Na ushit naših neokomunista, u prošlom tjednu cijela Hrvatska u crvenom, puhao i jugo
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 20 Kolovoz 2025 19:07
U prošlom tjednu cijela Hrvatska u crvenom. Oh, kako su bili ushićeni naši neokomunisti, jest da su se pržili kao i mi, kuhali se ali radosni, budući da je puhao i jugo. Još kada su vidjeli da je i gotovo cijela Europa u crvenom, doživljavali su organizirani orgazam.
Malo ih je rastužila Engleska, koja nikako – zajedno s Amerikom – ne postaje zemlja proleterska, ali ih je razveselio crveni tepih na Aljaski po kojemu su hodali narančasti američki mogul i lukavi kagebeovac, karijerna spona s crvenim sajuzom.
„Kaj je to Cececer“, pita me Mak, koji nije živio u to doba, a ne zna ni ćirilicu. Vidio je, naime, slova na majici lavre u pratnji Kaligule. „Budalo mačja“, velim ja, tako oni pišu SSSR, a taj čovo nije slučajno navukao majicu, niti bez znanja Kaligule. I nemoj me ometati dok gledam prijenos, odnosno ljubavnu priču s Aljaske. Zar ne vidiš kako su oduševljeni jedan drugim, kako se gledaju užarenim okicama, kako se tapšu i osmjehuju, pa se zajedno voze i u automobilu, priljubljeni na zadnjem sjedalu.“ „Čuj, gazda, jesu oni možda istospolci?“ pita Tor. „Ma nisu, životinjo, to je čista takoreći heteroseksualna ljubav, bez obzira na spol jednoga i drugoga. Ljubav osobna, privatna i javna, dvojice ljudi koji se u svemu slažu, a ako i ne u svemu, lako se dogovore. Romeo i Julija suvremene svjetske politike.“ „A o čemu bi se oni dogovarali?“, upita Mak, nešto tanji nego inače, žrtva toplinskoga vala. „O Ukrajini, uglavnom“, kažem, kako ju raspodijeliti da bi svi bili zadovoljni, osim Ukrajinaca. Putinu Donbas i Krim, Donaldu ostatak pod američkim jamstvima. Znači, tko je jamio, jamio, fućkaš zastarjele iluzije o nepovrjedivosti granica, međunarodno pravo i slične arhivirane papire.trump putin alaska A glede američkih jamstava, treba se sjetiti Budimpeštanskoga memoranduma. Kaliguli i Neronu smješka se Nobel, a ne će valjda lovu dijeliti sa Zelenskim, bez kojega se ionako može, kao i na Aljasci. Pa nije bio pozvan ni netko iz Češke, kada se radilo o Sudetima. Europi se to baš i ne sviđa, ali ni ona nije bila za aljaškim stolom, premda voljna. U međuvremenu je, jadna i nevoljna, shvatila da se karte dijele bez nje, a kada Rusija bude zadovoljena u toj erotskoj priči, lako bi mogla korak ili dva dalje, to jest dok ne dostigne granice SSSR-a, a onda polako na Divlji zapad. Eto, zato Lavrov ima majicu sa Cececerom, da bi i zadnjoj budali bilo jasno. Uzalud Zelenski govori Europi da ju de facto Ukrajina brani od velike nevolje, kao što je Hrvatska branila zapad od Osmanlija. A kad smo već pri Hrvatskoj, vidim grafičku analizu nekoga geometra, koja kaže da su Rusi uspjeli osvojiti samo toliko ukrajinske zemlje koliko u hektarima iznosi jedna i pol Hrvatske. Znači, ne puno. Srbija, Srbi i JNA bili su još neuspješniji: nisu osvojili ni trećinu Hrvatske, a nekmoli cijelu Hrvatsku i još pride pola Hrvatske. Ono pola odnosi se na Herceg Bosnu.
O Srbiji se ovih dana dosta govorilo, valjalo se mnoštvo posebno u Valjevu, palilo naprednjačke urede. Kako stvari stoje, Vučić bi mogao pustiti na ulice vojsku, koja će osvojiti cijelu Srbiju, a ne trećinu. Do sada je samo promatrao, tužan osim kada su na ulici jedni drugima vikali da su ustaše, što ga je učvrstilo u uvjerenju da su prosvjedi hrvatsko maslo, premda taj zaključak ni pas s maslom ne bi pojeo. Štoviše, „ustaša“ iz Hrvatske, odnosno dolaznika Hrvata u Srbiju, poslom ili za zabavu, ima sve manje i manje, jer ih se ondje maltretira sve više i više, a i Ministarstvo vanjskih poslova ne preporučuje da se putuje u Srbiju, što me je osobno jako pogodilo, ha.
