Pedofilska bagra ulazi u škole. Gdje su zaštitari?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 17 Rujan 2025 19:04
Dok ovo pišem, ponedjeljak je ujutro, još ne znam hoće li tko doista pametan postaviti pitanje o seksualnom odgoju u školama, za manju djecu koja će se igrati seksalicama a ne plišanim medvjedićima. Početna moja (i završna) tvrdnja: pedofilska bagra ulazi u škole. Gdje su zaštitari?
I dalje toplo, grožđe i dalje slatko, berača sve manje, pa je El Prezidente bio prisiljen angažirati i strane veleposlanike – škare u ruke i reži po vinogradima oko Jaske. Nema labavo. Vrijeme idealno, Hrvatska mirna i hitsigurna, valjda će tako i ostati, premda se u svijetu oko nas naoblačilo. „Kaj bu ipak bilo rata?“, pita me Mak. „Rata se uvijek nađe, ali ovo što se sada događa miriše, odnosno smrdi po velikom ratu. Ruska vojska na istočnim granicama Poljske, sreća je jedino da njemačka vojska nije na zapadnim granicama Poljske – jedina razlika od događaja iz 20. stoljeća, to jest ima nešto i njemačke, ali u sastavu natovskih snaga. Znači, bolje je. Lošije je da obje strane imaju nuklearno oružje. Za sada Putin samo ispipava. Malo pruža pipke s jatom dronova, da vidi što će Zapad reći.“ „A što Hrvatska?“, neodređeno pita Tor, inače pas-ionirani čitač novina. „Ako dođe do najgoreg, i ako čovječanstvo uopće preživi, budući će povjesničari pisati da je veliki rat počeo u Hrvatskoj“, velim ja. „Kako to?“„ Pa Hrvatska je prva napadnuta, sjećaš se onoga drona ili što je to bilo, pao kraj studentskoga doma u Zagrebu. A mi smo članica NATO-a i imamo članak broj 5, pa čak i 4. Ali se sve nekako zabašurilo, na koncu kao ispostavilo da su nas gađali Ukrajinci, slučajno. Sve svaliti na Ukrajinu, tako je lakše. Slučajno gađali slučajnu državu, zaključeno je bilo na Pantovčaku.“
Tako mi o ratu koji se još nije dogodio, ali i o ratovima koji se događaju. „Pa dobro“, kaže Mak, „kaj smo baš morali u Zagrebu primati tog izraelskog ministra?“ „Nismo, ali mi sve primamo, tolerantni smo. Sljedeći će vjerojatno biti Lavrov, ili netko sličan. Jer u svijetu svi s velikom pozornošću prate koga prima Hrvatska, ravnaju se po njoj. Kada tko od njih dođe u Hrvatsku, sav se rastopi, jer nigdje drugdje ne može reći što mu je na srcu. Mi smo uspjeli dostići tako visoke standarde slobodnoga mišljenja da nas navode kao uzor, a strani diplomati mogu čak i pljuckati po Hrvatskoj kada dođu u Hrvatsku. I zato rado dolaze. Ipak daju izjave uvijeno, diplomatski, eto i Hrvatska je bila optuživana kao i Izrael, pa ništa. I to nakon što je hrvatska vojska agresivno došla do Gazimestana i pobila šezdeset tisuća Gazimestanaca. I ništa… Poslije su naš vanjski i izraelski vanjski otišli na ručak, za desert košer štrukli, te lijepo razgovarali. „Pa kak ste Vi meni, Gideone?“, pita naš vanjski. „Dobro“, odgovara Gideon, „baš mi javljaju da smo gađali Katar. Sada već imamo i njega na jelovniku, uz Jordan, Siriju, Libanon i tako dalje. Gađamo precizno, ubijamo koga stignemo.“
Mak se zamislio, nikada ne zna govorim li ozbiljno ili ne. „Sve je to ludo“, zaključio je Tor, „baš mi je drago što sam životinja.“
„I meni“, rekoh, „to jest što si životinja. Vi ste, zvijeri, divna stvorenja, s vama mi je ljepše nego s ljudima.“ Nego, šalu na stranu, Hrvatska je napokon pokazala zube. Glasala je za Newyoršku deklaraciju, kad već nije sama od sebe, samostalno i suvereno priznala palestinsku državu, makar simbolično, eto se sada ohrabrila vidjevši da je samo jedna od 142 zemlje koje su to sada učinile, a mnoge i prije. U mnoštvu je lakše, da ne velim u krdu. Tako sam ponosan na Hrvatsku. Nadam se da ne će opet pozvati onog izraelskoga ministra, da mu se ispriča zbog Newyorške, ma znate, Gideone, kud svi Turci tud i mali Mujo. Nemojte kaj, ča, što zamjeriti.
Zatim čitamo novine, nutarnje rubrike. „Čuj, gazda“, veli Mak, „onaj dečec koji se drži ko zagorski puran, zapleo se s tim ZDS-om kao pile u kučine. “ Prvo iz totalitaraca isključio komuniste, onda ipak nešto promucao o poratnim zločinima, kojih je bilo, ali ne zna se tko ih je počinio, zatim o ponešto dvostrukoj konotaciji ili slično. „Nisam pratio“, kažem, „ali ja od njega očekujem puno. Recimo da predloži pozdrav Za smrt fašizmu spremni. To bi bila inteligentna dvostruka konotacija, zbunio bi narod.“ „A kaj veliš na to da hajdašisti nazivaju Bleiburg okupljalištem?“ „Pa je, novi stari istoričari, još će reći da je Bleiburg bio nešto kao Woodstock, okupili se mladi Hrvati…“ Nego, kad ipak nešto promucaju o komunističkim zločinima, hvataju se za Goli otok. Mimo njega za Tezno jedni, drugi samo za Jazovku. Ne daj Bože da prikažu cjelovitu sliku s tisuću i više stratišta… Čujem da je mons. Petanjek u nedjelju vrlo dobro govorio, u Udbini, koja mi je na srcu, svake sam godine bio ondje dok je živio moj prijatelj mons. Bogović. Oltar pod reljefom Kuzme Kovačića, koji spaja Krbavsko polje, Bleiburg (odnosno Križne putove) i Vukovar. Tri velika okupljališta, što bi rekao dečec iz Zaboka, valjda iz kumrovečke škole. U zgradi u kojoj su, paradoksalno, devedesetih bili smješteni prognanici iz Vukovara.
