Ljubav, mržnja i laž
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Kolovoz 2025 16:09
Najezda elektroničkih medija i likvidacija papirnatoga života časopisa i novina ima svoje dobre strane: sjediš u kućnom haljetku i listaš po malom zaslonu, odabireš tekstove srodnih duhova i duša, preskačeš glupane i mrzitelje tvojega domovinskoga prostora.
Ne moraš kupovati novine i časopise ili se još ponekad izlažeš riziku pretplate za neki sentimentom vezani časopis, uzdajući se u iznenađenja pronalaska nečijega iskrenoga zapisa koji će matoševskim skalpelom razuditi ustajale lešine i kaljuže. Zove me neki dan prijatelj, književnik i nakladnik J. P., pa najprije odmjerivši godišta što prohujala su kao skoro sto godina samoće, ustanovismo da ostavljamo danima neotvorenim pretplaćeni i dragi nam Vijenac jer više u njemu iznenađenja pa i nema. Nostalgije, sentimenti i navike upravljaju našim životima pa se teško odričemo papira, tiskovine u kojoj smo desetljećima ispravljali svoje i tuđe pogrješke, iscrtavali i podcrtavali važne rečenice, po marginama šarali svoje primisli i asocijacije, ispravljali lažne misli i dodavali istine s gotovo znanstvenim pozivima na toga i toga auktora. (Sjećam se naših udžbenika povijesti koji su unatoč novoj slobodnoj Hrvatskoj bili u uporabi: rekla bih tada učenicima: podcrtaj ovu rečenicu i na margini napiši :laž! Potom bismo čitali dokument s istinitim opisom događaja!)
Na tim elektroničkim medijima sve je poput holograma – ima ga i nema ga. Tko će zapisivati sve tekstove u kojima se nalazi toliko ljubavi, mržnje i laži, da ih jednoga dana možeš pronaći i ponovno pročitati? Nema slučaja, a ipak baš tako naiđeš na neki stari tekst i pročitaš: „Dana 19. rujna 1991. godine građani Beograda i drugih gradova i naselja bacali cvijeće na tenkove 1. gardijske oklopne divizije JNA koja je krenula na Vukovar da oslobodi braću Srbe.“ Onda se naglo pojavi odnekud drugi tekst. „Srpski general Mile Novaković na ulazu u Dvor na Uni 8. je kolovoza 1995. izdao zapovijed da se tenkovima pregazi kolona srpskih izbjeglica.“
Između ta dva zapisa strašni su ponori mraka jednoga rata, jedne okrvavljene zemlje velikim mrkim bradama opasane, bezbrojnim jamama zatrpane, zgarištima i korovom prodžikale, utihnulim ulicama opjevane i nestalim dušama posvećene. Cetnici VukovarO tome su ispričane bezbrojne istinite infernalne, martirijske priče osobnih sudbina, fatalnih susreta prljavih rakijaških demona i nebranjene djece, žena i muževa. Dehumanizirani ideologijama, kokardama i mrtvačkim kostima okićeni, o vječnoj potrebi otimanja tuđega ovisni, surovim oružjem mržnje naoštreni, kreću već dugi niz desetljeća na susjedne narode. Šiptare klali k'o piliće, kaže njihov uvaženi akademik, muslimane istrijebili, sve do posljednje džamije porušili, Makedonce batinali i ponižavali, Bugare tukli, ali nažalost ne sasvim; „dockan“ stigli na albansku obalu kod Drača i tjerali konje da morsku vodu piju, a konji ne će pa ne će; Crnu su Goru možda doveli konačno u svoje leglo, samo proklete Hrvate kroz krvave šake propustili, pa onda poraženi s pokradenim traktorima i zlatnim lančićima s vratova naših snaša pobjegli, ali „ćeraćemo se do istrage vaše ili naše“, obećali.
Ni za zarez se nije zlobna misao pomakla ili nestala iz toga zova divljine, otuđenosti i rugla od etičnosti. Sada neki mladi tamo pjevaju o atavizmima „njihova“ mora, očajnici se predstavljaju kao sinovi nove pobune, „evropejci“ su oni, vraćaju se vremenima lutanja u podzemljima duha, urlajući u svijet neartikulirane slogove riječi ratničkih bubnjeva, bum-bum-pum-pum-paj-paj, spremni na obračun s malim i velikim vučićima i vukovima jer su ih iznevjerili i iz klete zemlje Hrvatske pobjegli, a trebali su „ćerati“ ustaše sve do Maribora, Teznoga i Bleiburga, pa onda do Gevgelije. Sada šubare traže ono što je bilo: da „džandari“ pendreke nose, oficiri vojsku vode, nepismeni rankovići drže stoku hrvatsku, osobito nju, u stezi.
A što rade naši domaći janjičari i jataci i jatakinje? Puni su urbane europske deteizirane duhovnosti pa čitaju svinjama knjige da i nas pouče kako se može živjeti bez rada i to vrlo dobro. Njima svinjska kuga ne smeta, cijepljeni su protiv truda i rada, protiv hrvatstva, domoljublja, protiv Boga i deset Božjih zapovijedi, protiv časti i istine.cvijet svijeca
Budući da su oni gradska (zagrebačka) elita, mogu si dopustiti biti nepismeni i beskrupulozni, karanfilima komunizma kititi svoje materijalne i umne imutke i zavijati kao gladni Vuci (Milutina Cihlara Nehajeva) da nam se vrate vremena iz onoga prvoga zapisa od 19. rujna 1991.
Ali oni, ti domaći jataci i jatakinje, ne priznaju taj prvi zapis kao ni onaj drugi. Toga u njihovoj povijesti nema i nema. Kao što ga nema ni u svijesti tamo preko Drine gdje zavijaju neki novi vuci. Toliko je mržnje i laži optočilo njihove mozgove i barbariziralo nikada ne usahle pohlepe za tuđim, da smo umorni od slušanja i vike, pa se umatamo u tugu i ljubavi koje su nam preostale u sjećanjima na naše mrtve.
Ovaj tekst što slijedi u našem zajedničkom zapisu napisao je nekadašnji učenik Nadbiskupske klasične gimnazije koji se upravo vratio iz Matića s obilježavanja 30. obljetnice stradavanja naših učenika u Posavini, susreta s njihovim roditeljima i ljubavi koja nikada ne umire, mili moji.
__________________
