Šarić: Jugopalestinka Selma Banich slobodna je milovati se i vrištati i bez našeg novca
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Lipanj 2025 13:09
Reakcije „umjetnika“ i tobože nezavisnih „kulturnjaka“ ne stišavaju se već tjednima od predstavljanja „Izvješća o dodjeli proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo u 2024. godini“. Pišući izvješće naišao sam na svakakve bizarnosti i djela koja u umovima možemovaca prolaze kao umjetnost. Lizanje stopala, čitanje svinjama u svinjcu, golotinja općenito
Arapi homoseksualci i ostalo „queer“ smeće košta nas godišnje milijune eura. U proizvodnji besmisla, budalaština i ultimativnih gluposti, u nedostatku blažih riječi za ono što ću vam sada predstaviti, prednjači Selma Banich. Ona vrišti, ona se miluje i štrajka za Gazu – u zamjenu za tisuće eura.
Banich je ujedno i ponosna Jugoslavenka. U svojoj biografiji ističe da je rođena u Jugoslaviji, što je i točno, svatko tko se rodio prije 1991. rođen je u toj tvorevini, no ne treba poseban paragraf za tumačiti koji su motivi iza te njezine biografske crtice.
Dok neki čudaci broje godine od Krista, Banich broji od raspada Jugoslavije
Ukratko, kako se našla u izvješću? Prvo što njezinu udrugu povezuje s Možemo je sam naziv udruge – Koautorska inicijativa OOUR, što je kratica za „Osnovna organizacija udruženog rada“. Oni koji se Jugoslavije i sjećaju, a nisu se samo rodili u njoj, znaju o čemu je riječ. Kako je imenom udruga povezana s Možemo? Nije tajna da možemovci obožavaju propali jugoslavenski komunistički sistem, čemu svjedočimo svake godine na Trnjanskim kresovima.
Dok neki čudaci broje godine od Krista, Banich broji od raspada Jugoslavije. Evo kako je opisala nastanak svoje udruge: „Malo više od deset godina po raspadu Jugoslavije, točnije 2003. godine, grupa umjetnika osniva umjetničku organizaciju istovjetnog imena, u sasvim novim političko-društvenim okolnostima“. U smrtnome času i Banich će poput Tita (navodno) zavapiti: „Čuvajte mi Jugoslaviju!“.
Banich, feminizam i anarhizam
Čime se bavi udruga gospodične Banich? Što to korisno društvu donosi njezin rad, ako to uopće možemo nazvati radom. Ovako se identificira udruga kojoj Tomašević putem svojih kulturno-umjetničkih vijeća tobože natječajima dodjeljuje javni novac: „Umjetnička organizacija djeluje na području suvremenog plesa i plesnog kazališta, glazbene umjetnosti i filmske umjetnosti te srodnih umjetničkih područja“.
Banich se u svom „umjetničkom djelovanju“ vodi političkim nadahnućem utemeljenim na feminizmu i anarhizmu, piše Muzej suvremene umjetnosti. Ideologija pogubna za društvo, žene pogotovo, i kaos – to sigurno donosi prekrasnu umjetnost!
Suradnica je i LGBT udruge Domino koja nam je donijela arapsku homoseksualnost u Zagreb. Ne samo to, Domino uvozi i prekooceanski „queer“, a izvozi naš – u New York i Buenos Aires. Za one koji su se zainteresirali za umjetnost dominaša, posjetite njihove stranice i potražite golog argentinskog transvestita. Bez naših stotina tisuća eura nikada ne biste mogli vidjeti taj prizor u Zagrebu.
Nadalje, Banich „sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s aktualnim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama“. Ovo je ozbiljna rečenica. Nisam je izmislio kako bih se rugao. Velika je to ratnica.
A kako izgleda ta Selmina borba? Kako je uopće povezala feminizam i migrante? Znaju li migranti da su antifašisti ili se oni tim ljevičarskim epitetima ne zamaraju, već samo žele prijeći Unu i dočepati se Berlina?
Milovanje i vrištanje vrijedi tisuće eura?
Osim u homobiznisu „supružnika“ Dobrovića i Isakovića, Banich je aktivna i u drugim društvu beskorisnim udrugama u Zagrebu, poput BLOK-a koji školuje umjetnike u šumi Brezovici. To je ta radnička borba!
Uozbiljimo se na trenutak, što „kulturnjaci“ poput Banich podrazumijevaju kada kažu „radnička borba“? Žele novac. Naš novac. Do njega je najlakše doći. Selma i ostali vrli umjetnici polažu pravo na javni novac jer oni su – umjetnici. A kada ih vidiš na cesti, prvo što ti padne na pamet je pozvati neke službe.
Dva su velika umjetnička talenta koja Banich posjeduje, a rijetko tko ima. To su sposobnost milovanja na asfaltu i vrištanje. Ali ne bilo kakvo vrištanje i bilo kakvo milovanje. Ovi „performansi“ vrijede tisuće eura. I kažete li išta protiv toga, vi ne znate što je umjetnost. Štoviše, vi ste opasni za društvo jer dovodite u pitanje “pravo” Selme da se valja po podu za naš novac.
Doduše, Jugopalestinka je za svoju udrugu od Tomaševića 2024. dobila „samo“ 12.700 eura. Mora se jače boriti za svoja „prava“, brže se zakotrljati na Trgu bana Josipa Jelačića, čvršće uhvatiti svoju partnericu za obraz, glasnije vrištati i možda na račun sjedne i više. Naime, Tomašević je u prvom mandatu udvostručio davanja udrugama. Umjetnost OOUR-a iz perspektive Možemo je bečki valcer ili Simfonija broj 9. Ludwiga van Beethovena, tako da bi primanja ove godine mogla biti veća.
Tvornica kulturnog smeća
Piše Banich kako joj je žao mene, autora izvješća o udrugama, jer zasigurno mi u životu nedostaje milovanja i dodira. Urnebesan odgovor! Eto, sad si dobio svoje, rekao bi Zdravko Mamić u svojim najboljim danima. Kako polemizirati s nekime tko ima upadice iz 4. razreda osnovne škole?
Čim sam vidio dvije feministice (lezbijke?) kako se valjaju na Trgu, tuga me obuzela… Mene nitko ne voli. Zato sam i odlučio napisati to zlonamjerno izvješće i građanima pokazati gdje ide njihov novac. Oni koji su sposobni za ljubav su oni koji vrište i podižu obrve slučajnim prolaznicima kojima pak treba objasniti da gledaju umjetnost, a ne iz neke zagrebačke bolnice odbjegle pacijente.
Moja je poruka Selmi da se milovati i vrištati može i bez 10.000 eura. Ništa ne košta. Evo upravo sada, za ravno nula eura, mogu otići do svog gradskog trga i milovati se, ili vrištati, no bojim se da bi meni netko doista pozvao neke službe. Nemam udrugu, nisam član plesnih udruženja niti mi građani uplaćuju doprinose temeljem članstva u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, koju treba ukinuti, ponavljam i ovom prilikom.
Ukinuti treba i financiranje udruge OOUR i svih sličnih tvornica kulturnog smeća. Kako bi onda tek dobro zvučalo vrištanje kada bi kulturnjaci ostali bez novca za svoje smeće? “Radili” bi kao nikad prije! Valjali bi se još jače po tračnicama u Frankopanskoj, ljubili konja bana Jelačića, lizali si stopala, gurali Sabor i, vidim upravo, stajali na Cvjetnom s glinenim golubom na glavi. Sjetih se sada – Tomašević je ležao u Varšavskoj. Umjetnici na sve strane!
