Jugokomunisti su svojim djelima promijenili vlastite 'boje'
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 22 Svibanj 2025 13:56
Sve se na svijetu mijenja osim 'nepromjenjive' i 'neiskupljive' hrvatske 'krivnje'. Ne vidimo niti da Hrvati sami čine dovoljno, kako bi bolje osvijetlili pojedine segmente toga tereta na vlastitim leđima, i produbili razumijevanje razloga takvih iskustava.
Pokušavajući sačuvati vlastiti identitet, prolazili su kroz različite kušnje, ratove i progone, ali ni nakon uspostave vlastite demokratske države, njezina oslobođenja i međunarodnoga priznanja, ozbiljne ugroze nisu nestale. 'Modus operandi', i u sadašnjim pokušajima difamacije hrvatskoga naroda i hrvatske države, kojim se služi srpska politika, i njezini podupiratelji u Hrvatskoj i izvan nje, ispunjen je iskrivljavanjem povijesnih činjenica, klevetanjem i okrivljavanjem Hrvata, kao što su činili od samih početaka ostvarivanja svojih osvajačkih planova.
Čitamo „da Hrvati i dandanas muku muče s NDH jer, izgleda, da bi, prema vlasti iz devedesetih, trebalo tih par godina (Drugoga svjetskog, op. ib) rata nekako premostiti, umanjiti zločine i ocrniti komuniste, a preskočiti partizane gradeći most od 1941. do 1991.“ (S. Drakulić, Jutarnji list, 3. 5. 2025.) Autorici se čini nespornim da bi 'prema vlastima iz devedesetih', trebalo zaobići tih nekoliko godina Drugoga svjetskog rata. Izdvojila je tri bitne postavke iz te 'nekomunističke' interpretacije hrvatske povijesti od 1941. do 2025.: 'oslobodilački pokret', 'dolazak komunista' na vlast i izjednačavanje 'komunizma s antihrvatstvom'!
Komunisti su sami sebe 'ocrnili'
Dvojbena je tvrdnja kako netko u Hrvatskoj od 'devedesetih' do danas pokušava 'ocrniti komuniste'? Što je bilo do 'devedesetih'? Je li bilo onako kako su komunisti i njihova historiografija govorili da je bilo, ili je bilo onako kako svjedoče činjenice utvrđene u slobodnim znanstvenim istraživanjima? Bi li trebalo opet prosuđivati po bojama zastava ili po djelima, učincima, politikama? Jesu li po svijetu, među Ne-Hrvatima, komunisti 'neocrnjeni', svijetli likovi suvremene crnopovijesti? 'Devedesete' su u Hrvatskoj započele prvim slobodnim izborima, natjecanjem različitih stranaka za vlast koja bi zamijenila dotadašnje jednostranačje. Komunisti su na tim izborima izgubili. 'Berlinski zid' već je bio srušen. Svejedno, i danas se, nakon blizu pola stoljeća od tada, učini da u dijelu hrvatske javnosti puna istina o 'poslanju' i djelima komunista još nije doprla do svijesti dijela njihovih štovatelja.
„S druge strane, budući da su nacisti bili pobijeđeni i njihovi glavni vođe suđeni u Nürnbergu, njihovi su zločini takvima službeno i proglašeni te je na njih udaren žig sramote. Najzad, objelodanjenje genocida nad Židovima bilo je šok za savjest uslijed njegove providne iracionalnosti, rasističke dimenzije i radikalnosti zločina.(...) Činjenice, međutim, tvrdoglavo pokazuju da su komunistički režimi počinili zločine kojima je zahvaćeno oko stotinu milijuna osoba, naspram oko 25 milijuna osoba stradalih od nacizma. Taj elementarni uvid mora potaknuti barem na usporedno razmišljanje o sličnosti između režima što je od 1945. naovamo smatran najzločinskijim režimom stoljeća, te komunističkoga sustava koji je sve do 1991. sačuvao svoj puni međunarodni legitimitet (...).“ Tako piše francuski povjesničar Stephane Courtois.
