Raspad Europe, mit ili neizbježna stvarnost u godini konačnog sloma
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 13 Siječanj 2026 18:01
Povijesno gledano, raspadi se događaju onda kada centralna vlast gubi legitimitet, konkretno u EU-u to se manifestira kroz eroziju povjerenja u briselske institucije, birokraciju koja ignorira nacionalne interese, a inzistiranje na posve neprihvatljivim vrijednosnim politikama otvara vrata rastu lokalnih suvereniteta.
Prije svega valja naglasiti kako je Europa prostor kroz povijest permanentno izložen velikim turbulencijama, propasti dinastija, mnogih ratova i raznih integracija. Danas se prostor suočava s dubokom egzistencijalnom krizom, raspad Europe, bilo da je riječ o raspadu Europske unije kao političkog i ekonomskog entiteta, ili šireg geopolitičkog fragmenta, nije samo hipotetski scenarij iz distopijskih romana, već tema, iako se donedavno činilo nerealnim, koja dominira aktualnim debatama. Početkom godine, usred grenlandske krize, ekonomskog stagniranja i uspona suverenih pokreta, pitanje je o čemu se radi, je li riječ o početku kraja ili još jedna krizi koju će Europa prebroditi? Stoga je nužno razmotriti uzroke, trenutne pokazatelje i moguće posljedice raspada, bazirajući se na povijesnim uzorcima, ali i suvremenim trendovima.
Povijesni kontekst prostora
U Europi raspadi nisu strani, od Rimskog Carstva, preko raznih monarhija i utjecaja Sovjetskog Saveza, prostor je to koji je oscilirao između jedinstva i podjela. Poslijeratna integracija, započeta Rimskim ugovorom 1957. godine bila je odgovor na razorne ratove 20. stoljeća. EU je postala simbol mira, prosperiteta i globalne moći, s jedinstvenim tržištem, valutom i slobodnim kretanjem.
Međutim, integracija nije bila bez pukotina. Financijska kriza 2008., migrantska kriza 2015., Brexit 2016. i pandemija COVID-19 otkrili su duboke razlike između sjevera i juga, istoka i zapada, danas se pukotine šire pod pritiskom novih izazova, gdje se bruxelleski establišment bori za opstanak protiv buđenja nacionalnih identiteta. Povijesno gledano, raspadi se događaju onda kada centralna vlast gubi legitimitet, konkretno u EU-u to se manifestira kroz eroziju povjerenja u briselske institucije, birokraciju koja ignorira nacionalne interese, a inzistiranje na posve neprihvatljivim vrijednosnim politikama otvara vrata rastu lokalnih suvereniteta.
Ekonomska agonija i politička polarizacija
Trenutno je Europa u dubokoj ekonomskoj krizi. Gospodarstvo stagnira, visoka inflacija i energetska ovisnost o vanjskim snagama, poput SAD-a i Katara, nakon prekida isporuke ruskog plina dovele su do snažnog industrijskog pada. Njemačka, motor EU-a, pati od deindustrijalizacije, tvrtke bježe zbog visokih cijena energije, a prognoze predviđaju duboku recesiju. Francuska se bori s deficitom od preko 6 posto BDP-a, dok Italija i Španjolska riskiraju dužničku krizu.
Euro, simbol jedinstva, gubi vrijednost usred globalne konkurencije, što sugerira neravnotežu i mogući raspad monetarnog sustava. Osim toga, buđenje lokalnih pokreta koji zagovaraju značajniji suverenitet nad integracijom ubrzao je proces dezintegracije. U Njemačkoj AfD doseže 26-30 posto potpore, u Francuskoj Nacionalno okupljanje vodi u anketama, a u Mađarskoj i Italiji suverenisti već vladaju. Mađarski premijer Orbán otvoreno je kazao kako EU ne treba napuštati, propasti će sama od sebe zbog ‘kaosa vodstva’. Ukratko, porast suverenističkih pokreta nije tek puki populizam, nije samo prosvjed, u pitanju je politička alternativa koja se normalizirala u mnogim vladama. Kada se tome pridoda i vanjski faktor koji pojačavaju krizu, naime Trumpova administracija podržava europsku suverenu desnicu, jasno je kako je stanje alarmantno.
Od tranzicije do kolapsa
Predviđanja o krizi s mogućim teškim posljedicama variraju. Neki analitičari, poput Martina Armstronga, prognoziraju kako ovakva EU neće preživjeti iza 2030., s kulminacijom krize upravo 2026/2027. godine. Takav scenariji uključuje snažnu ekonomsku krizu, a ako ECB ne uspije stabilizirati dužnička tržišta kapitalni odljevi i bankovne krize mogle bi dovesti do kolapsa i snažnog slabljenja eura. Puno toga ovisit će o narednim izborima, ako bi suverene snaga pobijedile u ključnim izborima, i ako bi zagovarale suspenziju Schengen zone, odnosno stanoviti povratak granica, integracija bi u stvarnosti postala tek labava konfederacija, čime bi zona postala izloženija Rusiji, Kini i Bliskom istoku. Osim energetske krize i migrantski valovi bi ubrzali nestabilnost i fragmentaciju EU.
Bolna tranzicija ili kraj jedinstva
Unatoč svemu ankete pokazuju kako većina Europljana ipak želi jaču EU, uključujući zajedničku obranu. Ako se Bruxelles prilagodi, smanji regulacije, poveća investicije i riješi problem stihijskih migracija kriza bi mogla biti tek tranzicija u ‘desniji’ EU, decentraliziraniju, ali još uvijek integriranu.
