Gubitak političke pismenosti
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 25 Lipanj 2025 16:12
Rezultati izbora u Hrvatskoj od 2000- te godine do danas, pa tako i nedavni lokalni, poglavito u glavnom gradu Zagrebu, sugeriraju nam da većina Hrvata nema potrebnu političku pismenost ni sposobnost zrelog rasuđivanja u skladu s vitalnim državnim i nacionalnim interesima, općedruštvenim dobrom i vremenom u kojem žive.
Ponovni izbor Tomaševića za gradonačelnika Zagreba, kao i prije toga Milanovića za predsjednika, unatoč njihovoj očitoj nesposobnosti i odnarođenosti koje su u puno prigoda biračima bile servirane kao na tanjuru, izravni su dokazi za to. Kao i medijske ankete koje pokazuju njihovu veliku popularnost.
Očito, medijski i preko društvenih mreža zarobljena 'bivšim' svađama i podjelama, većina Hrvata još uvijek politički luta kao guske u magli i lako se zalijeće u vješto postavljene stupice, odnosno naliježe na podmetnuta kukavičja jaja koja mu se kasnije gadno obijaju o glavu. Politički govoreći, mi Hrvat, ostali smo 'uska varoš i uski ljudi', zadrte inatdžije koji više uživaju u međusobnim svađama, jalovom nadmudrivanju i saplitanju nogu jedni drugima, posebice onim uspješnijima od nas, nego u zdravorazumskom jačanju novostvorene države i izgradnji bolje budućnosti.
Srozavanje političke pismenosti i kulture
Ako pogledate ekonomsku i kulturnu scenu, obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe, vidjet ćete sličnu ili još goru, kriminalnu sliku. Što nam to govori? To nam govori da se većina naroda u Hrvatskoj ni nakon 30 godina od osamostaljenja nije u dovoljnoj mjeri identificirala s činjenicom postojanja vlastite države, nego mentalno još uvijek živi u izboribivšim 'ne briga me' vremenima. Dovoljno je baciti pogled na postotak onih koji ispunjavaju svoju građansku dužnost i redovito izlaze na izbore ili slave Dan državnosti i bit će vam jasno da većina njih još uvijek ne vidi sebe u toj novoj, hrvatskoj priči.
Isto tako, postotak onih koje zanima, koji prate i koji mogu razumjeti kontekst i bit političkih događaja u Hrvatskoj i oko Hrvatske, svake godine se smanjuje. I onda pokraj toliko nezainteresiranih, razočaranih i dezorijentiranih birača dubokoj državi, koja ih je dovela u takvo stanje, nije teško uz pomoć navijačkih medija i vještih manipulatora ispod radara progurati na bilo koju funkciju političare sa stotinu mana. Upravo je to Milanoviću i Tomaševiću dva puta za redom donijelo pobjedu na izborima.
Uporno ponavljanje jednih te istih grješaka i neučenje iz njih (Einstein) iznimno je opasna osobina većine hrvatskih birača jer se time znatno otežava i usporava normalno funkcioniranje države i društva. Sve to ukazuje da prosječna politička pismenost i kultura većine Hrvata nije na razini koja bi se očekivala od naroda 'tisućljetne kulture' koji već više od 35 godina živi slobodno, u vlastitoj državi. Na žalost, ni članstvo u EU i NATO-u nije doprinijelo da se stanje političke pismenosti i kulture prosječnog Hrvata popravlja, nego se, naprotiv, sve više srozava na razinu prosječnog jugobalkanca 'na našim prostorima'.
Primjer Milanovića
Teško je zamisliti bolniji primjer od ponovnog izbora za predsjednika Zorana Milanovića, političkog Don Quijotea koji je toliko utaočen i dezorijentiran svojim boljševičko-komunističkim odgojem i prošlošću da ima problema s razumijevanjem čak i najosnovnijih povijesnih činjenica o državi kojoj je već drugi mandat na čelu. Ako je samo to u pitanju.
Činjenica je da od kada se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, gdje god se pojavi, ne propušta prigodu da svojim milanovićponašanjem i izjavama osramoti i nanese štetu narodu i državi koje predstavlja. Čovjek se zgrozi kada se prisjeti njegove odvratne izjave (Nu2) da je za Hrvatsku veća povijesna ličnost jugokomunistički diktator koji je odgovoran za smrt i progone stotine tisuća domoljubnih Hrvata ('prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati svoju državu') nego istinski nacionalni velikan, dr. Franjo Tuđman, najzaslužniji što se hrvatski narod nakon stoljetne patnje i žrtava konačno izborio za svoju slobodu i državu. Kojoj je, kojeg li apsurda, voljom tog istog naroda, Milanović danas na čelu.