Ulazak jugo-komunista i četnika u Zagreb
Komunističko antihrvatstvo u Zagreb ulazi 1945. Bilo bi dovoljno citirati zapise hrvatskih partizana iz okolice Zagreba koji su promatrali ulazak komunističko-četničkih postrojbi u Zagreb, dan nakon što su nacisti potpisali akt o kapitulaciji, (8. 5. 1945.) iako su oni htjeli prvi ući u Grad. Tito obznanjuje da su Srbi zauzeli Zagreb. General I. Šibl, partizan, o tim je danima zapisao kako su se on i ostali borci X. partizanskoga korpusa toga dana pred Zagrebom „osjećali krajnje poniženo i postiđeno”: „Trebali smo stići prvi, a stižemo posljednji u miran i slobodan grad. Naprosto su nas izigrali”. Srpski su partizani po svaku cijenu htjeli preuzeti Zagreb, „ustaško leglo“, „kako su u Srbiji zvali glavni grad NDH“. partizani'Jedan od motiva bila je i osveta, koja se i dogodila u razmjerima koje normalan i moralan čovjek ne može ni zamisliti, a kamoli takva zvjerstva i počiniti.'
Hrvatska je formalno bila pokorena. Među onima koje je Tito pohvalio 1945. za oslobođenje Zagreba, nema niti jednoga Hrvata. Pohvaljeni zapovjednici bili su Srbi i Crnogorci. Oni su dolazili iz drugih zemalja. Jugoslavenska država tada nije postojala. U tim su postrojbama bili i četnici koji su prihvatili Titov poziv 1944. i prešli iz četnika u partizane, zamjenjujući samo dotadašnju kapu s novom, na kojoj je bila petokraka. U Zagreb je ušla 45. srpska divizija u okviru koje je bila i 20. brigada sastavljena dijelom od preobučenih četnika.
Konflikti i napetosti među narodima u Kraljevinu Jugoslaviju doveli su i do ratnih sukoba. Srbi su u Drugom svjetskom ratu pokušavali sačuvati svoj 'kraljevski plijen' - 'veliku Srbiju“. To su pokušavali i u ratnoj agresiji na Hrvatsku 1991. I danas ustrajavaju na tomu da su nacisti i fašisti ovladali Hrvatskom u Drugom svjetskom ratu, ali prešućuju da su nacisti i Srbiju vrlo lako i brzo pokorili. Njihova ozbiljnijeg otpora Hitlerovoj vlasti nad Srbijom nije bilo, osim sukoba u dijelu Srbije iz 1941. (Užička republika). Mnogi srbijanski partizani i četnici otišli su ratovati u NDH. Konačno je Staljinova vojska oslobodila Beograd tek 1944. Nije, dakle, samo NDH bila pod Hitlerom, nego je i Srbija za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila pod nacističkom vlašću.
Hrvatska vjera u vlastite snage
Nerazumljivo je čuđenje nad izjednačavanjem 'komunizma s antihrvatstvom', koje spominje prije citirana autorica. Komunizam je u našoj zemlji od početka do kraja, bio glasom nesuzdržanoga antihrvatstva. Ustaški grijesi natovareni su na leđa cijeloga hrvatskoga naroda. Na kraju toga mračnoga vremena, nisu komuniste svrgnuli neki drugi 'revolucionari', nego - volja naroda, na prvim višestranačkim izborima 1990. Međutim, prema mišljenju jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj, to je bio novi znak hrvatske kontrarevolucionarne orijentacije. 'Nova ustašizacija'. Uz to, Hrvati staljinnisu napustili samo 'revolucionarne tekovine' jednostranačja, nego su slobodnom voljom, na referendumu odlučili napustiti Jugoslaviju i graditi samostalnu, demokratsku hrvatsku državu. Tek tada su se počeli otvarati novi obzori hrvatske budućnosti, koji su zahtijevali i drukčije vrjednovanje dotadašnjih komunističkih, velikosrpskih doktrina i povijesnih narativa koji su bili s njima usklađeni.
Hrvati nisu okretali glavu pred pitanjima o 'pravoj' i o 'krivoj strani' povijesti. U vremenu u kome su mogli birati između totalitarizma i demokratskoga društva izabrali su pluralizam, višestranačje i slobodnu hrvatsku državu, za svoj sadašnji i budući život. Izašli su iz vremena u kome nisu mogli birati, u kome su morali trpjeti fašistički, nacistički i komunistički teror. Blizu pola stoljeća patili su pod silom komunističkoga jugoslavenstva. Komunizam je, kao 'oblik vlasti u besklasnom društvu', u Hrvatsku ušao 1945. sa Staljinovim učenicima uz potporu jugoslavenstva kao inačice velikosrpstva. Ali, došla je i 1995.
