Zločini u Srbu djelo su najcrnjeg fašizma – kada će žrtve pokolja dobiti svoju satisfakciju?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 29 Srpanj 2025 14:35
Skrivanje zločina ili čak iskrivljavanje događanja istih bilo je i jest omiljeno područje ljevice u Jugoslaviji, ali i diljem svijeta nakon pada Berlinskog zida. S obzirom na zastrašujući obim ljevičarskih zločina svih vrsta, najveći u povijesti svijeta, u tako dugom periodu kroz cijelo 20. stoljeće.
Začuđuje koliko se malo zna o tome. Komunizam je posijao milijunske žrtve od krajnjeg istoka Azije, Kine i SSSR-a u kojima su ubijeni deseci milijuna ljudi.
Ljevičarski zločini obavijesni šutnjom ili tajnom
Preko Vijetnama, Kambodže i polovice Europe desno od crte Baltik-Jadran, gdje su bile dvije komunističke satrapije Jugoslavija i Albanija poznate po krvavom i masovnom ubijanju ljudi od 1945. do 1960. godine, pa sve do brojnih ljevičarskih država Afrike, Srednje Amerike i Južne Amerike.
I danas su ljevičarski zločini često obavijeni šutnjom ili tajnom, u čemu mnogi analitičari i povjesničari više ne vide slučajnost, s obzirom na obim, bestijalne metode i masovnost tih zločina.
Žrtvama komunističkih zločina nikada nije dana puna satisfakcija i one su utonule u zaborav. Milijunima ubijenih nije darovan ni dostojan ukop.
Srb – povijesna perverzija i laži bile su nedodirljiva dogma u Jugoslaviji
Jedan od zločina koji je bio perverzija stvarnih događanja, bio je dan koji se SLAVIO u Jugoslaviji 45 godina kao Ustanak naroda Socijalističke Republike Hrvatske. Bio je to 27. srpnja 1941. Neupitno vrijeme i mjesto kada su „narodi i narodnosti Jugoslavije i Socijalističke Republike Hrvatske podigli oružani otpor protiv fašista i njegovih domaćih slugu“.
Obilježavao se se u Srbu gdje je, prema riječima komunista, bila „pukla ustanička puška“.
U jugoslavenskim školama učilo se o ustanku protiv fašista, nacista i njihovih domaćih izdajnika. Tko bi pokušao preispitati događanja u Srbu (ili bilo gdje drugdje) koja su imala status nedodirljive komunističke dogme, ostajao bi bez posla ili završio u jednom od brojnih kazamata Titova režima.
Stvarnost je bila bitno drugačija.
U ustanku ubijani svi osim Srba
U ustanku koji je trajao dva mjeseca na velikom području Like i Zapadne Bosne, ubijeno je vrlo malo njemačkih, talijanskih ili endehazijskih vojnika. Umjesto njih, ubijeni su svi Hrvati na tom području i zauvijek protjerani sa njihovih ognjišta. Jednako kao i muslimani Kulen Vakufa i dio Hrvata iz Borićevca koji se sklonio pred pokoljima u taj grad, u rujnu mjesecu 1941. godine.
Ubijani su i katolici Česi, Nijemci, Austrijanci, Slovenci i drugi koji su radili u drvnoj industriji u Drvaru.
Jedino nisu ubijani Srbi. Baš kao i 1991. godine u vrijeme stvaranja fašističke tvorevine SAO Krajina, kada su JNA i srpske postrojbe ubijale na teritoriju Hrvatske sve hrvatsko – po etničkom ključu.
Ako želimo zajedničku četničku, komunističku, velikosrpsku, antihrvatsku i morbidnu zločinačku motivaciju koja je aktivno djelovala u Srbu 1941. godine staviti pod jedan moderni idiom, učinit ćemo to pod onim danas vrlo popularnim.
Bio je to najcrnji fašizam.
A ne antifašizam.
