Kultura smrti dio su agende svih onih koji ne misle isto kao žrtva
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 13 Rujan 2025 19:06
Kultura smrti uvijek je dolazila s lijeve strane. Oni se nikada ne ispričavaju, nikada ne priznaju žrtve koje nisu njihove. Pijetet im je stran pojam. Oni šute kada netko strada zbog njihove ideologije, a urlaju kada treba stvoriti nove žrtve za svoju propagandu.
Kultura smrti kroz komunističke i socijalističke diktature – od Pol Pota i Che Guevare do Venezuele i današnjih nasljednika tih ideologija.
Od ubojstva konzervativnog aktiviste Charlesa Kirka pokušavam pronaći izjavu bilo kojeg političara ili aktiviste s lijeve političke scene. Ni trunka izraza žaljenja i vjerojatno tu rečenicu nikada nećete pročitati ili čuti s njihovih usana.
Kulturu smrti u povijesti od nacionalsocijalizma, preko fašizma,preko komunizma ili socijalizma pokrenuli su političari i stranke lijeve orijentacije. Sve diktature u svijetu od Mao Ce-Tungove komunističke diktature u Kini, Staljinove diktature u Rusiji, komunističke diktature u Jugoslaviji, preko svih zemalja bivšeg Istočnog bloka njegovale su kulturu smrti. Nikada nisu žalili neprijatelja,uvijek se žalila žrtva iz njihovih redova.
SDP se nikada nije odrekao svog nasljeđa, još uvijek se vode kao pravni sljednici, ali ideološki SKH,znači partije koja je njegovala kulturu smrti. Nisu se kulture smrti odrekli ni stranke poput Možemo i svih priljepaka partije poput narikača u Saboru ili ocvalih sponzoruša koje osim što putem društvenih mreža traže nekoga sponzora, više ne traže mlade već što daš. Tako idu daleko da i cjenik usluga objavljuju javno na društvenim mrežama.
Ljudski život nema cijenu i svaka žrtva bilo političke, nacionalne vjerske, etničke, spolne orijentacije zaslužuje pijetet i empatiju, zaslužuju o od onih kojima je kultura smrti utkana u gene. Pijetet i empatiju možete čuti samo kad je netko njihov u pitanju.
Zločinci komunističke ideologije nisu iznimka, već pravilo kad se govori o kulturi smrti. Samo pogledaj Pol Pota i njegov režim Crvenih Kmera – milijuni nevinih ljudi, seljaka, intelektualaca, radnika, ubijeni jer nisu pristajali na bolesnu ideju jedna.kosti u bijedi i strahu. To je bila tvornica smrti, a ideologija je uvijek ista – tko misli drugačije, taj je neprijatelj.
Che Guevara, kojeg današnji salonski ljevičari i hipsteri nose na majicama kao modni detalj, bio je ništa drugo doli krvnik. Likvidirao je svoje neistomišljenike bez trunke kajanja, jer ideologija je uvijek bila važnija od čovjeka. Oni ga slave kao roma.ntičnog revolucionara, a on je bio egzekutor, simbol ideje da život pojedinca nema nikakvu vrijednost ako nije podređen revoluciji.
Argentina, Čile, Bolivija, Venezuela – gdje god su se ideje socijalizma i kom.unizma zakotrljale, uvijek je na kraju dolazila diktatura. U Venezueli smo vidjeli kako zemlja od naftom najbogatijih na svijetu postaje gladna i ponižena, jer je ideologija pojela i slobodu i dostojanstvo. I uvijek ista mantra – borba protiv neprijatelja, protiv “reakcionara”, protiv svakoga tko misli svojom glavom.
Kultura smrti uvijek je dolazila s lijeve strane. Oni se nik.ada ne ispričavaju, nikada ne priznaju žrtve koje nisu njihove. Pijetet im je stran pojam. Oni šute kada netko strada zbog njihove ideologije, a urlaju kada treba stvoriti nove žrtve za svoju propagandu.
