Svibanj u Hrvatskoj

Pin It

hermanvukušić - Najnovije i najčitanije vijesti - Index.hr

Neopartizanskom sve drskijem aktivizmu i osvajanju javnog prostora konačno se i hrvatska strana počela kako-tako suprotstavljati. Ne mislim pri tomu na Hod za život, koji je afirmativna manifestacija, usmjerena za nešto a ne protiv nečega, nego na upad Hermana Vukušića s vatrogasnim aparatom na Trnjanske krijesove.

Hrvatski svibanj zapravo počinje u travnju, točnije 22. travnja kada državne delegacije i manjinski namjesnici hodočaste u Jasenovac kada se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora održava komemoracija u spomen cetveroredna žrtve logora Jasenovac. Ustvari, početak svibnja može se protegnuti i na 10. travnja, datum proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. U samom se kalendarskom svibnju povodi za unutarhrvatske ideološke čarke nastavljaju i intenziviraju: 1. svibnja - sindikati, košarica, grah…; 8. svibnja – navodno oslobođenje Zagreba, Trnjanski krijesovi i te stvari; 10. svibnja Hod za život; 16. svibnja komemoracija na Bleiburgu; 18. svibnja lokalni izbori; 25. svibnja u Kumrovcu Dan mladosti povampirene kumrovčadi. Kraj toliko povoda i prilika nema šanse da ideološko perje ne leti na sve strane.

S obzirom na količinu i razinu ostrašćenosti u tim čarkama, ne preostaje nam ništa drugo nego ustvrditi kako se danas, trideset i više godina od primjene slavne Tuđmanove doktrine o pomirenju partizana i ustaša, rašilo sve što je prvi predsjednik probao pokrpati. Pri tomu je također nemoguće ne uočiti da se oni koji su se devedesetih uspješno zaklanjali iza Tuđmanove pomirbe – danas najstrastveniji promicatelji Milanovićeve doktrine: mi ili oni! Tako nastojanje Počasnog bleiburškog voda da se ništetnom proglasi rezolucija usvojena u austrijskom parlamentu, a u kojoj stoji da je misa na Bleiburškom polju najveći neonacistički skup u Europi poslije Drugog svjetskog rata, notorni Ante Tomić komentira na svoj način: ''Ne možete se dovoljno načuditi borcima za istinu o Bleiburgu. Ne ide vam u glavu jesu li oni besramni, pokvareni, moralno bolesni ili jednostavno slaboumni.'' Ovakav komentar borbe za istinu o bilo čemu čovjek ne može nikako drukčije komentirati nego kao ''besramno, pokvareno, moralno bolesno ili jednostavno slaboumno.''

Neopartizanskom sve drskijem aktivizmu i osvajanju javnog prostora konačno se i hrvatska strana počela kako-tako suprotstavljati. Ne mislim pri tomu na Hod za život, koji je afirmativna manifestacija, usmjerena za nešto a ne protiv nečega, nego na upad Hermana Vukušića s vatrogasnim aparatom na Trnjanske krijesove. Na žalost, jake policijske snage puno su bolje štitile neopartizanski krijes nego što štite molitelje na glavnim trgu prijestolnice svake prve subote u mjesecu. Tako su krijesovi unatoč prijetnji u liku poznatog psihijatra i njegova vatrogasnog aparata dogorjeli nesmetano do kraja na veselje suvremene kumrovčadi. Lako je danas biti partizan, na ulici te čuva hrvatska policija, a u medijskom prostoru prevladavajući narativ ionako je skrojen tako da te zaštiti i nametne tvoju istinu. To dovodi do ciničnog bahaćenja kakvo je, primjerice, Tomaševićevo neodazivanje na predizborno sučeljavanje na HTV-u. Stoga treba pozdraviti poziv Mislava Hermana ostalim protukandidatima Tomaševićevim da skupno podrže onoga od njih tko uđe s Tomaševićem u drugi krug, bez obzira tko to bio.

Konstantnom režanju na državu s lijeva treba ipak kao protuargument podastrijeti neke činjenice. Na primjer, činjenicu da se zlogukim prorocima unatoč trenutno u Hrvatskoj živi bolje nego ikada prije, barem kada je materijalno blagostanje ljudi u pitanju. Pitanje postupnog odricanja od suverenosti, demografskog kolapsa, katastrofalne kulturne politike i mlake politike prema prodoru wokeizma u institucije i javni prostor ovaj put ostavimo po strani. Zanimljivo je kako, kada se na ovdašnjim portalima uspije i probiti neka pozitivna vijest o stanju u Hrvatskoj, dežurni komentatori ispod tog članka navale sipati crnilo i osporavati tu vijest ili pak tumačiti kako zapravo i nije dobro ono što nam se na prvi mah dobrim čini. Tako je Večernji list od 11. svibnja prenio sukus jedne rasprave s popularnog foruma Reddit o postupnom smanjenu razlike prosječnih plaća između Hrvatske i Slovenije. Ta razlika je 2015. iznosila 263 eura, dok bi prema inflacijanajnovijim podacima za 2025. godinu u Hrvatskoj prosječna mogla doseći 1.416 eura, a u Sloveniji 1.520 eura, što je razlika od svega 104 eura. A već nakon nekoliko normalnih komentara uslijedio je sljedeći: ''Taj uspjeh Hrvati mogu zahvaliti samo Velikom Vođi koji je sebi i svojima podigao plaće na 7000€, a ostalima na 400. Tako smo dobili prosjek od 1500.'' komentar ovog komentara suvišan je.

Za kraj, da ne biste pomislili kako ja odjednom mislim da je u Hrvatskoj sve u najboljem redu, naravno da nije. Samo od ove halabuke oko nevažnih stvari te destruktivnih i zlonamjernih konfabulacija, važni problemi nekako uvijek ostanu u drugom planu. Čini mi se ponekada da svrha svibanjskih ideoloških čarki i jest da gorući problemi ove zemlje – a to su demografija, useljenička politika, manjinska politika, poljoprivredna politika… - ne bi došli na red za rješavanje. Međutim, to ne znači da sporna pitanja oko kojih se vode svibanjske ideološke čarke ne treba konačno razriješiti, naprotiv!

Damir Pešorda

Hrvatski tjednik/hkv.hr