Pustimo Jugoslaviju i prozore, imamo Hrvatsku
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 06 Kolovoz 2025 13:03
Nasuprot njima, jedan je pjevač i branitelj kratkim stihovima osvježio pamćenje i osokolio malodušne, narod se odazvao, hrvatska se mladost – na užas onih koji su već slavili pobjedu - prikazala kao sol ove zemlje Hrvatske.
Negdje pri svršetku srpnja tako je zahladilo da su na trgovima europskih gradova palili vatre kako bi se turisti malo zagrijali. Na istim trgovima na kojima su lani u isto doba postavljani rashladni centri za pregrijane turiste. Jest, čudno ljeto, tu i tamo malo zakuri, pa opet hladnije, kiša, tuča, a neka, sve je bolje od kuhanja na temperaturama iznad trideset. Što nosi kolovoz, još ne znamo, dugoročne se prognoze često pokazuju kratkovidnima. Pa i kratkoročne. Najbolje i dalje ispružiti ruku i glavu kroz prozor, pa zaključiti kakve su prilike. Pritom se ne treba previše nagnuti, kao što u Rusiji običavaju protivnici Putinova režima, pa ih žličicom kupe s asfalta. Imali smo i mi u nezaboravnoj Jugoslaviji takvih nesmotrenih padova kroz prozore, službeno prikazanih kao samoubojstva.
Pustimo Jugoslaviju i prozore, imamo Hrvatsku. U toj se zemlji u zadnje vrijeme događa neobičan obrat, koji se mogao predvidjeti, premda su pesimisti već plakali da je sve izgubljeno. Mi optimisti znali smo da povijest, kao i čovjek, ima uspone i padove, te će kad-tad doći do novoga uspona prirodnoga i snažnog hrvatskog osjećaja, grunuti iz dubine poput potresa i stvoriti u prah zlatnu telad, onu stoku, znači, koja je od početka ovoga stoljeća otvoreno ili pritajeno, ali efikasno razarala hrvatsko biće, zakrabuljena u raznorazne agende i agente, sumnjive civilne udruge, antropološke bravure, ali i vidljivim prodorom u institucije, kao i u medije.
Narod ko narod, dugo je trpio tu blasfemiju očite dekroatizacije i krivotvorenja svoje povijesti, ne imajući načina da se suprotstavi, tek je s vremena na vrijeme u komentarima prezrenih (od vlasti) portala progovarao što mu je u duši, na duši. I tako sve do srpnja ove godine, koja me neodoljivo podsjeća na Branimirovu godinu svršetkom Hipodromsedamdesetih prošloga stoljeća, kada je nakon sloma hrvatskih zahtijevanja i vremena mučne šutnje hrvatski narod opet jednom dokazao da ga ni jedna sila ovoga svijeta ne može poraziti ni pokoriti. Ne trajno, ne zavazda.
Da je u ovom srpnju došlo do novoga obrata, posve je očito. Utihnuli su (ne posve) ne samo jugoslavenski debili, nego i oni koji su zbunjenim ljudima prodavali magle umotane u celofan intelektualnih prenemaganja, te netko neiskusan nije mogao odmah razumjeti podle potvore premazane marcipanom dugih i mudrih rečenica. Nasuprot njima, jedan je pjevač i branitelj kratkim stihovima osvježio pamćenje i osokolio malodušne, narod se odazvao, hrvatska se mladost – na užas onih koji su već slavili pobjedu - prikazala kao sol ove zemlje Hrvatske. Tako je, eto, nastao pokret – ne politički, ne stranački, jednostavno narodni, jest, pokrenuo se narod, ne da ruši i grne na barikade, nego da mirno, u radosti i uz glazbu, poruči urbi et orbi da je tu i ne da se navući na sljeparije svakovrsne, što je i „politika“ dobro čula i prilagodila se vremenu. Dobili smo tako, nakon spomenute Branimirove – Tomislavovu godinu.
Druga epizoda obrata odigrana je u Zagrebu, na mimohodu, koji je narod od srca pozdravio. Napokon je Hrvatska vojska opet bila nalik na vojsku, nakon što dugo vremena nije bila slična sebi. Gledali smo mimohod Mak, Tor i ja, prva dvojica mi prigovorila zašto smo pred ekranom, a ne u Ulici grada Vukovara. „Zato“, rekao sam, „jer ondje ne puštaju životinje, čak ni konje, premda sam nekoliko njih vidio na svečanoj tribini“. „ A leoparde puštaju“, bunio se Mak, „pa i black jastrebove.“ Nije mi se dalo objašnjavati, a i ja se baš ne razumijem u sve te nove strojeve, u ratu nisam došao dalje od kalašnjikova. „Kaj si ti bil u ratu, ovakav stari?“, pita Tor. „Tata ti je stari“, obrecnem se. „Hoćeš Mihodda ti pokažem šaru, životinjo. Ja sam bojnik Hrvatske vojske, doduše u pričuvi, ali nikada se ne zna. Sada i u civilnim poslima vade penziće iz mirovine.“
Gledamo dalje, konja dakle nema, samo povijesnih postrojba povijesnih pješaka, dalje stupaju branitelji, razna logistika, zdravstvena i slične, zatim policija, pa onda vojska, i ona pješke, zatim ipak motorizirane jedinice i na kraju teški aduti s cijevima koje gađaju do osamdeset kilometara, na nebu Rafali. U svemu, izgledalo je to dobro, više no dobro. Nije bilo, doduše, onoga čudovišta na kraju kolone, kao na Jarunu devedesetih, a što se s njim zbilo, duga je priča. Dobro je monstrum tada poslužio, za plašenje neprijatelja.
