Relativizacija komunističkih zločina
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Lipanj 2025 19:05
Represivan i zločinački karakter komunizma opće je poznat ne samo ljudima koji su živjeli u takvome sustavu, kao što je to bio slučaj sa stanovnicima bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza, nego i svekolikom čovječanstvu. No usprkos tom saznanju, usprkos toni knjiga, studija, dokumenta i svjedočenja, koji vrlo jasno prikazuju komunističke zločine, usprkos više od 100 milijuna žrtava koje je komunizam
do danas prouzročio (Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma, 1999.), javna rasprava o ovome zločinačkom fenomenu nešto je od čega se uporno zazire. Začudo, i danas, kada su svim političarima i intelektualcima puna usta demokracije, tolerancije i ljudskih prava, rasprava o ovoj problematici i dalje je tabu tema. Nemoguće je ne zapitati se, koji je tomu razlog? Zašto žrtve komunističkog terora do dan danas nisu dobile pravnu niti moralnu zadovoljštinu? Zašto se Komunizamkomunističke zločince i u današnjem demokratskome sustavu, koji proklamira jednakost svih pred zakonom, i dalje amnestira? Hoće li zločini komunizma ikada biti sankcionirani? Pitanja je zasigurno veliki broj.
Unatoč formalnom otklonu od totalitarnih sustava, u Republici Hrvatskoj se još uvijek vodi borba protiv istine. Dok se zlo nacionalsocijalizma i fašizma s pravom osuđuje i analizira do najsitnijih detalja, zlo komunizma ne samo da stvarno ne osuđuje, nego se u javnom prostoru otvoreno relativizira, pa čak i slavi. U tom kontekstu, posebno je simptomatičan odnos prema bleiburškoj tragediji i Križnom putu – jednom od najkrvavijih događaja hrvatske povijesti, koji u kolektivnom pamćenju naroda i dalje ostaje potisnut i prekriven velom ideološke stigme.
Na desetke i desetke tisuća hrvatskih vojnika, civila ubijeno je bez suđenja i ikakva pravnog procesa od Titovih partizana nakon predaje kod Bleiburga u svibnju 1945. godine. Riječ je o klasičnom ratnom zločinu i zločinu protiv čovječnosti, što potvrđuju i brojna istraživanja hrvatskih i stranih povjesničara. Ipak, umjesto osude, u Hrvatskoj se često susrećemo s šokantnim izjavama koje te zločine pravdaju, umanjuju ili banaliziraju.
Relativizacija zločina
Jedan od najsramotnijih primjera izjava je Mate Kapovića, profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je napisao kako se „sere na Bleiburg“". Ova vulgarnost i bestidnost u normalnoj bi državi značila kraj akademske karijere. No u BleiburgHrvatskoj – zemlji u kojoj su komunistički zločini tabu tema – takva izjava prolazi nekažnjeno, pa čak i uz prešutno odobravanje lijevoliberalnog establishmenta.
Još gori primjer dao je bivši saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić, koji je u Hrvatskom saboru 2017. izjavio da je šteta što „1945. posao nije dovršen“, aludirajući na potrebu za još većim masakrima nad Hrvatima. Da se takva izjava odnosila na bilo koju drugu skupinu, kaznena odgovornost bila bi neminovna. No, kada su u pitanju Hrvati koji su stradali od komunističke ruke – baš sve prolazi.
Tu je i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, koji je u jednome govoru ustvrdio da su „ustaše na Bleiburgu dobile što su zaslužile“. Osim što je ovom izjavom sve pobijene – uključujući civile, žene i djecu – proglasio kolektivno krivima, Mesić je jasno dao do znanja kako se na povijest gleda isključivo kroz ideološku prizmu, bez ikakvog pijeteta prema mrtvima.
Relativizacija komunističkih zločina u Hrvatskoj ne zaustavlja se samo na izjavama. Na razini institucija, sustavno se izbjegava temeljita analiza komunističkih zločina. Hrvatski obrazovni sustav još uvijek njeguje selektivnu povijest, u kojoj se o Bleiburgu govori tek površno, dok se masovna stratišta poput Hude Jame, Macelja ili Teznog gotovo potpuno prešućuju.
U medijskom prostoru dominiraju lijevo i projugoslavenski orijentirani analitičari, kolumnisti i profesori koji stvaraju atmosferu u kojoj je opravdano vrijeđati žrtve komunističkog terora. Spomen na Bleiburg tretira se kao „revizionizam“, dok se partizanski zločini opravdavaju borbom protiv fašizma. Tako se i danas, osam desetljeća nakon kraja Drugoga svjetskog rata, dio hrvatske elite ponaša kao čuvari baštine jedne zločinačke ideologije.
Slično funkcioniraju komunizam i nacizam
Za razliku od takvih političara i intelektualaca, francuski filozof Alain de Benoist u svojim analizama totalitarizama jasno ističe da je komunizam, poput nacizma, oblik moderne gnostičke perverzije koja obećava raj na zemlji, a stvara pakao. De Benoist komunizam naziva „sekularnom religijom“ koja isključuje svako drukčije mišljenje, Komunizam inacizamopravdava teror i sustavno uništava prirodni poredak. On jasno pokazuje da se iza retorike jednakosti i socijalne pravde krije nihilistička i nasilna matrica koja ne poznaje granice kada je u pitanju ostvarenje ideoloških ciljeva.
