Zvonko Maković: Kad jugonostalgija preraste u patologiju
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Lipanj 2025 19:02
Kada Zvonko Maković, nekadašnji sveučilišni profesor i povjesničar umjetnosti u razgovoru za portal Telegram.hr zagovara povratak Trga maršala Tita u glavni grad hrvatske države, a hrvatske vojne jedinice koje su zanosile kravatu u 17. st. naziva silovateljima i ubojicama, onda to nije tek obična gesta intelektualne ekscentričnosti.
Riječ je o simptomu jedne dublje, ukorijenjene bolesti koju bismo mogli nazvati jugonostalgičarskim autošovinizmom – kroničnim oblikom samoprijezira prema vlastitoj naciji, povijesti, simbolima i identitetu.
Makovićevo isticanje kako Hrvati „nemaju nikakve veze s kravatom“, nego da su bili tek „plaćenička vojska ubojica koji su silovali po Europi“, predstavlja vrhunac povijesnog revizionizma i padanja u naručje mitologizirane jugoslavenske paradigme u kojoj je sve hrvatsko po definiciji – zlo. Ako je vjerovati Makoviću, čak i kravata, jedan od rijetkih univerzalno prepoznatljivih simbola hrvatske kulturne baštine, treba biti izbrisana iz kolektivne memorije i bačena na smetlište povijesti zbog tobožnje „sramote“ koju sa sobom nosi.
Maković je poznat i po tome što redovito sudjeluje u pokušajima kriminalizacije tzv. „mračnih devedesetih“, tj. razdoblja u kojem je stvarana, obranjena i međunarodno priznata samostalna hrvatska država. Takav pogled na devedesete godine, osim što je povijesno i moralno duboko promašen, predstavlja i grubo negiranje žrtava Domovinskoga rata te pokušaj delegitimizacije samih temelja hrvatske državnosti.
Takva pozicija ne proizlazi iz argumenata ni iz znanstvene odgovornosti, nego iz unutarnje potrebe za poniženjem vlastitog naroda – psihološke konfiguracije koja u posttuđmanovskoj Hrvatskoj već desetljećima buja u intelektualnim, kulturnim i političkim strukturama koje se nikada nisu iskreno pomirile uopće s idejom samostalne hrvatske države. Za Makovića i njemu slične, Hrvatska je očito pogrješka povijesti, slučajna devijacija koja je prekinula blaženi kontinuitet jugoslavenskog bratstva i jedinstva, i koju treba dekonstrukcijom, ironijom i kulturnim posprdavanjem stalno podsjećati da zapravo ne postoji.
Moralno i političko dno
Makovićeva apologija Josipa Broza Tita – jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, koji je nakon rata dao ubiti desetke tisuća hrvatskih vojnika i civila – predstavlja moralno i političko dno. S jedne strane se zgražava nad tobožnjom pojavom tito„ustašizacije“ u Hrvatskoj, dok istodobno zaziva povratak imena masovnog ubojice u središte glavnoga grada. Taj paradoks ne može razumjeti čovjek koji razmišlja racionalno. Može ga razumjeti samo onaj koji živi u mitologiziranoj slici svijeta u kojemu je sve hrvatsko inherentno fašistoidno, a sve jugoslavensko sinonim napretka, civiliziranosti i „antifašizma“.
Makovićev istup ide dalje od obične ideološke razlike – on predstavlja otvoreni napad na temeljne elemente nacionalnog identiteta. Uvriježeno je u znanstvenim krugovima, pa i u stranoj literaturi, priznanje da kravata vuče podrijetlo iz redova hrvatskih vojnika koji su u 17. stoljeću ratovali u Tridesetogodišnjem ratu, a koje su Francuzi nazivali cravates. Da bi netko odbacio takvu činjenicu i tu pojavu svjesno izopačio u „vojsku ubojica i silovatelja“, potrebno je imati ne samo ideološku zadrtost, nego i duboko ukorijenjenu mržnju prema vlastitom narodu.
Ovakvi istupi predstavljaju samo nastavak neprekinutog niza napada na sve nosive elemente hrvatskog identiteta. Od pokušaja kriminalizacije hrvatskog povijesnog grba s prvim bijelim poljem, preko histeričnih reakcija na Zakon o hrvatskom jeziku, pa sve do otpora prema istraživanju komunističkih zločina.
Maković u svom intervjuu dalje optužuje Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) da „šuti o pojavama ustaštva“. Ta optužba dolazi u trenutku kad je HAZU, jedna od rijetkih nacionalnih institucija koja još čuva minimum digniteta, organizirala skup i donijela Deklaraciju o povijesnom hrvatskom grbu – upravo kako bi se zaštitili simboli koje razni makovići žele demonizirati.
Ako netko „šuti“, onda je to pseudokulturna i politička ljevica koja desetljećima uporno izbjegava suočavanje s komunističkim zločinima i totalitarnim nasljeđem režima čije vrijednosti i metode neki među njima danas s nostalgijom zazivaju. Šutjeli su o Bleiburgu, o Hudoj Jami, o Macelju, o Jazovki. Šutjeli su o zatvaranjima, montiranim procesima, huda jamamučenjima i ubojstvima političkih neistomišljenika. Šutjeli su o UDBA-inim likvidacijama emigranata. A sada se usude prozivati HAZU jer ne sudjeluje u njihovim ideološkim obračunima s hrvatskim identitetom.
U svjetlu europske i svjetske prepoznatljivosti kravate kao hrvatskog simbola Makovićeva teza o „vojsci silovatelja“ nije samo netočna, već duboko uvredljiva i sramotna. Ona ponižava povijest hrvatskog naroda, ali i sve ono što kravata danas simbolizira – eleganciju, čast, dostojanstvo.
Problem Makovićeva svjetonazora jest u tome što očigledno ne priznaje nijednu pozitivnu dimenziju hrvatske povijesti izvan dogmi jugoslavenskog „antifašizma“. Sve što nije dio tog obrasca biva automatski proglašeno reakcionarnim, fašističkim, ruralnim, zaostalim. I zato se ne treba čuditi što iz takvog diskursa proizlazi mržnja prema hrvatskim simbolima – bilo da je riječ o grbu, jeziku, kravati ili samoj ideji neovisne države.
Stavovi koje je Zvonko Maković iznio nisu samo izraz jugonostalgije. Oni su izraz civilizacijske regresije. Oni pokazuju koliko duboko ideološka mržnja može deformirati razum i moralni kompas jednog čovjeka.