„Treba li se podsjetiti da smo preuzimajući vlast iz komunističkog sustava bili goloruki. Osim svojih prosudbi, osim vjere u vlastiti narod, nismo imali ništa, pa su mnogi mislili da će nas pozatvarati i nakon što smo došli na Radićev trg, Sabor i Vladu, a svi diplomatski i vojni stratezi od Europe do NATO pakta i Pentagona, prosuđivali su da se ne ćemo moći održati, da ćemo pasti, i spremali su ekipe već od izbora, pa i kasnije, kako bi nas zamijenili, kako bi doveli na vlast one koji će biti za održavanje Jugoslavije u bilo kakvom obliku.“ (Dr. Franjo Tuđman).
Obrana na prvom mjestu
Na proces suočavanja s povijesnim činjenicama, umjesto s njihovim ideologiziranim interpretacijama, u Hrvatskoj je znatno utjecao novi rat, koji je započeo srpskom agresijom. Tuđmanova politika, u tom je vremenu, naglasak stavljala na obranu, a ne na ideologiju. Jedan od važnih elemenata otpora srpskom agresoru, nenaoružanih hrvatskih branitelja, bila je 'pomirba' unutar hrvatskoga narodnog bića i odbacivanje naslijeđenih podjela iz Drugoga svjetskog rata. Tuđman petokrakaje uspio nadvladati podjele na kojima je ustrajavala komunistička ideologija, dijeleći ljude na 'progresivne', projugoslavenski usmjerene, i kontrarevolucionarno prohrvatstvo koje nije poštovalo zapovijedi Partije. Htio je da djeca ustaša i partizana zajedno brane svoju napadnutu domovinu.
Međutim, povijesne su okolnosti učinile da, zapravo, nikad nije započeo ozakonjeni proces 'pročišćavanja' i 'rasvjetljavanja'. Pod površinom svakodnevnoga života, do danas su ostale naslage komunističkoga jugoslavenstva i svega onoga što mu je omogućavalo gotovo polustoljetno protuhrvatsko djelovanje. I postavke s početka ovoga teksta dolaze iz sfera aktiviranoga jugo-komunizma. Procijenili su da je opet došlo vrijeme 'revolucionarnoga' govora i djelovanja.
Zapis o današnjem 'ocrnjivanju' komunista, posve je besmislen. Niti su ih Hrvati trebali 'ocrnjivati' niti ih trebaju 'ocrnjivati' danas. Dovoljno je slušati govor povijesnih činjenica. Jugokomunisti su sami, svojim djelima i 'učenjem' promijenili vlastite 'boje' i 'ocrnili' svoje vrijeme. Komunističko razumijevane čovjeka i ljudske zajednice, kao temelja različitim revolucijama po cijelom je svijetu za sobom ostavljalo tragične posljedice. Taj je 'projekt' izgradnje 'novoga čovjeka', propao 1989. nakon desetljeća 'krvavih' eksperimenata. S razlogom ih uspoređuju s nacističkim totalitarizmom, koji je sebe pokušavao prikazati isto tako 'istinonosnim' i nepobjedivim.
Staljinov povratak
„Procjenjuje se da je Staljin političkim čistkama, gulazima, deportacijama i namjerno izazvanom gladi, poput ukrajinskog Holodomora 1932. i 1933. odgovoran za smrt čak do devet milijuna ljudi, premda postoje i procjene prema kojima se broj žrtava penje i na 15 do 20 milijuna“. (D. Romac). Bile su to namjerne i sustavne represalije. Današnja Putinova Rusija na sve to gleda drukčije. Staljina vraća u javni život kao vrlo zaslužnu osobu. Ponovno se grade staljin titospomenici njemu u čast. Zabranjuju se organizacije koje su istraživale zločine staljinske vlasti i uklanjaju spomenici njezinim žrtvama. Ovoga proljeća (23. 4. 2025.), i vjerski prvaci iz drugih država (iz našega susjedstva), pred Putinom u Moskvi traže potporu svojim ekspanzionističkim planovima.
