Kraj politike popustljivosti: Zapad pooštrava odnos prema Srbiji
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 13 Siječanj 2026 19:08
Dugogodišnja zapadna politika prema Srbiji počivala je na pogrješnoj, ali uporno ponavljanoj tezi da autoritarna stabilnost vrijedi više od demokracije. Bruxelles i Washington godinama su tolerirali koncentraciju moći, gušenje medijskih sloboda i zarobljavanje institucija u Srbiji pod izlikom „regionalne stabilnosti“.
Aleksandar Vučić bio je prihvaćen kao nezaobilazan partner, a Srbija kao ključna država Zapadnog Balkana kojoj se mnogo toga praštalo. Taj se model u posljednjim mjesecima počeo raspadati.
Razlog nije moralno prosvjetljenje Zapada, nego spoznaja da politika popustljivosti nije dala rezultate. Srbija se nije demokratizirala, nije se strateški vezala uz Zapad, nije se uskladila s europskom vanjskom politikom, niti je normalizirala odnose s Kosovom. Naprotiv, izgradila je stabilan autoritarni sustav, zadržala snažne veze s Rusijom i Kinom te nastavila politiku geopolitičkog balansiranja koja u novim međunarodnim okolnostima postaje neprihvatljiva po zapadne zemlje.
Europska unija više ne skriva nezadovoljstvo. U europskim izvješćima i političkim signalima Srbija se više ne opisuje birokratskim eufemizmima. Stanje vladavine prava, medijskih sloboda i izbornih procesa tretira se kao stvarna prepreka, ulasku u EU. Unutar EU-a, osobito u Njemačkoj i dijelu sjevernih država, jača uvjerenje da je politika stabilokracije proizvela suprotan učinak: umjesto demokratske transformacije učvrstila je autokraciju.
Posebno se promijenila percepcija Vučićeve vanjske politike. Godinama se toleriralo njegovo „sjedenje na više stolica“ („politika četiri stuba), balansiranje između Bruxellesa, Moskve i Pekinga. Nakon ruske agresije na Ukrajinu takva pozicija više se ne doživljava kao pragmatična, nego kao destabilizirajuća. Država koja želi ući u EU, a odbija uskladiti se sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, postaje problem unutar sustava, a ne njegov budući član.
Paralelno s europskim pooštravanjem dolazi i jasniji signal iz Sjedinjenih Država. Američka kritika Srbije više se ne svodi na rutinske godišnje izvještaje State Departmenta. Zakonodavni potezi američkog Kongresa, u kojima se otvoreno problematizira stanje demokracije, izborni proces i odnos vlasti prema opoziciji i civilnom društvu, predstavljaju veliki aviskorak. Po prvi put se ozbiljno spominju i ciljane sankcije. Time se Beogradu poručuje da demokratski deficit više nije unutarnja stvar, nego faktor bilateralnih odnosa.
U tom kontekstu posebno je indikativna izjava samog Aleksandra Vučića. Govoreći pred srbijanskim veleposlanicima, otvoreno se požalio da Srbija nema potporu nijedne velike sile, napose Sjedinjenih Američkih Država. Priznao je da je računao na snažniju potporu, ali da ona izostaje, kako sa Zapada, tako i s Istoka. Takva izjava nije diplomatska dosjetka, nego priznanje političkog vakuuma u kojem se Srbija nalazi. Država koja je godinama gradila strategiju oslanjanja na više centara moći ostala je bez jasnog oslonca. Naime, i ruska potpora Srbiji je oslabljenja usred Vučićevih pristajanja na zapadne zahtjeve.
Vučićeva žalopojka razotkriva stvarnost zapadne politike prema Srbiji: strpljenje je sada potrošeno. Kritike više nisu apstraktne, a očekivanja više nisu simbolična. Zapad traži jasno opredjeljenje, a ne deklarativnu europsku retoriku uz paralelno održavanje veza s Moskvom. Srbija se, međutim, i dalje opire tom izboru, pokušavajući pritisak prikazati kao nepravdu, a ne kao posljedicu vlastitih političkih odluka.
Što je hrvatski interes?
U toj točki važno je postaviti pitanje hrvatskog interesa, koji se u domaćem javnom prostoru često podrazumijeva, ali rijetko ozbiljno razmatra. Prevladava teza da je ulazak Srbije u Europsku uniju automatski dobar i za Hrvatsku. Ta teza nije samo naivna, nego i opasna. Ne postoji nijedan uvjerljiv pokazatelj da bi europske integracije demokratizirale Srbiju. Dosadašnje iskustvo govori suprotno: EU nije transformirala Vučićev režim, nego ga je godinama legitimirala. Velikosrpske težnje danas su u Srbiji snažnije nego kad je otvorila pregovore s EU.
Srbija bi kao članica EU vrlo vjerojatno ostala proruski trojanski konj unutar Unije. S utjecajem u zajedničkim politikama srbija hri s mogućnošću podmetanja klipova Hrvatskoj. Ulazak u EU ne bi promijenio političku kulturu Srbije, nego bi joj dao dodatne instrumente moći. Time bi se njezina geopolitička težina povećala, dok bi se relativna pozicija Hrvatske oslabila.
Pritom ne treba zanemariti povijesni kontekst. Velike zapadne sile, osobito Francuska i Velika Britanija, i ranije su Srbiju preferirale kao balkanskog žandara, kao državu preko koje se kontrolira jugoistok Europe. Taj refleks nije posve nestao. Srbija s većom demografskom i teritorijalnom masom od Hrvatske, s ambicijom regionalnog liderstva i s tradicijom političkog ekspanzionizma, unutar EU-a bi se brzo nametnula kao glavni sugovornik Zapada za regiju u koju bi se Hrvatsku i dalje pozocioniralo. Hrvatska bi ponovno bila potisnuta na periferiju.
