Thompsonov koncert je naš kolektivni Prelazak preko Crvenog mora
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 28 Srpanj 2025 14:29
Generacija koja je živjela u komunizmu često nosi “tragove ropstva” – mentalitet oblikovan autoritarnim sustavom, strah od neizvjesnosti ili nesposobnost potpunog prihvaćanja novih vrijednosti poput individualne odgovornosti i demokracije, a u našem primjeru i interioriziran (znači individualno prihvaćen) osjećaj kolektivne krivnje, zbog davnih i navodnih grijeha prošlih generacija.
Ivan Pletikos, književnik i pravnik iz Pule, objavio je na svom Facebook profilu razmišljanje o aktualnim događajima kroz prizmu biblijske priče o Izlasku. Thompsonov koncert okarakterizirao je kao svojevrstan izlazak iz komunizma. Njegov status prenosimo u cijelosti.
“Meni ne postoji bolja priča koja objašnjava mene, moje, tuđe, nas sve, kao biblijska priča o Izlasku. Nadam se samo da ju ne trebam ponavljati i da tko čita zna o čemu pričam: o tome kako je Mojsije poveo židovske robove iz ropstva u Egiptu u Obećanu zemlju Kanaan kroz pustinju.
Priča o Izlasku, promatrana kroz Jungovu (ali i Jordana Petersona) perspektivu mitova kao metajezika, odražava univerzalnu težnju za slobodom i dezalijenacijom, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini.
Pletikos: Put prema slobodi je moguć i neizbježan dio ljudskog iskustva
C. G. Jung je smatrao da mitovi nisu samo priče, već arhetipski obrasci koji izražavaju najdublje istine o ljudskoj psihi i kolektivnom iskustvu. Priča o Izlasku, u tom smislu, može se čitati kao metafora za osnovnu dramu ljudskog postojanja – borbu protiv unutarnjih i vanjskih sila koje nas sputavaju, odnosno “porobljavaju”. Dakle, priča o Izlasku, promatrana kroz Jungovu leću, doista je metajezik koji otkriva univerzalnu težnju za slobodom, borbu protiv alijenacije i proces pronalaženja smisla, kako individualnog tako i kolektivnog. Ona nas uči da je “faraon” uvijek prisutan (prije svega u svakom od nas), ali da je put prema slobodi – kroz hrabrost, vjeru i suočavanje s vlastitim sjenama – moguć i neizbježan dio ljudskog iskustva.
U tom kontekstu, naročito mi se značajnima i osvjetljujućima za današnje naše iskustvo čine dvije epizode: kada Izraelci protestiraju Mojsiju i optužuju ga zapravo da je “u Egiptu bilo bolje” (Izlazak 16:2-3; Brojevi 11:4-6), jer su tamo imali “mesa i kruha”, a ovdje će u pustinji pomrijeti…, a druga je činjenica, da u “Obećanu zemlju” nije pustio tu generaciju robova koja je krenula iz Egipta pa ni samog Mojsija, već one rođene na putu!
Pletikos: Sloboda zahtijeva unutarnju promjenu
Prva epizoda govori o univerzalnoj ljudskoj sklonosti da se “vrati u ropstvo” – bilo da je to ovisnost, toksični odnosi, ili stare navike – jer je to poznato i prividno sigurno. Jung bi to mogao protumačiti kao otpor prema integraciji Sjene (nesvjesnih aspekata psihe) i strah od transformacije koja vodi ka cjelovitosti.
Pobuna pokazuje koliko je proces dezalijenacije težak. Sloboda nije samo fizičko oslobađanje od “faraona”, već zahtijeva unutarnju promjenu – prevladavanje straha, ovisnosti o materijalnoj sigurnosti i spremnost na suočavanje s neizvjesnošću. Bog u priči šalje manu i prepelice, što simbolizira duhovnu hranu potrebnu za održavanje vjere tijekom tog procesa, ali narod i dalje pokazuje otpor, što naglašava koliko je duboka ta borba.
Burna tranzicija nakon pada komunizma
Druga epizoda, da generacija koja je izašla iz Egipta, uključujući Mojsija, nije ušla u Obećanu zemlju (Brojevi 14:20-35; 20:12) već su to učinili njihovi potomci, rođeni u pustinji, ima snažnu simboliku u kontekstu Jungova razumijevanja transformacije.
U zemljama bivše Istočne Europe, posebice onima koje su prošle kroz burnu tranziciju nakon pada komunizma, često se javlja fenomen, kod nas poznat kao “jugonostalgija” ili slična nostalgija za socijalističkom prošlošću. Izjave poput “svi su bili jednaki” ili “moglo se spavati u parku” odražava idealizaciju prošlosti u kojoj su, unatoč autoritarnim ograničenjima, postojali privid sigurnosti, socijalne stabilnosti i predvidljivosti. Ovo je izravna paralela s Izraelcima koji u pustinji žale za Egiptom, gdje su, unatoč ropstvu, imali osnovne materijalne potrebe zadovoljene.