De Benoist ističe da obje utopije, i ona komunistička i ona nacistička, u biti slično funkcioniraju, jer njihovo ostvarenje podrazumijeva uklanjanje svih nepoćudnih pojedinaca, koji smetaju pri uspostavi proklamiranog utopističkog društva. De Benoist o tome piše: „Utopija besklasnog društva i utopija čiste rase, obje, zahtijevaju uklanjanje pojedinaca koje se smatra preprekama ostvarenju 'grandioznog' projekta, u ovom slučaju nastanku radikalno boljeg društva. U oba slučaja, ideologija (rasna ili klasna borba) vodila je do isključenja jednog lošeg načela koje je utjelovljeno u kategorijama ('inferiornih rasa' ili 'štetnih klasa'), a koje čine pojedinci čiji je jedini zločin njihova pripadnost, dakle njihova egzistencija. U oba slučaja, označen je apsolutni neprijatelj, s kojim je bilo nezamislivo nagoditi se. U oba slučaja, učinak je bilo jednako planirano nasilje“.
Vrlo detaljno o komunističkom zlu progovara knjiga „Crna knjiga komunizma“ čiji su autori ugledni povjesničari poput Stéphanea Courtoisa, Nicolasa Wertha, Jean-Louisa Pannéa i drugih. U knjizi se dokumentira više od 100 milijuna mrtvih diljem svijeta – žrtava komunističke ideologije. Autori zaključuju kako komunizam po broju i brutalnosti zločina nadmašuje i sam nacizam. Posebno ističu da komunistički režimi, poput staljinističkog SSSR-a, maoističke Kine, Pol Pota u Kambodži, ali i Titove Jugoslavije, nisu samo represivni politički sustavi, nego sustavi fizičke i duhovne destrukcije naroda.
Jedan od suautora knjige, Stéphane Courtois, naglašava kako je komunistička ideologija od samog početka planirala masovno nasilje kao metodu ostvarenja ciljeva. Njegova analiza ukazuje da se zločini nisu dogodili slučajno ili izvan sustava, nego su bili njegov sastavni dio. Upravo ta činjenica čini komunizam još pogubnijim – on ne funkcionira bez nasilja.
Masovne likvidacije
Upravo je Titov režim odgovoran za tisuće masovnih likvidacija na području bivše Jugoslavije. U Sloveniji se i dalje otkrivaju masovne grobnice u kojima su ostaci tisuća ljudi – mnogi od njih žrtve Bleiburga i Križnog puta. Hrvatska država do danas nije institucionalno istražila, osudila ni obilježila većinu tih mjesta stradanja. Sve to omogućuje onima koji danas govore da se „seru na Bleiburg“ da ostanu nekažnjeni i društveno promovirani.
Povjesničar Josip Jurčević u svojim brojnim znanstvenim radovima i knjigama, osobito u djelu „Prikrivena stratišta i Jugagrobišta jugoslavenskih komunističkih zločina“, detaljno dokumentira sustavnu represiju Titova režima nad hrvatskim narodom. Jurčević navodi kako je na tlu Hrvatske otkriveno više od 1700 lokacija masovnih grobnica, a najviše ih se odnosi upravo na razdoblje neposredno nakon Bleiburga. On tvrdi kako je komunistički režim počinio genocid nad političkim neistomišljenicima te da se Hrvatska još uvijek nije obračunala s tom traumom.
Književnik i bivši diplomat Tomislav Sunić, u svojim djelima analizira duboke posljedice komunističke ideologije na mentalni sklop naroda. Sunić ističe da komunizam nije samo politička tiranija, već i sustav duhovne kastracije koji je stvorio generacije ljudi nesposobnih za slobodno mišljenje. Slično zaključuju i brojni drugi povjesničari i politolozi. Američki povjesničar Robert Conquest razotkriva mehanizme staljinističkog sustava u kojem je strah bio temelj političkog poretka. Zbigniew Brzezinski komunizam je nazvao „najopasnijom iluzijom 20. stoljeća“ koja je u ime jednakosti proizvela neviđeno nasilje i masovne egzekucije. Poljski profesor Ryszard Legutko ukazuje na nastavak totalitarnih obrazaca mišljenja i ponašanja u postkomunističkim društvima, osobito u onima gdje nije došlo do istinskog suočavanja s prošlošću.
Tu je i njemački povjesničar Hubertus Knabe, stručnjak za zločine Stasija i represiju u Istočnoj Njemačkoj, koji ističe kako su postkomunistička društva poput Hrvatske posebno osjetljiva jer su ostaci stare strukture i dalje prisutni u svim sferama društva, uključujući politiku, pravosuđe i medije. Bez jasnog raskida s prošlošću, tvrdi Knabe, nema istinskog demokratskog razvoja.
Dok god se u Hrvatskoj komunistički zločini budu prikrivali, Bleiburg će ostati otvorena rana hrvatskog naroda. Nema zdrave budućnosti bez istine o prošlosti. Vrijeme je da se hrvatsko društvo prestane bojati istine i da žrtve komunističkih zločina konačno dobiju ono što im pripada: pijetet, pravdu i istinu.
Davor Dijanović