Za Hrvatsku to ne bi značilo sigurnost, nego strateško slabljenje. Ulaskom Srbije u EU Zagreb bi izgubio dio vlastite geopolitičke važnosti, bez ikakvog jamstva da bi se srpska politika prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Kosovu bitno promijenila. Naprotiv, Srbija bi s europskom legitimacijom dobila jaču poziciju za projiciranje svojih interesa.
Zato treba jasno reći: nije hrvatski interes da Srbija uđe u Europsku uniju. Hrvatski interes jest da se Srbija jasno geopolitički pozicionira ondje gdje se već dobrim dijelom nalazi – u ruskoj sferi utjecaja. Tek u takvom scenariju Zapad bi bio prisiljen Hrvatsku promatrati kao ključnu državu istočnog ruba EU-a i NATO-a, kao pouzdan oslonac prema nestabilnom i neprijateljski nastrojenom prostoru. Hrvatska bi tada dobila veću stratešku, sigurnosnu i diplomatsku težinu nego što je ima danas.
Paradoks je samo prividan: Srbija izvan EU, jasno vezana uz istočni blok, jača hrvatsku poziciju; Srbija unutar EU slabi je. U prvom slučaju Hrvatska postaje nužna, u drugom zamjenjiva. Zato je krajnje vrijeme da se u Zagrebu prestane razmišljati u kategorijama birokratskih parola o „europskoj perspektivi regije“ i da se počne voditi politika temeljena na hladnoj procjeni nacionalnog interesa. Jer europska budućnost Balkana ne mora nužno biti i hrvatski dobitak, osobito ako ta budućnost uključuje jačanje Srbije na štetu hrvatske državne i geopolitičke pozicije.
Opasnost nadnacionalnih regionalizama
Poseban problem za Hrvatsku predstavlja i strukturna logika Europske unije koja sustavno potiče nadnacionalni regionalizam, često na štetu suverenih država i njihovih unutarnjih teritorijalnih kohezija. U europskim politikama regionalnog razvoja sve se manje polazi od povijesnih, kulturnih i državotvornih cjelina, a sve više od funkcionalnih „regija“ koje prelaze državne granice. Takav pristup potencijalne proizvodi političke posljedice koje su za male države poput Hrvatske dugoročno nepovoljne.
U tom okviru realna je i opasna mogućnost da se istočna Hrvatska, prije svega Slavonija i Baranja, u europskim razvojnim i upravljačkim shemama nađe u istoj „regiji“ s Vojvodinom. Hrvatska bi time izgubila dio svoje unutarnje kohezije, dok bi Srbija, kao veća država s jačim demografskim i institucionalnim kapacitetima, stekla disproporcionalan zbutjecaj nad prostorom koji je sastavni dio hrvatske države. Doduše, i veliki dijelovi Vojvodine dio su hrvatskoga povijesnog prostora, no je sad neka druga priča.
Iskustvo pokazuje da u takvim nadnacionalnim regijama ne dominira formalna ravnopravnost, nego težina većeg i organiziranijeg aktera. Srbija bi u regionalnim tijelima, fondovima i razvojnim strategijama imala jaču poziciju od Hrvatske. To nije decentralizacija u korist lokalnih zajednica, nego njihovo podvrgavanje širem, politički asimetričnom okviru.
Za Hrvatsku je takav model osobito opasan jer dolazi na povijesno osjetljivom prostoru. Slavonija nije samo ekonomski nerazvijenija regija, nego prostor koji je već bio izložen agresiji, demografskom pražnjenju i političkom pritisku. Stavljanje tog prostora u istu europsku regiju s Vojvodinom ne bi neutraliziralo povijesne napetosti, nego bi ih institucionalno zamrznulo u korist jačeg aktera. Time bi se otvorio prostor za dugoročno političko, kulturno i demografsko preusmjeravanje tog dijela Hrvatske.
Europski regionalizam, kakav se danas promiče, ide ruku pod ruku s relativizacijom nacionalne države. Za velike države to je podnošljivo, jer zadržavaju ključne poluge moći. Za male države to znači postupni gubitak kontrole nad vlastitim teritorijem, razvojnim prioritetima i političkom reprezentacijom. U slučaju Hrvatske, koja se još uvijek konsolidira kao država nakon ratnog iskustva, takav proces nije apstraktna prijetnja, nego realan rizik.
Upravo zato ulazak Srbije u EU, u kombinaciji s jačanjem nadnacionalnog regionalizma, predstavlja dvostruku opasnost. Ne samo da bi Srbija kao članica Unije dobila institucionalni utjecaj, nego bi se taj utjecaj mogao preliti na hrvatski prostor kroz regionalne mehanizme koji formalno zaobilaze državnu razinu. Time bi se otvorio novi, sofisticiraniji oblik političkog pritiska. Bez tenkova, ali s uredbama, fondovima i „razvojnim strategijama“.
Za Hrvatsku je stoga ključno braniti načelo nacionalne države kao temeljni okvir političkog, teritorijalnog i razvojnog odlučivanja. Svaka politika koja slabi tu razinu, osobito u korist regija koje prelaze granice sa Srbijom, ide izravno protiv hrvatskog državnog interesa. U tom smislu, europski regionalizam nije pitanje tehničke suradnje unutar EU-a, nego jedno od središnjih političkih pitanja hrvatske budućnosti.
Davor Dijanović