Međutim, velika kriza u koju će Europa sigurno skliznuti neizbježan je. U konačnici i buđenje lokalnih suvereniteta signalizira duboku krizu koja traži buđenje Europa iz sna o sigurnosti i vječnom jedinstvu, te suočavanje s realnošću nacionalnih interesa i globalne konkurencije. S druge strane Europa je preživjela i gore, možda ova kriza rodi novi, otporniji poredak, puno toga ovisit će o tome hoće li lideri djelovati na vrijeme ili će povijest ponoviti lekcije iz prošlosti.
Identitetske razlike
Tijekom prošle i početkom ove godine EU se suočava i s najdubljom krizom identiteta od svog osnivanja. Dok Bruxelles još uvijek promovira slogan ‘United in diversity’ i lansira nove strateške dokumente, realnost na terenu pokazuje da su upravo kulturološke i identitetske razlike postale najteži teret, koji prijeti da povuče cijeli projekt prema dnu.
EU je izvorno zamišljena kao zajednica šest zapadnoeuropskih država s relativno sličnim socio-ekonomskim modelima, kršćansko-demokratskim nasljeđem i usklađenim percepcijama modernosti. Proširenja saveza u posljednjih 25 godina uključila su države s i narode posve drugačijim povijesnim iskustvima, shvatilo se kako stoljeća pod raznim carstvima i monarhijama, u konačnici sovjetskim komunističko nasljeđem, kako razlike nisu samo folklorne, one se odražavaju u fundamentalno različitim pogledima na ulogu države i nacije, na odnos prema tradiciji, religiji i obitelji, te prihvaćanju multikulturalizma kao vrijednosti u odnosu multikulturalizma kao stvarnosti koju treba kontrolirati
Ključne pukotine
Istočna i Srednja Europa pokazuju znatno više etnocentrizma i tradicionalizma, istraživanja pokazuju kako je otpor prema migracijama iz kulturno/religijski različitih područja i dalje dominantan, čak i sada kada su brojke migranata niske. Taj otpor nije, kako se ponekad tumači, tek ‘ksenofobija’, u pitanju je duboko ukorijenjen strah od gubitka kulturnog kontinuiteta nakon stoljeća borbe za opstanak identiteta. S druge strane zapadna Europa, posebice sjeverozapad, već desetljećima gradi identitet na post-nacionalnom, kozmopolitskom i sekularnom temelju. Zaključno, kao rezultat imamo dvije paralelne Europe, jednu koja vidi raznolikost kao cilj sam po sebi, te drugu koja isto vidi kao rizik za društvenu koheziju.
Migracija kao katalizator identitetske krize
U posljednjih desetak godina migracija je postala najvidljiviji simbol nesposobnosti EU-a da uskladi identitetske vizije. Dok Zapad, dakle Njemačka, Francuska, Beneluks, Skandinavija, pokušavaju integrirati stotine tisuća ljudi s Bliskog istoka i Afrike, europski istok i srednja Europa to doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju vlastitom demografskom i kulturnom opstanku, pogotovo jer su nekadašnje istočne zemlje desetljećima gubile stanovništvo emigracijom u zapadnu Europu.
Taj jaz nije nestao, čak se i radikalizirao, desnici na istoku to je glavni mobilizacijski alat, dok ljevica i zeleni na zapadu optužuju istok za ‘nedostatak solidarnosti’. Nitko ne spori kako kulturološka raznolikost unutar Europe može biti most, ali samo ako postoji minimalni zajednički minimum vrijednosti i percepcija budućnosti. Na žalost, zadnjih godina Bruxelles je taj minimum ozbiljno narušio, kulturološke i identitetske razlike više nisu samo pozadina, one su postale glavni uzrok političke paralize i pada legitimiteta cijelog projekta. Bez iskrenog suočavanja s tim kamenom oko vrata EU riskira da se pretvori u sve labaviju konfederaciju frustriranih nacija, a ne u zajednicu sudbine. Pitanje više nije hoće li razlike nestati, one neće, pitanje je hoće li EU naći način da s njima živi, ili će ih one na kraju slomiti.
LGBTQ, rodna ideologija i woke propaganda
LGBTQ pokreti, rodna ideologija, često povezana s pitanjima rodne jednakosti, inkluzije i prava transrodnih osoba, te općenito WOKE kultura, postali su simbol dubokih podjela unutar EU. Zapad ih vidi kao progresivne vrijednosti koje jačaju demokraciju i ljudska prava, dok ih srednja i istočna Europa smatra klasičnim kulturnim imperijalizmom.
Naravno kako nije problem u zaštitu ljudskih prava LGBTQ osoba, raznim ugovorima eksplicitno se štite od diskriminacije na osnovu spolne orijentacije, međutim problem leži u agresivnom nametanju WOKE agende, što je izazvalo snažne, često i negativne, reakcije. Ispostavilo se i da Bruxelles koristi ove teme kako bi centralizirao moć, namećući tzv. progresivne standarde zemljama poput Mađarske, Poljske, Češke, Slovačke, Hrvatske, Italije, Španjolske, gdje tradicionalne vrijednosti dominiraju.
Bilo kako bilo, jasno je da se LGBTQ pokreti, rodna ideologija i woke elementi mogu vidjeti kao kamen oko vrata EU, jer pojačavaju podjele, hrane resentiman prema Bruxellesu odvraćaju pozornost od prioritetnih kriza poput ekonomije i sigurnosti. Posebno u kontekstu Istok-Zapad jaza, ovo je faktor koji slabi jedinstvo i legitimitet Unije. U konačnici, ništa nije crno-bijelo, ako EU ne nađe kompromis s znatno više decentralizacije ove teme mogu ubrzati fragmentaciju unije. Ali, ako se Bruxelles prilagodi mogle bi postati most prema inkluzivnijoj budućnosti. Ohrabrujuće je kako većina Europljana, čak preko 60 posto, želi jaču, ali pravedniju EU.