U jednom je, nedavnom, razgovoru patrijarh Porfirije rekao Putinu kako su mu Srbi zahvalni „za podršku i stav vezan za Kosovo i Republiku Srpsku, i naravno, Crnu Goru - tamo je naš narod, naša crkva. Bez Kosova, mogu reći, i bez Republike Srpske, srpski narod je bez perspektive. ... Naš stav, što se tiče Kosova, Republike Srpske i Crne Gore, mislim i osjećam da ovisi i od stava Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju.“
Porfirije, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, u Moskvi govori kako Srbija 'nema perspektive' bez priključenja Kosova, Crne Gore i dijelova države BiH. Propali pokušaji 'priključenja većega dijela Hrvatske, za sad se ne spominju. Velikosrpstvo se, u pokušajima ostvarenja osvajačkih zamisli, jednako oslanjalo na zapadne i na istočne partnere. Zbog geostrateškoga položaja zemalja na jugoistoku Europe i jedna i druga strana, Zapad i Istok, tražili su dominantan utjecaj nad tim zemljama. 'Ujedinjenje' se činilo dobrim putem u ostvarivanju tih nakana.
Patrijarh Porfirije u Moskvi
U Hrvatskoj nisu uspjeli ni 1991. sa 'Srpskom Republikom'. Danas nagovaraju Ruse da pomognu u priključivanju dijela BiH (Republike Srpske) Srbiji. Dobro je podsjetiti na neke od metoda kojim se služe pri ostvarivanja svojih osvajačkih ciljeva. Na području Republike Srpske prije rata 1991. živjelo je 152.856 katolika Hrvata, a godine 2014. taj se broj porfismanjio na 9 355, što znači da u odnosu na 1991. na području Republike Srpske živi čak 93,87 % manje Hrvata nego 1991. 'Čišćenje' 'Republike Srpske' od Hrvata (i Bošnjaka /Muslimana) ostavilo je teške posljedice. Te brojke u svjetlu današnjih srpsko-ruskih odnosa dobivaju dodatno značenje.
Putinova Rusija se koristi svojim utjecajem u Srbiji kako bi pokušala destabilizirati susjedne suverene države. Srbija nastoji uspostaviti područje utjecaja kojim se podriva suverenitet susjednih zemalja. (Jutarnji list, EU usvojila izvješće o Srbiji, 7. 5. 2025.). Vučićeva država još uvijek nije preuzela odgovornost za agresiju na Hrvatsku 1991. niti je isplatila ratne odštete hrvatskim žrtvama.
„'Nada koju Srbi polažu u rusku politiku, veća je nego u vlastitu', rekao je Porfirije, iz čega možemo vidjeti da srpskim susjedima želi isto što se događa i ruskim: najprije da ih se proglasi Rusima, to jest Srbima; zatim da se one Ruse, to jest Srbe, koji su u drugoj zemlji u manjini, proglasi ugroženima; ugrožavaju ih, dakako, nacionalisti, nacisti, fašisti i ustaše, pa tu zemlju treba denacificirati; u tu svrhu ju se napadne, bombardiraju se civili i otme se što više teritorija. Retroaktivno vidimo da je sve što je Hrvatska doživjela 1990.-1995. skuhano u ruskoj kuhinji i okađeno ruskim tamjanom.“ (B. Beck).
Putinova vlast zakonom sankcionira 'širenje neistina o aktivnostima SSSR-a' i ruskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, osim narativa o osloboditeljskoj ulozi Crvene armije. Tako je bilo i u komunističkoj Jugoslaviji. Sukobi su se prikazivali samo kao rat između antifašista i nacifašista. Putin ne spominje pakt Hitler-Staljin iz 1939. Istraživanje žrtava staljinizma je zabranjeno. Priprema se i ponovna promjena imena Volgograda u Staljingrad. Veze Moskve i Beograda sve su intenzivnije.
Katynski masakr
Praksa komunizma bila je vrlo udaljena od utopijskih zamisli o 'pravednom' društvu. Upamćena je kao svijet represije i masovnih zločina. I u mirnijim vremenima dotadašnja su iskustva upozoravala na narav komunističkih sustava. Važna je zadaća komunista bila uništiti 'klasnoga neprijatelja' i sve nepokorne. Ista, protuljudska, načela bila su i u temeljima nosnacističke politike. I komunisti i nacisti počinili su teške zločine protiv čovječnosti i čovječanstva. Počelo je s Lenjinom i Staljinom, a onda su nastupali Mussolini i Hitler, Ho Ši Min, Pol Pot, Kim Il Sung, ... . Tito, Staljinov izabranik, bio je među njima..