Inače, hrvatski vanjski poslovi djeluju upravo ružičasto, u djelatnom i modnom smislu. Tko će ozbiljno shvatiti ministra vanjskih posala koji hoda u kariranom roza sakou, kupljenom u američkom second hand dućanu? grlicradmanHrvatski vanjski treba biti markantna ljudina u elegantnom odijelu, premazan svim mastima, ali odlučan i uvjerljiv. A neuvjerljiva je i cjelokupna hrvatska vanjska politika, što nije samo ministrova zasluga. Ilustracija: papir kojim se od Izraela traži da dopusti neograničenu humanitarnu pomoć, potpisale su sve europske zemlje, osim Mađarske, Njemačke i – Hrvatske! Kao: ne bismo se htjeli zamjeriti, ne samo zamjeriti nego ni pristojno zamoliti Bibija da spriječi gladomor u Gazi. Predlažem odvojeno pismo hrvatskoga ministarstva izraelskom režimu, u kojemu bi stajalo da uzme u obzir kako nismo previše larmali pa ni zgražali se dok je ubijao šezdeset tisuća Palestinaca, poglavito djecu i žene, te da nam sada milostivo izađe u susret i pusti kamione s humanitarnom pomoći. Pismo bi završavalo riječima: Ostajemo vjerni u potpori vašim metodama, bez obzira što neki misle da su vrlo slične nacističkim. Također, nismo suglasni s onima koji bi željeli novi nuernberški proces, s Netanyahuom (i Putinom) na klupi. Srdačan pozdrav, Ministarstvo vanjskih RH. P.S. pismo poslano posebnim kanalima, unutar kanalizacije općenito.
Tako nekako, s jednima ovako, s drugima onako. Za „veliki Izrael“ imamo simpatije, valjda, za veliku Rusiju ipak nešto manje ili nikako. Kao ni za veliku Srbiju. Nego, tko to „mi“ u izraelskom slučaju? Hrvati ? Ja? Ne, nemojte nas sramotiti. I nemojte neizravno sugerirati da ova, moderna hrvatska država ima neku hipoteku iz 20. stoljeća, pa mora biti kuš kada se ubijaju djeca i sanja o velikoj obećanoj zemlji od Eufrata do Egipta, možda i od Inda do Sudana. Zašto Sudana? Pa najnovije je ponuda preživjelim Palestincima da odu ni više ni manje nego u Sudan. Gdje će valjda stvoriti palestinsku državu, pa svi sretni.
O Sudanu se u hrvatskim medijima tako malo pisalo, kao da ne postoji. Na dičnoj nacionalnoj televiziji nisam vidio ništa o toj zemlji u kojoj je pakao na Zemlji, ubijanje, glad. Sudan krizaTek je nedavnih dana nešto opširnije pisano o Sudanu u dnevnim novinama. Spominjan je bio češće u Hrvatskim kronikama, a i to zato jer je autor neizravno povezan s jednom sudanskom obitelji, svojedobno bliskom obitelji jezikoslovca Stjepana Babića. Naime, mladi članovi ugledne sudanske familije studirali su u Zagrebu, dostudirali i vratili se u Sudan, neki kao diplomirani liječnici. Pa kada je prije podosta godina započeo kaos u toj afričkoj zemlji, a informacije stizale na kapaljku ili nikako, potegnule se stare veze i saznalo da su svi ti nekad mladi zagrebački studenti stradali u metežima. Da više nisu među živima. A kaos se nastavlja, i sada bi Bibi, valjda i njegov mentor narančasti Don, poslali Palestince u zemlju zahvaćenu krvavim sukobima, strancima nerazumljivim. Pa, znači, Sudanu trebaju još samo palestinski izbjeglice. Dok se na palestinskoj zemlji i plažama obnovljene Gaze budu izležavali turisti, u sjeni velikih hotela s pet zvjezdica, podignutim na razvalinama.
U svijetu nemiri, ratovi. Novi naraštaj Hrvata i ne zna koliko je relativno sretan u više ili manje sigurnoj zemlji, sretan zahvaljujući očevima i djedovima koji su obavili lavovski dio posla svršetkom prošloga stoljeća. Ne zna to ni novi naraštaj hrvatskih političara, sklon opuštanju, tek odnedavno svjestan da ne može samo gledati kako se svi oko Hrvatske naoružavaju. Osim te nove svjesnosti, ostalo ostaje po starom. Ležerno, osobito na kulturnom planu, koji obuhvaća i medije. Tek smo u prijelaznim rokovima novinara saznali da srpska Hype TV dolazi u Hrvatsku, da „uskoro širi poslovanje i u Hrvatskoj“, kako je rečeno. Vlasnik Saša već brodi hrvatskim morem, šalje pozdrave s brodice, na putu za Brijune. A nego kamo će? Svaka ptica svomu jatu leti.
