Komunizam pod krinkom ‘antifašizma’
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 24 Srpanj 2025 19:05
Za točno mjesec dana, 23. kolovoza, čitav Stari kontinent obilježit će Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Dobro, ne baš čitav. Neće ga obilježiti, recimo, naša ‘najnaprednija’ hrvatska regija – Istra.
Možda hoće povijesno osviješteni pojedinci i neke političke stranke. No, Istarska županija, primjerice, nema takvu službenu praksu. Osuditi komunizam je – problem.
Istra i Hrvatska ne odriču se komunističkog nasljeđa
O povijesti Istre napisano je, i pisat će se, mnoštvo knjiga. No, pravi okus Istre može se osjetiti tek kada se u njoj živi. Povijest ovog prostora je iznimno kompleksna. Srećom, postoje svjedoci vremena koji stoje na pravoj strani povijesti – onoj činjeničnoj.
Iako se od 2011. godine Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima službeno obilježava u cijeloj Hrvatskoj, Istra je jedna od onih koji se odupiru odricanju nasljeđa prošlih vremena. To se dan-danas iskazuje u manifestacijama poput Titovih dana u Fažani gdje se održavaju govori ‘antifašista’ koji završavaju stisnutim pesnicama u zraku i pozdravom ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’, a u prigodnom programu pjevaju se pjesme poput “Po šumama i gorama”.
Pozdrav ‘SFSN’ nedavno je odjeknuo i pulskim amfiteatrom na otvorenju filmskog festivala. Ništa čudno, nažalost. Sve je to legitimno dok je pod (financijskim) blagoslovom jedinica lokalne i regionalne samouprave, pa i institucija na višim razinama.
Rezultat problema izbjegavanja suočavanja s komunizmom u Istri, pa i cijeloj Hrvatskoj jest njegovo glorificiranje, ignoriranje žrtava i njegovanje duha tog režima. Zašto je tome tako? Povijesne činjenice desetljećima su gurane pod tepih. Ono što bi trebalo biti tema stavljeno je pod tabu. Očito se čeka, kao i u slučaju Domovinskog rata, da pomru članovi obitelji koji su u potrazi za svojim ubijenima i nestalima, kako bi politički establišment stresao s ramena još jedan uteg kao par zrna prašine.
Uostalom, svo to preuzimanje odgovornosti, krivnje, suočavanje s realnošću i posljedicama… Previše je to za današnje ‘antifašiste’. Oni su zauzeti aktivizmom te prozivanjem i etiketiranjem svojih neistomišljenika.
Antifašizam bez navodnika
Antifašizam (bez navodnika) nije započeo ni ’41. ni ’45. već još ’20-ih godina prošlog stoljeća. Ipak, puno je lakše bilo desetljećima kasnije gurati povijesnu neistinu i prešućivati činjenice. Inače bi se moglo ‘čačkati’ tamo ‘gdje ne treba’.
Istarski antifašizam nastao je, u biti, kao pobuna protiv prisilne talijanizacije istarskih Hrvata. Prvi takav pokret, gotovo istovremeno, pokrenuli su 1921. seljaci i rudari. Proštinska buna i Labinska Republika nastali su kao odgovor na ugnjetavanje domaćeg stanovništva od strane fašista nakon Rapalskog ugovora.
Komunizam u Istri je ubijao i klao svećenike
Još jedan mit koji se u Istri (i još ponegdje u Hrvatskoj) njeguje kao božanski jest onaj o tome da je Tito bio presudan za “vraćanje Istre matici zemlji”. Povijesne činjenice govore da je tu bila presudna uloga svećenika Bože Milanovića.
Monsinjor Milanović bio je najveći borac za antifašizam u Istri i za hrvatski identitet ove regije. A kad smo već kod svećenika, njih su komunisti “voljeli” isto onako kao i današnji ‘antifašisti’. Toliko da su ih se htjeli riješiti. U vremenu Drugog svjetskog rata, istarsko svećenstvo odigralo je ulogu kakvu i ima u svom iskonskom poslanju, a to je biti uz svoj narod. No, komunizam je htio preuzeti kontrolu nad narodom. Stoga su istarski svećenici podvrgnuti mučenjima i ubojstvima.
Od ruke komunističkih vlasti, život je izgubilo 15 istarskih svećenika: Camillo Ammirati, Ratimir Beletić, Francesco Bonifacio, Luigi Brandolise, Rudolf Brnobić, danas blaženi Miroslav Bulešić, Šime Frulić, Vlatko Lakošeljac, Graziano Manin, Šime Milanović, Emanuel Ongaro, Kazimir Paić, Angelo Tarticchio, Mirko Vekjet i Marco Zelco te tri svećenička kandidata: Milutin Gracijan, Antun Kožljan i Vladimir Vivoda (crkveni arhivist, povjesničar, svećenik mons. Ivan Grah: Popis ubijenih svećenika 1941.-1949.). Samo iz Porečke i pulske biskupije u zatvoru je u tom periodu završilo njih osamdeset i dvojica.
Sve to učinila je komunistička vlast. Ista ona koja je kasnije pratila tko odlazi u crkve, tko krsti djecu, tko se crkveno vjenčao. Tko je nepodoban.
Ona vlast koja je ispunila fojbe i jame nevinim žrtvama. Oni partizani koji su ostavili “splet nesretnih okolnosti” na Vargaroli. Koji su se ‘rješavali’ vlastima nepoželjnih Hrvata, Talijana, njemačkih vojnika… Koji su ‘oslobodili’ gradove diljem Istre i Hrvatske. Oni partizani (o) kojima se i 2025. pjeva na manifestacijama.
Antifašizam – eufemizam za komunizam
Današnji nasljednici i obožavatelji komunističkog vremena riječ ANTIFAŠIZAM zapravo koriste kao eufemizam za KOMUNIZAM. Ti, nekoć i danas povlašteni građani samo su si verbalnom igrom prilagodili život u neovisnoj Hrvatskoj. U realnosti, uživaju društvenu i inu privilegiranost, baš kao nekoć njihovi preci. Zato još uvijek i slave komunizam pod krinkom ‘antifašizma’. No, nije jasno zašto je to u 2025. godini u hrvatskoj javnosti i dalje najnormalnija stvar.
Vjerojatno jer nitko neće dirati one koji se nazivaju ‘antifašistima’. Mudro izabrano ime.
‘Prekrstili’ se i sad su bez grižnje savjesti
Zašto je nekima bilo lakše ‘prekrstiti se’ iz komunista u ‘antifašiste’? Pa, na taj način nitko neće prekopavati ni njihovu osobnu povijest. Drugovi i njihovi potomci ostaju i dalje zaštićeni poput Velebitske degenije.
Komunizam i njegove ideje daleko šire od Istre, iz zdravim razumom gotovo neobjašnjivih razloga, još uvijek se njeguju i štuju.
Zato se može u Kumrovcu i Fažani slaviti Tita, a u Zagrebu paliti kresove. Bez grižnje savjesti. Bez odgovornosti. Bez posljedica. Pitanje je samo – do kada?