Komunistički sustav, poput Egipta u biblijskoj priči, može se promatrati kao arhetipski “tiranski poredak” koji je, iako ograničavajući, pružao strukturu i sigurnost. Tranzicija prema demokraciji i tržišnoj ekonomiji, slično pustinji, donijela je neizvjesnost, ekonomske teškoće, društvenu polarizaciju i gubitak kolektivnog identiteta za mnoge. Kao što su Izraelci žudjeli za povratkom u Egipat, dijelovi stanovništva u postkomunističkim zemljama žude za povratkom u poznati poredak, čak i ako je bio represivan, jer je to poznato i manje zastrašujuće od neizvjesnosti “pustinje”.
Generacija koja je živjela u komunizmu često nosi ‘tragove ropstva’
Nostalgiju za komunizmom Jung bi protumačio kao oblik kolektivnog otuđenja, gdje se prošlost idealizira jer trenutna stvarnost (tranzicija) zahtijeva suočavanje s teškim pitanjima – gubitkom socijalne sigurnosti, nejednakošću i osjećajem dezorijentiranosti. Jung bi to vidio kao otpor prema procesu individuacije na kolektivnoj razini, gdje društvo odbija integrirati “Sjenu” – nesvjesne aspekte svoje prošlosti, uključujući traume i ograničenja komunističkog sustava – i umjesto toga romantizira prošlost kako bi izbjeglo suočavanje s kaosom koji nosi na svojoj površini sloboda.
Paralela s činjenicom da generacija robova nije ušla u Obećanu zemlju, već samo njihovi potomci, također je značajna u kontekstu postkomunističkih zemalja, naročito Hrvatske.
Generacija koja je živjela u komunizmu često nosi “tragove ropstva” – mentalitet oblikovan autoritarnim sustavom, strah od neizvjesnosti ili nesposobnost potpunog prihvaćanja novih vrijednosti poput individualne odgovornosti i demokracije, a u našem primjeru i interioriziran (znači individualno prihvaćen) osjećaj kolektivne krivnje, zbog davnih i navodnih grijeha prošlih generacija.
Nova generacija može ući u novi Kanaan
Nova generacija, rođena u tranziciji ili nakon nje, često pokazuje veću spremnost za prihvaćanje pluralizma i tržišnih principa, i uopće slobode kao modusa vivendi i operandi, iako i oni mogu biti opterećeni drugim izazovima, poput apatije ili cinizma i indoktrinacije.
U hrvatskom slučaju, a to je Thompsonov koncert pokazao, u najvećem dijelu nove generacije, nema ni natruha osjećaja nametnute krivnje, dakle po Jungu – ropskog mentaliteta, usprkos dugotrajne i kapilarne indoktrinacije, školstva, kulture i medija – te neopterećena balastima ropstva, može ući u svoj Kanaan – u budućnost.
Nova generacija simbolizira mogućnost rađanja nove svijesti, oslobođene od starih obrazaca nametnute krivnje. Poput djece rođene u pustinji, mladi u Hrvatskoj imaju priliku izgraditi društvo koje integrira lekcije prošlosti, ali nije sputano njenim ograničenjima.
Pletikos: Mi se stalno opravdavamo Faraonu
Ako želite da vam na konkretnom primjeru to pokažem, onda vam mogu navesti mnoštvo reakcija nas “staraca” koji na očekivane optužbe naše faraonske vojske u medijima opravdavaju i dokazuju im da “to nema veze sa ustaštvom, da ZDS nije…itd, itd”, tj. mi se stalno opravdavamo Faraonu i time umnažamo njegovu moć – i opozitni primjer – Krešimir Rotim, koji na isto tako očekivan furiozni bijes “egipćana”, reagira potpuno suprotno: on se veselo smije i zahvaljuje im na “spreadu” svog videa i jasno im poručuje: neću se ispričavati, govorite i vi u kontekstu dokaza i činjenica! Eto to je ta razlika: u njegovom osmjehu! U njemu ne živi ovaj naš Faraon koji još nama vlada.
Isto bih mogao reći i za ovog mladog Slovaka Milana Mazureka. On na optužbe “egipatskih” medija, za ekstremizam, odgovara: ne, vi ste ekstremisti, vi koji u svemu što je normalno vidite ekstremizam. Problem ekstremizma je isključivo u vama!
Zajedničko i Krešimiru Rotimu i Milanu Mazureku i još brojnim njihovim vršnjacima (uostalom vidjeli smo ih na Koncertu) i u Hrvatskoj i na istoku Europe (za Zapad Europe nisam siguran), jest što su oni generacija koja će ući tamo gdje smo mi sanjali.
Naš kolektivni prelazak preko Crvenog mora
Međutim, kao što priča o Izlasku pokazuje, ovaj proces nije trenutačan – zahtijeva vrijeme, strpljenje i suočavanje, da se poslužim jungovskim pojmom – s kolektivnom Sjenom (traumama, razočaranjima, podjelama).
Meni barem se Koncert pokazao kao ključan događaj, kao naš kolektivni Prelazak preko Crvenog mora, ali i da će naš hod po pustinji trajati možda i duže od 40 godina; također da mi stari i opterećeni nećemo – s pravom – to doživjeti, ali da Hrvatska ima šansu i nadu da će nova generacija konačno sagraditi normalno društvo. I osloboditi se vlasti Faraona”, zaključio je Pletikos.