Čitamo dalje. Lijevi medijski fašisti ubačeni u navodno hrvatske novine grčevito traže istomišljenike, da im daju intervju, da vele nešto o silnoj pojavi ustaštva u Hrvatskoj, i nalaze ih, kako ne, među glazbenicima čak, među pastoralcima, među bivšim političarima, nije važno, glavno da potvrde što medijalci tvrde. Postavljaju sugestivna pitanja, a sugovornici ne znaju što bi, iscrpljeni, stara praksa jugoudbaša pri ispitivanju žrtava. Na sličan su način krtice krenule u jesensko zasjedanje Sabora, koje je počelo zajedanjem oko hipodroma, kao što sam najavio da će se dogoditi, a nije ni bilo teško. Dok ovo pišem, ponedjeljak je ujutro, još ne znam hoće li tko doista pametan postaviti pitanje o seksualnom odgoju u školama, za manju djecu koja će se igrati seksalicama a ne plišanim medvjedićima. Početna moja (i završna) tvrdnja: pedofilska bagra ulazi u škole. Gdje su zaštitari?
Vrlo me se dojmio i skup u Jajcu, na dan kada je Hrvatska vojska oslobodila taj grad. Sada je ondje pola Hrvata, pola muslimana. A Jajce, znate, nije bilo kakav grad, na stranu Hrvoje Vukčić, ali se Jajce u osmanlijskoj agresiji održalo dulje od bilo čega u Bosni, a ima neke veze i s nesretnim Tomaševićem. No svakako je lijepo bilo ondje opet vidjeti hrvatske zastave. Av-noj nitko ni da spomene, zagurao glavu u pijesak. Sjećate se onih dinarskih novčanica na kojima se rušio slap ispod Jajca, u vremenima kada se plaćalo gotovinom. Zatim su došle devedesete, pa prošle, i opet smo platili Gotovinom za prekomjerno granatiranje Knina, ha. Sada se ozbiljno prijeti da više ne ćemo moći plaćati gotovinom, sve virtualno, kako bi država znala što jedemo, što pijemo i kako se grijemo. Ne treba više ni u banku, što je protivno socijalizaciji, narušava društveni život. Kako sam ja svojedobno upoznao poznate ljude, Hrvate? Pa tako što smo stajali u redu za žiro-račun, pola sata, sat, sat i pol, te se nekako zbližili. Recimo Matko Peić. Nekoliko puta smo se upoznavali. „Ja sam Matko Peić“, veli on meni treći put. Onda sam ga odveo na piće… Matko! Slikar koji je pisao bolje od većine hrvatskih književnika. A Tuđman je jednom napravio skandal, neki tip mu se navirivao na izvadak iz računa. Zato su nakon samostalnosti uvedene žute crte.
Hrvatska matica iseljenika
Nekako je ispod radara, štono riječ, a radi vrlo dobro i ima sjajne programe. Nedavno je u (aktivnu) mirovinu otišao dosadašnji ravnatelj Mijo Marić, ostavio lijepu baštinu, a obnovio i zgradu stradalu u potresu. Novi je ravnatelj Zdelav Milas, mlađi čovjek, rođen u Zagrebu, od polovice sedamdesetih do 1991. živio u Beču. Uspješan u struci (komunikologija), autor prve knjige o korporativnoj komunikologiji na hrvatskom jeziku.
Upravno vijeće HMI čine pretežito veterani iz prvoga doba stvaranja moderne hrvatske države, predsjednik je Milan Kovač, Tuđmanov suradnik. Zanimljivo je ovo: u davno doba Matice, u Upravnom vijeću ili odboru, bio je i Franjo Tuđman. U vrijeme kada se tek odlučivao na disidentski put. Vjerojatno je i dodir s hrvatskim iseljenicima bio jedan od povoda.
Tomislav Trpimirović
Protječe godina u kojoj obilježavamo 1100. godišnjicu Hrvatskoga Kraljevstva. Vrlo sam nezadovoljan do sada viđenim, tomislavali još ima vremena. Osječani se dosjetili kako se ipak prisjetiti, pa napravili izložbu o proslavi 1000. godine, 1925. Memorabilija ima na pretek, a što će ostati od 1100., malo.
Ima nešto ipak, moj dramski komad za mlade Tomislav i Adriana, produkt Kazališta Trešnja, izašao je iz kazališne dvorane na otvoren, da ne velim brisan prostor: gostovanje u Kaštelima, zatim predviđene četiri predstave na Medvedgradu, odigrane tri, jer je u nedjelju baš na Sljemenu i obroncima i to baš u vrijeme kada je predstava trebala početi – pljusnula kiša svom snagom. Jest, igranje na otvorenom uvijek je rizik, a i meteorološka je prognoza bila promašena.
Zato će se promocija mojega romana Rex Croatorum održati u zatvorenom prostoru, vjerojatno interliberskom. Hoću reći, zaključno, da sam sa svoje strane učinio što sam mogao u slavu Hrvatskoga Kraljevstva. Malo, ali neka se nađe.