Mimohod je, znači, prošao sjajno, čak su se ubacili i vojnici i zastave nekih zemalja, devedesetih nesklonih, barem u početku. Navodno su se neki domaći lijevi fašisti, odjednom antimilitaristi, bacali pod vozila, ali laka, što su kamere cenzurirale. Ostali, normalni ljudi, bacali su poglede prema nebu i zrakoplovima, prilično je puno bilo djece, a najljepši kadar koji sam vidio bila su upravo djeca – sjedila na postolju ispod brončanoga Kuzmina Tuđmana. (Glede zastava i mimohodača, gdje su bili pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane? Ili sam nešto propustio.)
Sve lijepo i krasno, pa i umjetnički dio, to jest glazbeni i recitativni, od Matoša do Miličevića i Domovića, od blistave Vande Winter do Zajca i Zrinskog, pa napokon jednom i cjelovita hrvatska himna, čije su stihove Hrvati u međuvremenu zaboravili, pa i ja djelomično. Dobro je to složio Krešo Dolenčić, majstor za pokrete velikih masa. Neki su se na svečanoj tribini doduše uplašili da će nakon pjevnog uzvika Zrinskog „Za dom, za dom“, okupljeni narod povikati „spremni“, ali su odahnuli. Također, neki nisu bili zadovoljni što je odbijen nastup KUD KIC-a iz Zagreba „Ivo Lola Hribar“, ali to su već gradska posla. Završilo je s Thompsonom bez Thompsona, što je rasrdilo Milanovića, koji ga je htio uživo.
Ono što je Maka i mene rasrdilo, bila je dvojka na svečanoj tribini. Dok su defilirali hrvatski branitelji, među njima i Olujateški stradalnici, na tribini je sjedio lik koji je na njih slao policiju na Trgu sv. Marka, a glede vojske u svojemu je izvrsnom izvršnom mandatu doveo ponosnu Hrvatsku vojsku gotovo do gladi, do mizerije. Drugi lik koji je ondje sjedio, za Boga miloga u prvom redu, umirovio je proslavljene zapovjednike Hrvatske vojske samo zbog jednoga, domoljubno orijentiranoga pisma, a tim im je činom otvorio i put prema Haagu, pa ih i ondje slijedio kao pripomoć tužiteljima. Da ne spominjem puč usred rata.
Lijepo. Mimohod je imao odjeka i izvan Hrvatske, naravno, u Beogradu oduševljeni, uz jedinu primjedbu da nije bilo ni jedne srbijanske zastave. Ma dobro, propusti se događaju. Iz Zagreba se čuo plač Miloradov, reče kroz suze da mu mimohod izaziva tjeskobu, valjda zato što su Srbi i dalje i uvijek ugroženi u zemlji Hrvatskoj. Mislio sam da pretjeruje, kadli vidim koji dan poslije veliki naslov u dnevnim novinama „Hrvati kreću u zoru“. Malo sam se lecnuo, ali onda čitam da je riječi o feljtonu, o danu prije Oluje i stranim „diplomatskim aktivnostima“. Odahnuo sam.
„Velika je to vojska, snažna“, mudrovao je Tor, „ali ništa nuklearnoga nisam vidio“. „Pa što onda, mi smo u Natu, a on ima i to“, rekoh. „Nemoj mi sada kvariti raspoloženje.“ „Ma i bez toga“, umiješa se Mak, „još nismo dostigli, kako se to veli, sposobnosti iz 10. stoljeća, barem brojčano.“ „Čuj, mačak, znam da si čitao Porfirogeneta, ali taj je lik pretjerao, tako barem kažu. Uostalom, glede matematike, u jednom smo trenutku devedesetih imali dvostruko više od Tomislava, on samo stotinu tisuća, ne računajući lađe. Doduše, glede konja i konjanika bio je doista jači, ali navodno nije imao zrakoplove. Pa sad ti vidi.“
Dosta o mimohodu, imamo drugih iventa, ili kako se to hrvatski kaže. Još jedan Thompson, u Sinju, gradu koji početkom kolovoza, uz Knin i proslavu Oluje, postaje središtem zemlje Hrvatske, od odgođene Alke pa sve do Velike Gospe, čudotvorne sinjske odnosno ramske. Nekoliko, znači, dodatnih razloga da pate oni koji bi hrvatsku državu utopili u čaši vode, kad bi im bilo dano, raznorazni orjunaški posranci i ini drekfreseri, koji su - vidi uvod - izgubili tlo pod nogama i sada im preostaje samo cinično cmizdriti, a u duši - ako duše imaju (što bi rekao Gotovac) - već su se oprostili od svojih deluzija i još samo neduhovito jamraju. Jedina im je utjeha što im priželjni urednici i nadalje ostavljaju stupce, makar se i oni nevoljko povlače pred voljom naroda. Tako se ostvaruje Tuđmanova rečenica: na upit „Predsjedniče, što će ostati“, odgovorio je „Ostat će narod“. I, eto, ostao.
