Šarić: Teoretičar zavjere Šimičević u napadu na izvješće o udrugama u potpunosti je zanemario svoj kritički duh
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Lipanj 2025 16:02
Novinar i predsjednik „novinarskog vijeća časti“, niti hrvatskog niti novinarskog, već samo društva zvanog HND, Hrvoje Šimičević “analizirao” je izvješće udruge U ime obitelji (UiO) „Dodjela proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo u 2024. godini“.
Visoki sudac tako visokog suda časti tako uzvišenog strukovnog društva, ujedno i cijenjeni i nagrađivani novinar portala i tjednika Novosti, koji o trošku poreznih obveznika blati državu i vrijednosti većine građana od kojih prima novac, svoju tobože stručnu i pronicljivu analizu naslovio je „Vještice iz Zagreba“. Prigodno je dodana i fotografija ne izvješća ili mene kao autora, već direktorice udruge UiO Željke Markić, s opisom kako „voli pažljivo snimati društvena zbivanja“.
Sve je to u duhu novinarske profesije kako ju vide HND i Novosti čije financiranje treba u potpunosti ukinuti, kao što novac treba uskratiti i udrugama koje proizvode kulturno smeće u gradu Zagrebu. Svatko je slobodan baviti se svojim smećem – o svome trošku.
Šimičević odmah ispod naslova konstatira kako je udruga UiO iznijela „teške riječi, insinuacije i u nekim dijelovima teorije zavjere, kakve u Hrvatskoj često rezultiraju građanskim tužbama za klevetu“. Analizirajmo opširno tu jednu rečenicu Pupovčevog Hrvoja, najpoznatijeg teoretičara zavjere o kršćanskom fašizmu na ovim prostorima. Tko o čemu, Šimičević o teorijama zavjere, prvo je što sam iščitao iz ove njegove udarne rečenice.
Koje su to ‘teške riječi’ na koje je naišao Šimičević, a podložne su tužbi za klevetu?
Iako i sam često pišem „teške riječi“ u svojim kolumnama i komentarima, kod pisanja izvješća suzdržao sam se od toga jer to od mene zahtijeva sam koncept pisanja izvješća. Izvješće je zapravo poprilično dosadno za čitati jer je riječ o – izvješću. Mnogi su s lijevog političkog spektra povezani s interesnom mrežom Možemo i njima bliskim udrugama prigovorili kako se u izvješću tek nabrajaju javno dostupni podaci. Naime, ne znam zašto to moram objašnjavati zagrebačkoj visokoobrazovanoj i vrlo pismenoj zeleno-crvenoj buržoaziji – nisam planirao napisati roman, nekakav intrigantni triler ili krimić, već – izvješće.
A kako se izvješće bavi udrugama povezanim s Možemo, ono zahtijeva iznošenje stotina podataka koji su javno dostupni. Zašto je to uopće sporno ili umanjuje vrijednost izvješća? Gdje se inače traže podaci o Zagreb Prideu? U Hrvatskom državnom arhivu?
Zašto nitko učlanjen u HND godinama nije iznio i izvukao logičan zaključak, a ne klevetu: Udruge bliske stranci Možemo primaju velika sredstva iz gradskog proračuna za svoje projekte koji se teško mogu opisati kao oni od kulturnog i javnog interesa.
Koje su to “teške riječi” na koje je naišao Šimičević, a podložne su tužbi za klevetu?
Činjenice
Primjerice, Celakoski je osnivao Multimedijalni institut, a ta udruga danas prima nešto više od 150.000 eura godišnje. Bosanac je osnivao LGBT udrugu Domino čije perverzno kulturno smeće i pornografiju plaćamo više od 200.000 eura godišnje. Miloš je osnovala udrugu, Tomašević je djelovao u udrugama, Benčić također… Sve te udruge danas primaju novac iz proračuna, mnoge od njih znatno više nego za vrijeme Milana Bandića. Jesu li to teške riječi ili činjenice? Činjenica je da su udruge direktno povezane s vrhom stranke Možemo u 2024. godini primile 620.293,37 eura. Nešto više od tog iznosa dobile su udruge u kojima djeluju članovi stranke, a oni koji se s Možemo slažu u čitavom nizu pitanja, te glasaju za stranku, dobili su više od tri milijuna eura. To su – činjenice.
Otkad je Šimičević toliko naivan?
