u Zagreb. Uhvaćen ipak, pobjegao je iz logora netom prije strijeljanja, nekako se uvučen između vagona dočepao Zagreba, tvrdeći na kolodvoru da je doputovao iz – Ljubljane.
O Babićevoj knjizi Na Božjim putovima već sam pisao. A budući da je uz njegove kćeri na spomenutom događaju bio i zet, to jest ja oženjen Višnjom Babić, morao sam ondje nešto reći, ispričati zgodu. Knjiga Na Božjim putovima završava razdobljem kada se Babić ozbiljnije počeo baviti jezikoslovljem, što je šteta, budući da je u svezi s tim velikanom i nadalje bilo (istinitih) zgoda, a u jednoj od njih i ja sam bio kolateralna žrtva. Pa sam o tome govorio 8. svibnja. Da bi sva publika bolje razumjela poantu, morao sam objasniti situaciju iz sredine osamdesetih, kada je započela nova, krvoločna hajka na hrvatski jezik, programatskim napisom u listu Komunist: Nacionalizam i jezik. Kampanju su vodila dva Šuvarova stratiota, a krajnji cilj bijaše izbacivanje iz Ustava SR Hrvatske jezične odredbe u kojoj se spominjao hrvatski književni jezik, pa bi ostala samo druga alineja – hrvatski ili srpski. Rečeni stratioti, ali i „službena štampa“ radili su nasilno, teroristički, bila je to u stvari agresija na hrvatski jezik i hrvatski narod, na Hrvatsku, agresija prije oružane.
A Stjepan Babić je baš u to vrijeme naumio tiskati svoje kapitalno djelo, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. I kakve to veze ima sa mnom? Svijet je malen i pun slučajnosti. Tiskara se nalazila (i nalazi, vjerujem) u Čakovcu. Tiskara Zrinski. Ja sam se toga dana našao u Čakovcu po nekom poslu. Sretnem Babića, odemo na kavu, on vrlo nervozan. Znali smo se površno iz sedamdesetih i jedne afere oko časopisa Jezik. Pa kaže on meni u Čakovcu, a godina bijaše 1986., da očekuje probleme. Pita me imam li automobil. Imam, kažem, nešto slično, Renault 4. Dobro, bit će dovoljno, veli on. Stvar bijaše u tomu da je dobio dojave, naznake, da bi se s Tvorbom riječi moglo dogoditi kao i s njegovim Pravopisom početkom sedamdesetih, spaljenim. Te bi trebalo, ako dođe do najgoreg, spasiti barem tridesetak, pedesetak primjeraka. Plan bijaše: ja se s Renaultom 4 parkiram na poljskom puteljku uz ogradu tiskare Zrinski, a on mi preko ograde dobacuje knjige. Tako je i bilo, ja se parkiram i ostavljam motor upaljenim, scena kao iz filma Bonnie i Clyde, Babić odlazi u tiskaru i dugo ga nema, benzin curi, ostajem bez cigareta, a onda sam bijesan. Nakon sat vremena iz visoke se trave pojavljuje Stjepan Babić i kaže: „Sve je u redu. Možete ići.“ Tako, gotovo generalski.
Neka ta priča ispričana na međunarodnom skupu jezikoslovaca bude zabilježena za povijest, pripovijest koja svjedoči da su oni iz Lisinskoga 8. svibnja 2025., a i njihovi novaci, za cijelo vrijeme odurne komunističke Jugoslavije – pa i kada mosse već nazirao njezin kraj - nastojali poništiti posebnost hrvatskoga jezika, znači posebnost hrvatskoga naroda. Raduje ipak da se mračnjacima iz 8. svibnja nije pridružio hrvatski politički vrh. To jest, bio je ondje Milanović, ali on nije vrh. Nije (uvijek) ni dno dna, ali vrh sigurno nije, daleko od toga.
Raduje također da dan poslije, 9. svibnja, nitko iz vrha nije bio na Putinovoj paradi, koja je više slavila agresiju na Ukrajinu, nego dan pobjede u Drugom ratu, odnosno novoga porobljavanja istočne, srednje i jugoistočne Europe. Glede tribina, bila je to više afro-azijska nego europska publika, s iznimkom izvaneuropskoga (srpski vanevropskoga) Vučića, koji se u Moskvi proveo samo za nijansu bolje nego u Americi, bačen na marginu, uz njega slovački Fico, izabran (opet!) u trenutku zbunjenosti Slovaka, naroda koji nam je vrlo sličan. Pa i Hrvati su Mesića birali dvaput.
