Tko kormilari drevnom hrvatskom arkom?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Lipanj 2025 19:06
Miro Barešić nestade nedaleko Zadra, Ludvig L. Pavlović na cesti između Tomislavgrada i Posušja, Ante Paradžik na cesti nadomak Zagreba, Blaž Kraljević u zasjedi između Mostara i Čitluka… Ali nije li i samoubojstvo dragoga doktora Ćorušića baš tako jednostavno… preko one ogradice… Što li je znao nesretni doktor, pita se Themida? Treba li nekoga procesuirati?
Postoje zakoni koje je netko donio i po kojima se moramo vladati. Od babilonskih vremena Hamurabijevoga zakonika pravni sistem se morao poštovati pa ma kako okrutan i često nepravedan bio. Ako graditelj sagradi kuću pa se ova uruši i ubije sina vlasnikova, neka se sruši kuća graditelja i neka se i njemu ubije sin… tako piše u Hamurabijevu zakoniku.
A ni nakon tri tisuće i više godina zakoni dvadesetoga stoljeća nisu uvijek pravedniji: ni nacistički, ni komunistički ni fašistički. Ako pionir čuje da mu roditelji vrijeđaju partiju i Staljina, neka ih prijavi. I tako je Pavel Morozov prijavio svoje roditelje koje su strijeljali, a njegove slike kao uzornoga pionira partije postavili u svim školama SSSR.
Ako smo danas odmaknuli u humanizaciji zakona, nije istina da su posve pravedni iako su pravno sročeni.
Od davnih antičkih vremena kad se Zeus nametnuo bogovima, izrodio je s Titankom Themidom Hore i Moire. Themida je personifikacija vječnoga zakona svjetskoga sustava. Ona spada u najstarija božanstva i zastupnica je svega zakonskoga poretka kod ljudi i bogova. Ona saziva skupštine nebeskih stanovnika, a isto tako upravlja zemaljskim prilikama kao predstojnica skupština i zaštitnica gostinskoga prava. Tako slično čine i njene kćeri Hore koje čuvaju nebeska vrata, a pod njihovom je zaštitom svaka plemenitost, ljepota i dobrota.
U prikazima Themide pojavio se kasno i onaj povez preko očiju dok stoji držeći u jednoj ruci vagu, a u drugoj mač. Takvu je ne poznaje grčka mitologija koja je njeno uprizorenje jedva fizički zabilježila. Želi li reći suvremena Themida koja stoji pred našim ovovremenim sudovima da je pravedna ako zaveže oči i sluša samo slovo zakona pa ma tko mu drago bio pred njom? Da sluša samo glas razuma kako Latini rekoše: Lex est dicamen rationis. (Zakon je glas razuma.)
Ili je možda odustala od gledanja što se radi u njeno ime? A što se to radi u njeno ime danas kad se još uvijek mogu izreći strašne presude nevinima, a štititi krivce? TemidaSvijet je opsjednut ludostima, okrutnostima, izopačenostima, apsolutnom slobodom, sotonskim orgijama, močvarama, moći, novcem, ohološću, scijentističkim futurističkim ludilom, suvišnim znanjima, mirisom bestidnosti, dodirom zlatnoga teleta, hukom bjesomučnoga vijeka napretka. Vječni napredak zjapi od pomame, svake godine sve više novca, sve više po glavi stanovnika.
A pravo se udaljava od pravednosti silnom brzinom pa se u našim ustanovama u Themidinoj sferi gomilaju po ladicama optužnice za krivce, ali se zato ažurno i dugo progoni neki Hrastov na Koranskom mostu koji je branio svoj dom. Tako se ne može uhvatiti krivce za silne zagrebačke pokolje, ali se svjedok, neki nesretni F. Živičnjak učas nađe na drugom svijetu, čudesnim i neobjašnjivim načinom. Ne talasaj! Davnih pedesetih godina prošloga stoljeća napisao je Dobriša Cesarić nezgodnu pjesmu u kojoj spominje kako se brzo uklanja glava koja proviri kako bi vidjela pravdu i istinu. Ali ta zbirka je odmah povučena i nikada se više nije pojavila.
Nebrojeni su danas dobrostojeći drugovi koji čeznu za propalom jugovinom i „putovanjem plavoga pingvina“ po našem Jadranu, sjećate li se, narode? Natjecao se netalentirani Đoko M., a izgubio Vice Vukov. Ali nisu Đokini pobjednici napustili plavi Jadran, imaju vile, viletine, bazene, jahte, marine, dionice, londonske stanove, milijune… Oni se održavaju u posve spokojnim utvrdama zaštićeni od pravde onim povezom Themidinim i obnavljaju krvnikov brod romantičnoga naziva Galeb, brod užitaka i oblapornoga života.Tito Oni slave zagonetnoga maršala Tita otežalih prsa od ordenja za krvave zasluge i traže da se taj zagrebački trg vrati na njegovo ime. Oni su danas vlast, iako su bili mali i balavi dok je on haračio, ali ne po njihovim obiteljima. Oni bi najradije bili gosti na tom Galebu kojim se plovilo po velikim morima ususret diktatorima, ponekad i ljudožderima. Maršal je našim vodećim tajkunima i upravljačima još uvijek šarmantan i blizak, kako izjavljuju i moraju ga vidjeti oživljenoga usred zagrebačke klaonice iz davnih godina (jer upravo na tom mjestu bilo je ubojstava…) pa mu postaviše bistu na izložbi, dapače golemi spomenik, kao što su nedavno učinili i njegovoj ženi. Zov njegovih davnih brljavih i nijednom jeziku nepristalih riječi, zadriglim glasom izgovorenih laži na kojima je počivala ta vlast, nedostaje novim našim vlastodršcima, nedostaje apsolutna moć onih ptica „kosova“ i „udbe-sudbe“ čiji potomci gaze po našim potonulim vitezovima, rugaju se našoj dostojanstvenoj povjesnici pa čak iz doba kralja Tomislava.