Kada smo upoznati s činjenicama, tada možemo postavljati i određena pitanja. Jedno od njih je i pere li se javni novac kroz udruge? Zašto smo postavili to pitanje? U prvom redu zato što je to itekako moguće. Zatim, jedan od najupečatljivijih putokaza u tom smjeru jesu stotine malih donacija koje prima stranka Možemo za svoje izborne kampanje, dok ostale stranke i kandidati primaju znatno manje donacija u znatno većim iznosima. Politički fenomen i puka slučajnost ili je ipak nešto drugo u pitanju? Koji je „pravi“ zaključak, koji ne podliježe tužbi? Stranka Možemo je toliko omiljena u narodu, kao primjerice HDZ 1990., da prima novac od velikog broja građana i to u iznosima od 10, 20 ili 30 eura? Otkad je Šimičević toliko naivan?
Nadalje, još je jedan interesantan putokaz koji izgleda ovako: Član ili predsjednik udruge koja prima novac iz proračuna grada Zagreba donira stranci Možemo za izborne kampanje. Što možemo zaključiti iz te činjenice? Treba reći kako na popisu donatora nije svih 108 predsjednika udruga i još toliko članova, ali to možemo pripisati i zdravoj logici. Bilo bi preočito kada bi baš svaki udrugar donirao stranku Možemo, nakon što je stranka donirala za njihovo kulturno smeće. Međutim, i tih nekoliko na popisu je ozbiljna stvar koja vapi za istragom nadležnih tijela.
Pisanje Nacionala o udrugama povezanim s Možemo
Izvješće udruge UiO iščitava i DORH. O tome je, bez našeg saznanja i sasvim neočekivano, nedavno pisao Nacional. Ne trebam posebno napominjati da je Nacional ideološki i politički bliži Novostima nego Narodu. Šimičević je svjestan te priče, uvjeren sam da je čitao što su kolege iz Nacionala pisali, no ovdje u svom tekstu o vješticama o tome ništa nije rekao. Predsjednik suda časti Hrvoje Šimičević svjesno i namjerno ignorira tako ključnu činjenicu!
Oni koji nisu upoznati sa sadržajem članka, Nacional navodi kako su udrugama povezanim s Možemo prihodi iz zagrebačke blagajne skočili za 100, 200, 300 i više posto! Još je zanimljivija činjenica da je DORH-u sve prijavila – udruga! I to udruga bliska vrijednostima stranke Možemo, iz razloga što se ona nije našla na popisu onih koji će za svoje kulturno smeće dobiti par desetaka tisuća eura. To nije izričito navedeno u tekstu, tako „teškim riječima“, no nije teško iz te činjenice izvući logičan zaključak. Udruga U ime obitelji nije ništa izmislila, a kamoli pripremila izvješće na 140 stranica samo kako bi zaradila tužbu za klevetu. Nagrađivanom istraživačkom novinaru Šimičeviću ovdje prilažem poveznicu na članak.
Teoretičar zavjere Šimičević
Dolazimo i do meni najdražeg dijela Šimičevićeve udarne rečenice. Teorije zavjere! Šimičević često u svojim tekstovima iznosi “šokantne” podatke o UiO i opasnim konzervativcima koji samo što u našu stvarnost ne implementiraju scenarij iz Sluškinjine priče. Pupovčev Hrvoje puno je pisao o kršćanskom fašizmu, Projektu 2025 i “opasnim idejama iz srednjeg vijeka”. Čim se konzervativci sastanu na nekoj konferenciji, Šimičević stavi aluminijsku foliju na glavu i započne s teorijama zavjere u kojima Markić drma hrvatskim političkim prostorom, a njezine mračne veze vode direktno do Trumpa i kruga ljudi oko njega koji se zalažu za opasne stvari, poput obitelji, braka i kršćanskih vrijednosti koje su izgradile ovu civilizaciju.
O teorijama zavjere piše Šimičević koji pohodi panele o „antirodnim pokretima“, koji se istovremeno zalaže za feminizam, a ženu sa slike svog članka ne podnosi i kad „pažljivo snima društvene događaje“. O teorijama zavjere piše Šimičević koji proizvodi tekstove s naslovima „Projekt srednji vijek“. Naime, ako društvo nije krojeno prema kaosu LGBT i rodne ideologije, te modernog marksizma, tada društvo nezaustavljivo pada nazad u mračni srednji vijek, čiji atribut „mračni“ ozbiljna historiografija više niti ne uzima za ozbiljno. O teorijama zavjere piše Šimičević koji svakodnevno proizvodi smiješne termine poput „ultrakonzervativci“, plašeći čitatelje Novosti kako će im na vrata doći Bartulica ili Batarelo i prisilno ih pokrstiti.