Kada tom zbunjujućem nedostatku političke pismenosti i poštenja dodate još i njegova otkačena blebetanja o tome kako je navodno Hrvatska slučajna država a Hrvati paradoksalna nacija, onda bi vam stvarno trebao biti jasan uzrok današnjeg apsolutno predvidivog nereda na hrvatskoj političkoj i diplomatskoj sceni. Osim toga, možete li zamisliti da trenutnom hrvatskom predsjedniku tobože još uvijek nije jasno tko je u rusko-ukrajinskom ratu agresor a tko žrtva?! Ni tko je po njemu, 'u građanskim ratovima' 90-ih, to bio. Zato ga danas gledamo kako služi kao Putinov, Vučićev i Dodikov megafon po pitanjima ('ruskog') Krima, ('Srbiji otetog') Kosova i ('ja je akceptiram') priznanja genocide velikosrpske paradržave u BiH. Ali i, po Hrvatsku ništa manje opasnog blaćenja i potkopavanja EU i NATO saveza.
Je li ga za to hrvatski narod izabrao?
Demokracija kao najveći izazov
S motrišta zdrave pameti teško je razumjeti da većina Hrvata podržava ovakvo pogubno ponašanje i politiku trenutnog predsjednika. Ovolika razina političke iščašenosti kao okosnica (ne)sposobnosti rasuđivanja i donošenja ispravnih odluka u kritičnim trenutcima jednostavno je suviše riskantna za mjesto vozača vojnog autobusa, a kamoli vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.
Očito da je dugogodišnje ispiranje mozga djeci u obiteljima bivših jugofunkcionera, ali i narodu općenito, ostavilo dubokog traga u duši mnogih Hrvata, od vrha do dna društvene ljestvice. To je ujedno i objašnjenje zašto je većina birača u Hrvatskoj, dobro znajući njegove liderske i svjetonazorske 'kvalitete', svojim neizlaskom i izlaskom na izbore, politikadva puta na čelo države izabrala balkanski otresitu barabu u usporedbi s kojim predsjednici s roga Afrike izgledaju kao sofisticirana gospoda. A na čelo glavnog grada nekakvog 'ni vrit ni mimo' odbojnog tipa bez grama testosterona i domoljublja u sebi, čije se liderske kvalitete svakodnevno ogledaju na ulicama Zagreba. I koji je, usput rečeno, za vrijeme tzv. norijade zagrebačkim maturantima na Jarun dovodio srbijanske cajke da ih glazbeno i kulturno uzdižu.
Najviše brine to što se takve, za narod i državu očito štetne prevarante u medijskim anketama (ako im se može vjerovati), još uvijek drži za najpopularnije hrvatske političare. I što se taj razarajući trend i dalje nastavlja izborom u vrh vlasti i u Sabor njima sličnih lakrdijaša čija popularnost, posebice među mladima, stalno raste. Ako se, dakle, na demokratskim izborima na čelna mjesta u državi i u Sabor biraju 'domoljubi' svjetonazora i sposobnosti jednog Milanovića, Tomaševića, Hajdaš-Dončića, Bauka, Mrak Taritaš, Benčićke, Kekinove, Oreškovićeve, .... onda ispada da je demokracija najveći izazov i ugroza današnjoj hrvatskoj državi.
Svakako, Putinova Rusija i Vučićeva Srbija za sigurnost Europe, pa tako i Hrvatske velika su briga, ali izbor jednog Milanovića za predsjednika države i vrhovnog zapovjednika vojske, Tomaševića za gradonačelnika glavnog grada i njima sličnih poslanika u Sabor, za Hrvate ne bi trebala biti ništa manja.
Ostaje, dakle, zagonetno čudno zašto većina hrvatskog naroda ne teži k tome da izbornom lustracijom, to jest izborom na vlast časnih i sposobnih domoljuba, današnju Hrvatsku afirmira kao naprednu i uljuđenu europsku državu a ne nekakav nesređeni balkanski privjesak Europi? Zašto još uvijek dvije trećine naroda u Hrvatskoj ne interesira izlazak na izbore, a većina onih koji izađu bojkotira sposobnost i stručnost a nagrađuje bahatu jugobalkansku otuđenost od današnje hrvatske stvarnosti?
Unutarnji i vanjski čimbenici
Može li i kada će Hrvatska nadići svoje zloćudno jugobalkansko naslijeđe i izrasti u zdravu demokraciju u kojoj će većina ljudi ispunjavati svoju građansku dužnost i znati na izborima izabrati kandidate koji su sposobni i voljni učinkovito rješavati bitne probleme u društvu? Za sada rješenja svih ovih pitanja blokirana su političkom nezrelošću većine naroda u Hrvatskoj, izbornim inženjeringom i hibridnim djelovanjem duboke države i njenih sponzora izvana.