Preskočit ćemo sibirske logore i arhipelage komunističkih vlasti i kratko se zadržati uz velika zlodjela u jednoj šumi. U ožujku 1940. šest članova Politbiroa Staljinove Partije potpisalo je zapovijed o likvidaciji poljskih časnika i zarobljenika, što će u povijesti ostati zapamćeno kao Katynski masakr, odnosno masakr u Katynskoj šumi. Radi se o jednoj od najbrutalnijih epizoda iz Drugog svjetskog rata, u kojoj je ubijeno gotovo 25.000 Poljaka. Među potpisnicima akta o dopuštenju te operacije bio je i Josif Visarionovič Staljin. Do kraja travnja strijeljano je ukupno 21 857 pripadnika poljskih oružanih snaga. Bila je to elita poljskoga naroda koja je, prema prosudbi ruskih komunista, predstavljala prijetnju sovjetskom režimu koji je odlučio uspostaviti svoju vlast i na tom području. Zatvorenici bi obično bili transportirani do izoliranog mjesta, nakon čega bi ih ustrijelili metkom u potiljak. Tijela su pobacana u masovne grobnice. Likvidacije su trajale nekoliko tjedana, ali za to nitko nije doznao još nekoliko godina.
'Ratni zločin' Lj. Juraka
Na sve moguće načine kasnije su pokušavali prikriti taj zločin. Prve grobnice otkrili su nacisti 1943., nakon čega su pustili u medije priče o strašnim sovjetskim zločinima. Sovjeti su to poricali i tvrdili da je to djelo nacista. Tek je nakon sloma komunizma, 1990. novi ruski vođa Mihail Gorbačov priznao sovjetsku odgovornost i nazvao masakr zločinom represije, za koji je odgovoran NKVD. Nakon što je, konačno, istina otkrivena, nakon polustoljetnog skrivanja i laži, Rusija je 2004., pod novim vođama, ponovno obustavila istrage, pod izgovorom da zločinci nisu više živi.
O čišćenju svijeta, prema komunističkim kriterijima, svjedoči i sudbina dr. Ljudevita Juraka hrvatskoga liječnika, specijalista patološke anatomije i sudske medicine. Bio je članom međunarodnoga povjerenstva koje je 1943. istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina). Povjerenstvo je došlo do nedvojbenog zaključka da su 1938. masovno ubojstvo oko 1300 ljudi počinili Staljinovi ljudi. Partizani su u svibnju 1945. u Zagrebu uhitili dr. Juraka i pozvali ga da povuče svoj potpis s akta koji je 'širio propagandu protiv prijateljske Staljinove vojske'. Nije htio povući svoj potpis, što su partizanske vlasti u Zagrebu označile kao 'ratni zločin'. Zbog toga je »djela ratnog zločinstva« 9. lipnja 1945. osuđen je na smrt i strijeljan. Rehabilitiran je 1991. (Hrv. encikl.)
'Neideološka narav' Banovine Hrvatske
Ništa od spomenutih dijelova mračne prošlosti, u svijesti današnjih komunista u našoj zemlji, očito ne 'ocrnjuje komuniste'. Tito je kroz Drugi svjetski rat bio Staljinov čovjek u Jugoslaviji sve do 1948., a Staljin Titu, uzor i vođa. Titova je država oblikovana prema staljinskom modelu komunističke vlasti. Takvom je ostala bez obzira na kasniji raskid veza (1948.) i prikazivanja titoista da je nešto bitno promijenjeno. Partija i Udba i dalje su držale svu vlast u svojim rukama, pavelićsve do 'pada Berlinskoga zida' 1989. Bio je to jednostranački, komunistički totalitarizam. Istraživači iznose da je komunističko nasilje u mnogim aspektima mirnodopskog terora nadilazio Hitlerov predratni režim. Međutim u poratnim godinama, komunisti su i ratne sukobe na jugoistoku Europe, prikazivali samo kao sraz antifašizma i nacifašizma.