U Srbu su ubijana djeca do 10 godina, a ljudi su živi bacani u jame
Zločini srpskog ustanka na velikom području NDH, čiji je Srb bio jedan dio, bili su po svom obimu masovnih razmjera, po metodama bestijalni, a po moralu bili su djelo najgoreg ljudskog šljama jer su ubijana djeca, žene, starci i nenaoružani muškarci.
O tim zločinima često piše portal Komunistički zločini.
Povijesna istina, strogo čuvana od javnosti punih 75 godina, unatoč tome što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine, kako bi se prikrio zločin, napokon je bez velikih nepoznanica izišla na vidjelo i bacila na krivotvoriteljsko smetlište tobožnji “partizanski ustanak” u Srbu.
Riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. “ustanka u Srbu”. Selo je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od 3 do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.
Hrvati – nestali
Inače, u ovom kraju istočne Like Hrvati su praktički nestali, iščezli. Nedvojbeno i zaslugom tzv. “ustanika” iz srpnja 1941. godine. Primjerice, župa Boričevac prije 85 godina brojila je 2.000 Hrvata, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao u tom dijelu Like.
Selo je posve uništeno i spaljeno, a potomci se nisu smjeli nakon rata vratiti u Boričevac. I ne samo Boričevac, nego i druga spaljena hrvatska mjesta kao Udbina, Španovica, Zrin i druga.
Ekshumacijom 2014. istina izlazi na vidjelo
Ekshumacijom 2014., uz veliku pomoć tadašnjeg biskupa Bogovića, na vidjelo izlazi istina o ustaničkom, zapravo četničko-partizanskom teroru iz 1941. godine, kada se s tih područja hrvatsko stanovništvo nakon brojnih pokolja moralo iseliti. Tko nije izbjegao teško bi izvukao živu glavu. U tim krajevima popis zločina nad Hrvatima je užasan…
Pustoš svuda po brdima vlada
Nema više Ivezića stada
Sve je pusto, tu života nema
Rijeka Una osta vječno nijema.
Posljednji od obitelji Ivezića, pok Dane Ivezić, njega nije ubila srpska ruka 1941. god., njega je natjerala u smrt nepravda i nebriga, bešćutnost u slobodnoj Hrvatskoj. Nije dočekao pronalazak njegove obitelji, izvršio je samoubojstvo.
Desetero djece Ivezić mlađe od 10 godina bačeno u jamu u Srbu
Imena žrtava, koja su ubijena na dan srpskog ustanka u NDH, 27. srpnja 1941., objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »Dossier Boričevac«:
Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
Očito je iz popisa da je ubijeno točno 37 članova obitelji Ivezić. Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.
Nitko nije odgovarao za žrtve monstruoznog zločina
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941., zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA.
Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice.
Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.
Što je rekao pokojni biskup Mile Bogović?
“Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941.
Zahvaljujem svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame u koju su krajem srpnja 1941., bačeni ljudi iz sela Brotnje kraj Srba (Lapačka dolina) samo zato što su bili Hrvati i katolici. Imao sam priliku osobno nazočiti događaju kada su članovi Gorske službe za spašavanje slali iz dubine od 20 metara kosti bačenih u tu jamu.
Smeta mi što se dalje izbjegava jasno reći o čemu je tu riječ. Vrijeme je da se suočimo s okolnostima i uzrocima zašto je do toga došlo. Jama se nalazi na vrhu brda (Dabin vrh), teško je pristupačna zbog strmina i bespuća. Teško ju je naći i zbog toga što je njezin gornji otvor toliko uzak da se odraslijeg čovjeka jedva može progurati kroza nj.
Rezervoar mržnje
Sve te teškoće ubojice su svladale i progurale kroz to usko grotlo čovjeka po čovjeka da padne na dubinu od 20 metara. Na ostatcima izvučenih kostiju (ondje je nađeno 19 kostura, ali postoje još neotkrivene jame) ne vide se prostrjelne rane pa je pojačana sumnja, već iznesena u medijima, da su ljude bacali žive u jamu.