Postoje, dakle, neki prilično komplicirani vanjski i unutarnji čimbenici zašto je stanje u Hrvatskoj danas takvo kakvo je, ali je glavni razlog politički prevrat 2000. godine kada su povratkom na vlast 'bivši' Jugoslaveni proveli rigidnu crno'detuđmanizaciju', zapravo dehrvatizaciju Hrvatske, gurajući u stranu ljude i vrijednosti koji su nam donijeli pobjedu i državu u Domovinskom ratu i vraćajući nas ponovo u rovove II. svj. rata i mitski jasenovačko- kumrovački mrak.
Ne smijemo zanemariti i jak utjecaj srpsko-ruskih tajnih službi i kapitala koji se sve intenzivnije upliće u unutarnje stvari Hrvatske i utječe na izbor onih političara koji imaju isti odnos prema hrvatskom narodu i državi kao što su ga imali komunisti u bivšoj Jugoslaviji. Znajući da će s njima, u svojim planovima za zajedničku budućnost 'Regiona', ponovo moći trgovati.
Mora se spomenuti i sve jači utjecaj društvenih mreža koje zarobljavaju značajan dio naše energije i vremena. Gdje more brzo protočnih, nepovezanih i najčešće proturječnih informacija naprave toliku zbrku u mislima nakon čega ih je teško logično povezati u jasnu i uvjerljivu prosudbu o bilo čemu. To od ljudi, posebice mladih, pravi razdražljive zombije koji reagiraju impulzivno, s vrlo malo zdravo razumskog razmišljanja.
Između ostalog, to je dovelo do izbora na vlast sve većeg broja jeftinih populista i sebeljubljivih političkih klaunova, dajući im ugled i položaje koji su u potpunom neskladu s njihovim sposobnošću i načinom ponašanja. Da bi unaprijedili vlastitu političku pismenost, Hrvati bi morali čitati i u obrazovni program uvoditi više povijesnih knjiga i ozbiljne literature. Poglavito hrvatskih klasika kao što su Starčević, Pilar, Radić, Krleža, Matoš, Aralica, Bušić, Tuđman,...Čitanje takvih knjiga dovodi vaš um u stanje da lakše i bolje razumijete vlastitu prošlost, današnja zbivanja i svijet oko sebe. To se apsolutno ne može postići čitanjem letimičnih objava na Facebooku, Tik Toku i Whatsappu.
Izbušena domoljubna desnica
I još nešto treba spomenuti. Kada vidimo koliko je izbušena domoljubna desnica, odnosno koliko su lideri njenih na sitno razmrvljenih strančica odlučni u namjeri da sami sebe naprave razjedinjenim i irelevantnim, moramo se složiti da ih kao političku snagu u Hrvatskoj možemo ostaviti po strani. Bit će ponovo dobrodošli u izbornu utrku kada se sjete zašto bi trebali biti tu i kada budu imali inteligentnije vođe i organizaciju.
Iz tog kruga tipično hrvatski jalovog šibicarenja i glumatanja samozvanih lidera desnice treba svakako izuzeti gospodina hr geopTomislava Jonjića koji jedini ima potrebnu širinu, poštenje i zrelost ozbiljnog političara. Na žalost, za jednog takvog vođu domoljubna oporba i birači u Hrvatskoj možda će nazrijeti i biti spremni tek za jedno 30-ak godina.
Koncept ponašanja domoljubne desnice i poruke koje šalju glasačima moraju biti u skladu s političkim i globalnim promjenama u svijetu, a ne se vraćati u doba Jelačića bana i Jure i Bobana. Progresivno domoljublje treba biti u centru njihove političke i izborne kampanje. Poput demografije, standarda života, što čvršćeg povezivanja s iseljeništvom, jačanja obrambene sposobnosti i nadideološke sloge u skladu s nacionalnim interesima i vrijednostima koje hrvatski narod čine onim što on jest.
Današnjoj hrvatskoj državi trebaju političari koji znaju kako voditi odgovornu i uspješnu politiku. Koji znaju posložiti prioritete i učinkovito rukovati s vlašću. Mladi, sposobni i domoljubivo odgojeni političari neopterećeni zlokobnom jugobalkanskom prošlošću koji će bez ikakvog kompleksa pokazivati da su u stanju prijeći preko naslijeđenih i izvana nametnutih podjela i time donijeti stabilnost i novu društvenu klimu u Hrvatskoj.
Dragocjena svehrvatska sloga po pitanjima nacionalnih i državnih interesa, politička zrelost i učinkovita demokracija mogu se izgraditi samo na tako zdravim temeljima. Hrvatska definitivno nije slučajna država ali je, zahvaljujući izboru na vlast onih koji je takvom smatraju, postala neozbiljna i nesređena država u kojoj se većina naroda za sada ne želi 'zamarati' rješavanjem ključnih pitanja i problema.