Malo pretjerujem, no konstrukcije i ton Šimičevićevih tekstova, barem kod mene, izazivaju u prvom redu smijeh. Što drugo možemo nego smijati se kada Šimičević napiše, primjerice, ovako nešto: „Namećući politike koje su pogubne po sva živa bića, takva suvremena desnica pretvorila se u kršćanski kult sudnjega dana“. Teoretičar kršćanskog fašizma koji stoji uz abortus, homoseksualizam i kulturu smrti docira o politikama pogubnim za sva živa bića!
Pretjerivanje je neizostavni element Šimičevićevih ‘velikih istraživačkih projekata’
Šimičević u svojim „istraživačkim tekstovima“, poput mene u izvješću, dolazi do javno dostupnih podataka, no umjesto da prizna legitimitet i „ultrakonzervativcima“ da se zalažu za vrijednosti i vlastita uvjerenja, poput nekih drugih „ultraša“, Šimičević svaku kritiku ideologije koju on osobno zagovara promatra kao egzistencijalnu prijetnju. Zalaganje za tradicionalnu obitelj Šimičević vidi kao prijetnju „gej pravima“ i mogući genocid nad takozvanim „LGBT osobama“. Ukazivanje na loše zelene politike koje su štetne po gospodarstvo i standard života, da ne govorimo o njihovoj čestoj znanstvenoj neutemeljenosti, Šimičević vidi kao početak kraja planeta Zemlje. Pretjerivanje je neizostavni element Šimičevićevih “velikih istraživačkih projekata”.
U napadima na ovo izvješće, autori poput Šimičevića vole izvlačiti podatke iz konteksta i potom ih prikazivati potpuno banalno, pa čak i suludo. Tobože se čude zašto je neka udruga uvrštena u izvješće.
Što nije rekao o Institutu Tomislav Gotovac i Frakturi?
Primjerice, evo što je Šimičeviću “bizarno”: „Institut Tomislav Gotovac uvršten je zato što je jedan od članova ove udruge postavio izložbu o Gotovcu koju je “razgledao” (!) gradonačelnik Tomašević. Nakladnička kuća Fraktura osvanula je u studiji zato što je njen vlasnik u intervjuu upozorio na rast AfD-a u Njemačkoj“. Tobože častan Šimičević izabrao je po jednu najmanje interesantnu činjenicu o udruzi i predstavio to kao „hvatanje za slamku“, ne bi li “obiteljaši” na svaki mogući način povećali ili „podebljali“ broj udruga povezanih s Možemo.
Institut Tomislav Gotovac je udruga čiji je predsjednik simpatizer stranke te poklonik lika i djela perverznjaka Tomislava Gotovca čiji su performansi i dijelovi tijela poslužili stranci Možemo kao inspiracija za novi vizualni identitet Grada Zagreba. Šimičević ne navodi niti da je predsjednik „instituta“ povezan s nizom udruga bliskih Možemo. Sve navedeno očito nije toliko bitno kao činjenica da je Tomašević pogledao izložbu. Tako prezentiran slučaj autora izvješća (mene) predstavlja vrlo negativno i neprofesionalno, štoviše priglupim.
Tekst o Frakturi (d.o.o.!) duži je od prosjeka usporedimo li ga s ostalim udrugama. Možda se Šimičeviću nije dalo puno čitati pa je preletio i naletio na ono što je tražio – banalnost. Kako to da Šimičević nije potegnuo pitanje zašto Tomašević financira privatnu tvrtku javnim novcem? Novosti su izrazito antikapitalističko glasilo, no u redu je kada se financiraju “naši privatnici”? Šimičević ništa nije rekao u autorima koji objavljuju u Frakturi. Ništa nije rekao o vrijednostima koje tvrtka zastupa, što se, dakako, očituje u naslovima koji se objavljuju. U prvoj emisiji podcasta „Fraktura BookTalk“ početkom travnja 2025. gost je bio Tomašević, naravno, u prijateljskom tonu i pred lokalne izbore. U prethodnom primjeru, važna je činjenica da je Tomašević pogledao izložbu, a u ovom nije važno to što je Tomašević gostovao u podcastu? Šimičeviću, kako to?
‘Kupus-metodologija koju je teško pohvatati’
Kada je teško osporiti činjenice koje se navode u izvješću, najbolje je udariti na metodologiju i sam koncept ovog opširnog dokumenta. Šimičević tvrdi kako je riječ o „kupus-metodologiji koju je teško pohvatati“.