Kada se znade da je od tada pobijenih žitelja sela Brotnje njih 10 bilo ispod 10 godina – dakle djeca, morao je rezervoar mržnje i želje za ubijanjem biti doista pun. Iz Brotnje je tada ubijeno 37 ljudi – doslovno sve hrvatsko i katoličko što je ondje uhvaćeno. Stari guslar Luka (82 godine) morao je svojim guslanjem svemu dati obilježje slavlja.
Kakvi su to ‘viši’ ciljevi koji imaju tako zločinački uvod? Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove pokolja hrvatskog puka u Lapačkoj dolini.”
Južna i istočna Lika gotovo ostala bez Hrvata
Samo ustaničko mjesto Srb pripadalo je crkveno Udbinskom dekanatu.
Zato je važno reći da je prije 2. svjetskog rata postojao Udbinski dekanat i na području dekanata živjelo je više od 16 000 Hrvata katolika. Udbina ne samo da je bila etnički hrvatska, već je i crkveno-povijesno imala golemo značenje za hrvatski narod, čak i veće nego što su Srbi to paranoidno naglašavali za Kosovo.
Udbina je bila srce hrvatske države i hrvatskog naroda još u predturska vremena, a uspomena na to vrijeme i pad hrvatskog plemstva u bitci kod Udbine 1493. još tada je bio živ u hrvatskom narodu.
Nisu samo Hrvati bili žrtve srpskih zločina
Nisu samo Hrvati u mjestu Srb bili žrtve srpskih zločina, sastavljenih paravojski koje su u to vrijeme činili zajedničkim djelovanjem četnici, komunisti, razoružani pripadnici raspale jugoslavenske vojske, razne naoružane razbojničke grupe, naoružani seljaci i dr.
Hrvati cijelog Udbinskog dekanata, što znači cijele istočne i južne Like, bili su žrtve progona, etničkog čišćenja i ubijanja.
Slobodno se može reći da se radi o genocidu, jer se jedna etnička grupa htjela sasvim uništiti na velikom području.
Masovna ubijanja Hrvata u srpskom ustanku 1941. godine
Poznati su pokolji u Srbu, Lapcu, Boričevcu, ali ne i drugim mjestima gdje su živjeli Hrvati u Udbinskom dekanatu. Tako je obližnji Vaganac tijekom II. svjetskog rata bio mjesto zločina gdje su partizanke iz susjednih sela pojedine mladiće ispekle na ražnju. Nakon rata uplakane majke su morale gledati u lice tih žena-monstruma, a milicija je redovito posjećivala i privodila u zatvore Hrvate – žrtve iz Vaganca.
Potpunu devastaciju župa Vaganac, koja je 1915. brojila 1889 Hrvata, doživjela je u Domovinskom ratu kada je sve porušeno, spaljeno i uništeno, a crkva po drugi put srušena nakon što su prvu minirali partizani.
Drugi primjer je župa Palanka kod Gračaca iz koje su 1941. godine ubijeni ili protjerani svi Hrvati, obitelji: Sulentić, Ivanković, Lisica, Martinović. Ta je župa zbrisana sa lica zemlje. I za nju je čak malo tko od ljudi i čuo da je postojala.
Djeca žrtve srpskih ustanika
Godine 1941., nakon početka ustanka koji je počeo u Srbu, u Otriću, južno od Srba, ubijeno je više djece hrvatske nacionalnosti. Djeca su bila žrtve uz brojne druge civile. Srpski ustanici ubili su:
9- godišnjeg Ivanković Dragana ,
6- godišnju Ivanković Mandu ,
3- godišnju Ivanković Marija
11- godišnjeg Ivanković Petra,
5- godišnjeg Ivanković Ivicu,
3- godišnju Ivanković Jeku,
7- godišnjeg Ivanković Milana ,
novorođenče Sulentić Milanu, kći Milina (bebu su zaklali, zatim rasjekli i dijelove tjelešca objesili na vješalicu)
Popis zločina koji su učinjeni nad Hrvatima u ustanku u Srbu i mjesecima nakon nadilazi okvire ovog teksta i podsjećanja što se zapravo dogodilo na današnji dan 1941. i mjesecima koji su slijedili.