U međuvremenu Hrvati slavili Veliku Gospu, puna marijanska svetišta, ni velike vrućine nisu zaustavile hrvatski puk. Komentirani govori biskupa, kao i nadbiskupa zagrebačkog Kutleše. Proslava Velike Gospe u Mariji Bistrici 15Ni tu ne može bez sitnih medijskih uboda, osobito onoga meni vrlo simpatičnoga pastoralca u dnevnim novinama, prizemnog provokatora. Taj je bio vrlo ogorčen što se domovina stavlja uz bok Bogu. Podiže se domovina valjda u rang Stvoritelja, posve bezbožno. A nije tako, naravno, nego su Hrvati domovini i Bogu jednako vjerni, domovini na ovom svijetu, Bogu i na ovom i na onom, jer im je dao snagu u onom strašnom času, kako kaže naslov jedne knjige, snagu da osiguraju opstanak Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Tako se, znači, navodnim „domoviziranjem Boga“ sitnim strjelicama nastoji demonizirati Crkva u Hrvata. Novinski pastoralci na svoj način ulaze u radionicu neokomunista, koji nikako da privuku publiku na izborima jer ih je vrijeme pregazilo, pa između dva kruga nemaju drugoga posla nego udarati po vjeronauku u školama i zahtijevati promjenu Vatikanskih ugovora. U stvari, imaju i drugoga posla, svijećama tražiti ustaše po Hrvatskoj, te treba podsjetiti na nedavno njihovo priopćenje nakon dvaju hipodroma, nekim čudom gotovo jednakim saopštenju srbijanskih naprednjaka, što bi se moglo nazvati zajedničkim priopštenjem, odnosno idiotizmom. Aktualna vlast u Hrvatskoj prozivana je zbog, kako bi se reklo u komunističko doba, nebudnosti, čak su opažene i nacionalističke tendencije, kako bi rekao Vladimir Bakarić. Zato, premda nisam uvijek njime oduševljen, raduje razgovor s ministrom unutarnjih poslova, koji stvari postavlja smireno i jednostavno, bez nepotrebne panike i posezanja za represijom.
Oni drugi reagiraju nervozno, i ja ih razumijem. Svakako im ne paše objašnjenje da u biti nitko ne izgovara Za dom spremni, nego jedni samo Za dom, a drugi samo spremni. Zato histericima predlažem da u Saboru ili gdje već, potegnu zabranu svih dijelova te proste rečenice, rastavljajući ju na proste faktore, odnosno na pojedine riječi, a ne samo sklopove. Samo tako bi napokon bilo reda: nepoćudne su riječi : Za, dom, kao i spremni. Ako netko zapjeva „Za jedan časak radosti…“, s njim u rešt, izgovorio je Za, i tu nema razgovora. Bariton koji u operi Zrinjski otpjeva stih u kojemu se spominje dom, treba u najmanju ruku dobiti godinu dana. Kao i za Vicinu pjesmu Tu sagradi dom. Isto tako vatrogasni zapovjednik koji u kameru kaže da su njegovi momci spremni ugasiti požar. To donosi tri godine. Srećom da su hrvatski zatvori prenapučeni, pa postoji lista čekanja. A nije tako uvijek bilo. U ovim nepodnošljivim vrućinama prisjećam se kako je „hrvatska vlast“ prije ne tako dugo vremena ekspresno strpala u zatvor odvažnoga organizatora otpora srpskim teroristima na Banovini, Đuru Brodarca. U ćeliji bez zraka, na 40 stupnjeva Brodarac je preminuo. Bilo je to političko ubojstvo, kao što sam svojedobno rekao u govoru u Sisku, naravno prešućenom. Za ubojstvo nitko nije odgovarao, fraza inače poznata i ofucana. Uspostavljena ravnoteža: Srbi ubili Šretera, Hrvati Brodarca.
Inače, ovo se ljeto doista bliži kraju. Bilo je vruće u svakom smislu, a sada je vrijeme da se smirimo i priberemo: prva je na čelu kolone hrvatska zastava, i o tome nema rasprave.Oton Ivekovic Krunidba kralja Tomislava Ako nije, kolona se zaustavlja dok ne pribavi hrvatsku zastavu, zatim slijede zastave gardijskih brigada i tako dalje, a ni HOS-ova ne treba biti na zadnjem mjestu.
Idu polako svršetku ili su već svršili i ljetni festivali, koji su tako nabujali da prijeti poplava. Osobito sam pratio Splitsko ljeto, pomalo začuđen. U godini u kojoj obilježavamo 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva, u Splitu su defilirali rimski carevi, a ne hrvatski kraljevi. Izveden Dioklecijan, pa Julije Cezar (doduše nije bio car, ali samo zato što su ga na vrijeme ubili), Tomislava nigdje. Da me se ne shvati krivo: velik je potez vađenje iz prašine zaborava Tijardovićeva Dioklecijana, svaka čast. Ali Julije? Nemamo li dramskoga pisca, koji bi se uhvatio Tomislava? Imamo, ali nemamo ljude koji misle unaprijed, odnosno ne misle uopće. Ne odnosi se to samo na Splitsko ljeto, nego i na druge manifestacije, osobito u Dalmaciji, gdje je stvorena hrvatska država. Kako je obljetnica proslavljena u Ninu, u Kninu, u Bijaćima, u Klisu, u Biogradu? Ne znam, nisam pratio. „A i ti se znaš praviti blesavim“, reče Mak.