Gdje sam ja bio 9. svibnja? Ne u Moskvi, nego u Oriovcu, gradiću blizu Broda na Savi, gdje je Stjepan Babić rođen prije jednoga stoljeća. Međunarodni jezikoslovni simpozij nastavljen je, naime, u Oriovcu, uz nazočnost brodsko-posavskoga župana Marušića, i općinskoga načelnika Antuna Pavetića – obojica pravi ljudi, pošteni, dobri političari, što će se vidjeti na lokalnim izborima, kada budu bez sumnje opet izabrani. A bio je ondje i jedan vrlo neobičan čovjek. Ne samo bio, nego i dobio nagradu nazvanu po Stjepanu Babiću. Zove se Igor Ivašković, zapamtite. Hrvat, rođen u Sloveniji, u Novom Mestu, igrao košarku (ima dva metra) za Krku, ali i za reprezentaciju. A što je tako neobično? Čovjek, još mlad, ima četiri doktorata. Četiri! Ja fasciniran, kako ne bih bio, pa jedva sam diplomirao na jednom fakultetu, i to zahvaljujući boci konjaka i Ivi Hergešiću. A Igor Ivašković ima doktorat obranjen na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, doktorat Europskoga pravnog fakulteta, doktorat Balkanskih studija na Sveučilištu u Ljubljani i doktorat menadžmenta na Ekonomskom fakultetu, itd. A još, očito, piše i jezikoslovne radove. Čudo jedno. Nego, i opet se pokazuje kako je svijet malen. Pušim ja tako u dvorištu poslije ručka u Oriovcu, dolazi to čudo od čovjeka i kaže mi „Pa mi se poznajemo, znate, od onoga vremena kada ste vodili HKV, a ja sam nastupio na tribini o četničkim zločinima.“ I tada mi sine, doista, govorio je – tada vrlo, vrlo mlad politolog – u ime udruge prognanih iz Priboja. Potomak onih koje su četnici četrdesetih što pobili, što protjerali iz te malene općine blizu Plitvičkih jezera. Onih dana kada su spalili i obližnji Boričevac, zaklali dvadeset i osam Ivezića, među njima jedanaestero djece između pet i sedamnaest godina, bacili Iveziće u Dabinu jamu. Preživjeli iz Priboja (poslije nazvanog ijekavski, Prijeboj) raselili se kojekuda, pa i u Vukovar, gdje su potomci i opet stradali u srpskoj agresiji. Neki valjda našli malo mira u Sloveniji... Hrvati se nisu smjeli vratiti u Priboj (kao ni u Zrin, kao ni u Udbinu), a ako se koji vratio, bio bi odmah ubijen. Zadnji su to pokušali otac i sin 1957. i progutao ih mrak. Okupe se ipak Pribojčani jednom godišnje uz u ratu miniranu crkvu sv. Petra i Pavla. Ali vratiti se ni sada ne mogu, u samostalnoj, je li, hrvatskoj državi, jer birokrati kažu da su nestale zemljišne knjige, spalili iz Srbi na vrijeme, a hrvatske političke volje nema da bi se stvar riješila, te i dalje ne mogu na svoju djedovinu, slava Republici partitaniHrvatskoj. (Tako su mi u Zrinu Hrvati pokazivali što je njihovo, od međe do međe, sve se pamti, ali im država ne vraća.) Da, opet o Ivaškoviću: uz sve doktorate bio je i direktor Helsinškog vijeća za ljudska prava. Po svemu sudeći, srce ga vuče u Zagreb, nagovaram ga da malo usput svrne oči na hrvatsku košarku koja bludi po ABA ligi i troši ono malo energije što joj je preostalo, a na podmladak ništa. Bludi o kragujevcima, dočim je kragujevački poduzetnik vlasnik komercijalne televizije na (hrvatskoj) nacionalnoj razini.
Eto, malo sam se raspisao, a priču o Priboju trebao sam proslijediti onim sablastima u Lisinskom 8. svibnja, već i zato što je među „osloboditeljima“ Zagreba bila i lijepa hrpa četnika, na vrijeme presvučenih u partizane, vrlo radosnih što im se opet ukazala prilika da ubijaju Hrvate, ne samo Zagrepčane, a kada su ih pobili – uselili se u njihove stanove i ondje ostali. Vladali. (Spomenutom Hrvoju, ah, Klasiću, odgovorio je već dan poslije novinar u istoj tiskovini, rekao mu da ne spominje Tuđmana, citirao Franju iz 1996., kada je, naime, hrvatski predsjednik izjavio da se već 1942. htio ubiti, vidjevši u kakvu je družbu upao. Mogu samo zamisliti kako se osjećao Vladimir Nazor.
Uzgred, o tzv. kulturnoj sceni u današnjoj Hrvatskoj. Čitam o nekom kazališnom komadu, u pripremi ili izvedenom, ne znam, a tema je izbacivanje iz stanova 1941. i 1991. Valjda ista tema u postjugoslavenskom projektu, da bi se moderna hrvatska država poistovjetila s onom ratnom iz početka četrdesetih. Providno i jadno, a oprezno preskočeno izbacivanje iz stanova u Zagrebu i drugdje 1945. kada su komunistički revolucionari u oslobođenim badecimerima držali svinje. Vjerojatno i u stanu moje majke, koju su prethodno izbacili na ulicu. Ma divna kazališna produkcija, vjerojatno rođena u okrilju civilnoga društva znane provenijencije, bogato financirana. I uopće je tako u kulturi. Početkom prošloga tjedna održana je godišnja skupština Hrvatskoga kulturnoga vijeća, s vrlo zabrinjavajućom točkom koja se odnosi na financije. Očita je tendencija da nakon likvidiranja Hrvatskoga slova „država“ želi eliminirati i HKV.
Hoću reći, zaključno, dragi moji Hrvati i Hrvatice: živimo u močvarno doba, sami hranimo krokodile mesom svog identiteta, političke nepismenosti i krivotvorina, što je u ovo (i svako drugo) doba krajnje opasno i moglo bi nam se obiti o glavu. Te ćemo se u nekom trenutku, u zadnjem trenutku kao i obično u povijesti, morati opet uspraviti i naći put, a i to je uvijek pogibeljno, jer kada se čovjek uspravi lakše ga pogodi tane. I to nam se već dogodilo.