Ti naši usnuli vitezovi, utopljenici u pepelu vremena, sinovi naši davni, služe za satiru umjesto trbušastog diktatora dok zatvorenih očiju stoji Themida i sluša: ne samo oni iz daleke prošlosti, nego i novi vitezovi tonu u zaborav: Miro Barešić nestade nedaleko Zadra, Ludvig L. Pavlović na cesti između Tomislavgrada i Posušja, Ante Paradžik na cesti nadomak Zagreba, Blaž Kraljević u zasjedi između Mostara i Čitluka… Ali nije li i samoubojstvo dragoga doktora Ćorušića baš tako jednostavno… preko one ogradice… Što li je znao nesretni doktor, pita se Themida? Treba li nekoga procesuirati?
Ma kako procesuirati kad još ne znamo ni kako je prošao otac jednoga slavnog titovskog junaka, onaj koji je tražio sedam grama zubnoga zlata od svakoga zarobljenika za uzvrat za živu glavu! U ona doba kad je Themida ne stajala, nego ležala leđima u blatu, bez mača i vage. A nesretnici su usred Ružice-grada primili „pričest“ metkom u usta. Sin tragača za zlatom ne mora tražiti sedam grama, kao Alibaba ima svoju špilju i svoju šifru.
Gleda Themida ispod navlake i vidi: naši su kormilari potomci tragača za zubnim zlatom! Samo treba potražiti trag novca i vidjet ćeš „daljine meglene i kalne“. A što radi raja, raja koja bira svoje zastupnike i vlast, ona koja puni potpalublje stare hrvatske arke? Ona se bavi turizmom i spašava svoje blago pred požarima koji su počeli 1971. i do danas nisu stali. Paljenje požara drski novinari nazivaju djelima piromana. A svi znaju da to nije istina. Nije to psihička bolest, to je politička bolest zloga uma. Stoga nikada ne saznamo imena tih „piromana“.
Najveća sablazan je najnovija dilema: je li važnija spoznaja o nečijem imenu ili njegov život? Treba li neželjeno bezimeno dijete biti usmrćeno ili ga treba spasiti? Prozor zivotaUstobočio se junak Piletić na stražnje noge i ne dozvoljava da se djeca spašavaju u Prozoru života: on pravno ne zna tko su roditelji, ne mogu početi zakonsku proceduru, tako se djetetu osporava pravo na roditelje i tome slično. Ni jedno od tih pitanja nije postavio kad je nedavno nađen dječačić u kanti za smeće i spašen slučajno zahvaljujući mladićima. Šutio je kao da je normalno: baci dijete u kantu za smeće, nemoj ga dati dobrim ljudima da živi! Ne treba živjeti! Vidi Themida koliko je je nepravde u novim pokretima protiv života, u povorkama koje bestidnošću slave poraz života. Radije smrt i sloboda, negoli život pa makar i u tuđim zagrljajima.
Postojali su odavno zlodusi koji vrebaju slabe ljude i zavode ih na put zla. To su ti isti što su rušili naša svetišta puna praiskonske tišine i ljepote, naših anđela oprženih krila. To su isti koji su gađali Raspetoga u Vukovaru i ostavili odrubljenu glavu Majci Božjoj u Mekušju. To su isti koji u Podmilačju miniraju crkvu Svetoga Ivana u kojoj su fratri stoljećima istjerivali zloduhe. Zloduh čuva zloduha.
Sada se zlodusi boje jednoga pjevača, jednoga koncerta i smišljaju sve moguće zamke i katastrofe koje će se dogoditi na tom koncertu. Ružni duhovi podižu peticije za zabranu koncerta. Stara je korablja hrvatska plutala kao izgubljena. No sada upravlja pulenu Croatiu prema tom hipodromu. Iz potpalublja izlaze ljudi, dive se topotu konjanika na krilima Oluje koji s obzora domahuju i sjedinjuju se na koncertu jer su im vraćeni darovi za ushit, život, sjetu povijesti, bol, smisao postojanja, radost majčinstva i očinstva.
A boginja pravde Themida zaboravlja svoj povez koji joj navukoše na oči, ona je prethodnica Božjega slavlja koje briše na tom koncertu prorokovano beznađe zloduha, malodušje pakosnih, zle misli nedostojnih. Koncert postaje novi Prozor života.