Zapuštena su, pitanja o prilikama u ondašnjoj, prvoj, Jugoslaviji i povlaštenom položaju Srba.
Neposredno pred početak Drugoga svjetskoga rata, Hrvati su uspjeli uspostaviti Banovinu Hrvatsku kao 'oblik teritorijalne samouprave glavnine hrvatskih krajeva u Kraljevini Jugoslaviji'. U nadolazećim ratnim prilikama i iskustva potlačenosti i neravnopravnosti, nakupljana godinama, odražavala su se na međusobne odnose među narodima u Jugoslaviji. Srbi su i u Drugom svjetskom ratu htjeli sačuvati svoj 'kraljevski plijen' - 'veliku Srbiju. Tako je bilo i 1991.
Na početku Drugoga svjetskoga rata 1939., ustaški prvaci nisu živjeli u kraljevskoj Jugoslaviji, nego u izbjeglištvu, po raznim europskim državama. Ustaški vođa A. Pavelić nije bio u Hrvatskoj ni u vrijeme proglašenja NDH. U vrijeme kad je Hitlerova vojska okupirala Hrvatsku 1941., na vlasti nisu bili ustaše. Nacisti su nudili i V. Mačeku vodstvo države koja je obuhvaćala dio današnje RH, dijelove BiH i manje dijelove današnje Srbije (istočni Srijem).
Povijesne težnje hrvatskoga naroda
Dr. Franjo Tuđman je u veljači 1990., na Prvom općem saboru HDZ-a, izrekao i rečenicu koja je izazvala mnoge prijepore i različita tumačenja. Rekao je da “NDH nije bila samo puka 'kvislinška tvorba' i 'fašistički zločin' već i izraz tuđpovijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.“ Što bi u toj rečenici moglo biti tako izazovno ili neprecizno rečeno? Bi li bilo istinito reći kako među Hrvati ne postoje takve težnje, iako baštine tisućugodišnje neprekinuto nasljeđe na vlastitoj i zemlji, svoje ime i jezik? Ta težnja, ni nakon različitih pokušaja podjarmljivanja, niti je nestala niti je mogla nestati.
Nacistički i fašistički teror u Hrvatskoj donio je mnoga zla njezinim ljudima, i Hrvatima, i Srbima, i Židovima i svima koji su žudjeli za slobodom i mirom. Ali ni nacisti ni fašisti nisu bili tu zbog toga što su htjeli dobra činiti Hrvatima, niti su ih Hrvati zvali u pomoć. Nacifašizam je okupirao i podčinio Hrvatsku, kao što je okupirao i pokorio mnoge druge narode i države. NDH nije bila neovisna i slobodna država. Hrvatski narod je 'težio' za svojom državom, ne samo od 1941. do 1945. nego kroz cijelu svoju povijest. Kako bi u toj 'težnji' mogao biti izvor zla i nesreće za mnoge njezine stanovnike, za Ne-Hrvate i Hrvate?
Izvor zla je u nacizmu, fašizmu i komunizmu
Hrvatska u tom vremenu nije bila - oslobođena. Oslobođenje je došlo pola stoljeća kasnije. Razumljiva je stoga tvrdnja da je i NDH bila 'izraz težnji' Hrvata da ne žive u 'proširenoj' Srbiji nego u hrvatskoj državi. Ni prva ni druga Jugoslavija nisu bile 'izraz volje' hrvatskoga naroda. Hrvati su svoju volju iskazali tek na referendumu 1991.
Srbi i projugoslavenski orijentirani Hrvati nisu ni danas spremni priznati novu stvarnost - samostalnu i slobodnu Republiku Hrvatsku. Tuđman nije poricao nedemokratsku narav NDH, ni zločine koje su i domaće i okupacijske nacifašističke snage počinile u toj državi, kao što nije poricao da su okupacijske vojske u tadašnju Hrvatsku stizale s različitih strana. Osim toga, Tuđman je u ratu bio među partizanima. Pobjede na političkom i na ratnom polju, nakon stjecanja samostalnosti (1992.), omogućile su učvršćivanje i stabiliziranje hrvatske države. I pored toga, ili zbog toga, baštinici jugoslavenstva i komunizma i dalje pletu svoje protuhrvatske mreže uz pomoć stranih zagovornika drukčijega ustroja na jugoistoku Europe.