Udbina – mjesto hrvatske tuge i plača
Zatvor ili progon je čekao svakog onoga koji bi spomenuo Udbinu, koja je bila 100% hrvatsko etničko mjesto. Pred Božić 1942. došlo je do velikog zločina partizana kada je pobijeno na stotine Hrvata ovog gradića i okolice (Podudbine, Rebića, Vrbe, Ćojluka i Mutilića).
Sve hrvatsko na tom području je spaljeno i zatrto, uključivo katoličku crkvu sv. Nikole na Udbini, sv. Marka u Podudbini, sv. Augustina u Mutiliću kao i uništeno i preorano groblje Hrvata na Koriji.
Svi Hrvati koji su preživjeli pokolj su protjerani i nikada se nisu mogli vratiti u svoje kuće za vrijeme Jugoslavije.
To je bio Titov “partizanski i jugoslavenski antifašizam”.
U ustanku u Srbu, ali i kasnijem djelovanju srpskih ustanika u Lici, često nisu prvenstveni cilj bile vojne postrojbe NDH, već civili i ljudi hrvatske nacionalnosti.
To se vidi po po tome da su potpuno uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana).
Imena odgovornih za žrtve
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin. Barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA.
U pobuni su istaknuto mjesto imali i partizani. Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac.
Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan.
Što kaže povjesničar dr. Zlatko Begonja?
“Četnici, komunisti i talijanski fašisti zajedno su 27. srpnja 1941. ustali protiv Hrvata i Hrvatske, te počinili neopisiv pokolj i genocid nad Hrvatima!”, kaže povjesničar dr. Zlatko Begonja za Zadarski list u tekstu pod naslovom “Oružanu pobunu u Srbu predvodili su četnici”.
“Pojednostavljeno, četnička pobuna, potpomognuta manjim brojem komunista i uz značajnu, ali i znakovitu talijansku fašističku vojnu pomoć, proglašava se antifašističkim ustankom, premda su u njemu neupitno sudjelovali i talijanski fašisti. Zar to nije apsurd? – talijanski fašisti kao sudionici antifašističkoga ustanka?”, tvrdi dr. Begonja i nastavlja:
“U tome kontekstu čak se i ne skriva činjenica da su u događaju predvodnici bili četnici, ali što je napose zanimljivo, takvi se tretiraju kao srpski seljaci koji su pokrenuli nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma. Iz toga proizlazi da su i četnici bili zapravo krilo antifašističkoga pokreta, što bi onda značilo da su uz onaj partizanski, činili cjelinu otpora prema fašističkim snagama.
Takav pojednostavljen i nekritički pristup izravno potpomaže afirmaciji ideje o rehabilitaciji četništva i stoga hrvatsko društvo svjesno dovodi u pomućeno stanje.”.
Kada će žrtve doživjeti svoju satisfakciju?
Pitanje za kraj:
Kada će žrtve srpskog ustanka 1941. i višedesetljetnih laži ljevice o antifašističkoj naravi ustanka u Srbu i okolici – doživjeti svoju satisfakciju?
Satisfakcija se sastoji od istine, povijesnog pamćenja i dostojnog ukopa i kolektivnog pamćenja punog poštovanja prema žrtavama iz brojnih jama Like i Zapadne Bosne. Isto vrijedi i za sve druge nevine žrtve II. svjetskog rata i poraća poznatom pod nazivom – Krvavi Križni putevi.
To nije samo pitanje za užu obitelj ili čak za cijelu javnost. Već je načelna stvar pravde, istine i civilizacijskog življenja kao ultimativnog pitanja za jedan narod u 21. stoljeću.