Izvješće ima uvod, povijest stranke Možemo, središnji dio podijeljen na tri poglavlja, zatim problematizaciju financiranja izbornih kampanja Možemo i na kraju – zaključak. Ništa nije teško pohvatati, sve je jasno definirano, navedeni su svi izvori, nešto je manje od 750 fusnota u tekstu, a glavni izvori informacija nisu niti Narod.hr niti UiO već same udruge, Grad Zagreb, iTransparentnost i mnogi drugi izvori koji daju na objektivnosti i relevantnosti ovog izvješća.
Što je točno Šimičeviću teško pohvatati? Postoje tri kategorije udruga: one direktno povezane s vrhom stranke, one povezane s nižerangiranim članovima Možemo te one čiji su predsjednici i članovi javno iskazali podršku stranci. Za svaku udrugu u što kraćem opsegu izneseni su ključni podaci, odgovorne osobe, vrijednosti udruge i način na koji su povezane sa strankom Možemo. No, uzalud se trudim objašnjavati da je nebo plavo, kada sugovornik tvrdi da je zeleno kao kupus.
Kultura i natječaji
Šimičević je pišući ovu “analizu” u potpunosti odbacio svoj kritički duh. Na gotovo 140 stranica za njega nema ništa sporno u dodjeljivanju javnog novca udrugama povezanim s Možemo?
To je samo kultura! A tko može protiv kulture? Samo zli ljudi! Postoje i natječaji! Natječaji s jasnim kriterijima, piše Šimičević. Postoje natječaji s kriterijima koje objavljuje i vlast HDZ-a na nacionalnoj i lokalnoj razini, pa te natječaje ne promatramo kao Sveto Pismo, koji nisu podložni kritici i preispitivanju. Kako navodim u izvješću, prošle godine uputio sam u ime portala upit Gradu Zagrebu da definira „queer kulturu“ i objasni zašto je ona od javnog interesa za Zagrepčane? Koji je interes grada u financiranju LGBT udruge Domino? Sve ovo što sada pišem Šimičeviću ne bi morao objašnjavati kada bi bila riječ o udrugama u gradu Sinju povezanim s Buljem i Mostom, primjerice.
‘Koordinirana i kapilarna korupcija enormnih razmjera’
Kako bismo se u nečemu i složili, za kraj navodim ovu Šimičevićevu rečenicu: „Ako je točno ono što je objavio nakladnik U ime obitelji, radilo bi se o koordiniranoj i kapilarnoj korupciji enormnih razmjera, mjerljivoj jedino s boljim godinama Hrvatske demokratske zajednice“. DORH istražuje, a činjenice vode u tom smjeru… Šimičeviću, nemoj se šokirati ako istraga potvrdi tvoje riječi. Pa zar su samo HDZ-ovci sposobni za korupciju i pogodovanje? Oni HDZ-ovci koji tvojim Novostima daju milijune eura nezasluženog poreznog novca?
Možda smo mi obiteljaši i ultrakonzervativci u krivu. Postoji i ta mogućnost, no u nju malo tko vjeruje. To uključuje i ove koji su skočili na zadnje noge nakon što je svijet udrugarstva prezentiran široj javnosti.
Jesu li udruge povezane sa strankom Možemo zbilja toliko bitne za hrvatsku kulturu? Imaju sjajne projekte? Tomaševićevi ljudi potpuno su slijepi na ideologiju i svoje prijatelje koji se prijavljuju na natječaje, te novac dodjeljuju isključivo onim projektima čija je umjetnička vrijednost neupitna i od javnog interesa, poput arapske homoseksualnosti ili perverzija Tomislava Gotovca?
Možda Zagrepčani zbilja vape za kulturnim smećem, golim stražnjicama i performansima poput milovanja na asfaltu? Možda smo u krivu i zelenu zagrebačku “queer” ljevicu građani toliko vole da je masovno podupiru donacijama, što ne čine ni za jednu drugu stranku. Možda uskoro DORH i pravosuđe donesu svoj sud? U krajnjem slučaju, to će učiniti birači na sljedećim izborima. Popularnost stranke Možemo je značajno opala nakon 2021. godine. Sada i sa SDP-om bilježe slabiji rezultat. Izvješće je izašlo u „lošem tajmingu“, neki će i to reći. Uvijek je loš tajming ako provalniku upališ svjetlo dok je u stanu. Teške riječi… No, pustimo institucije da rade svoj posao.
