Hoće li više od pola milijuna života biti spašeno?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 15 Siječanj 2026 16:00
Hoće li više od pola milijuna dječjih života u Australiji biti spašeno ili izgubljeno? Pitanje je to koje mi se nameće nakon vijesti da je u toj zemlji blokirano 540 tisuća računa koje su na društvenim mrežama imala djeca mlađa od 16 godina. Za više od pola milijuna australske djece ovaj je čin nesumnjivo smak svijeta. No, što su pomislili njihovi roditelji?
Jesu li ovaj potez države prihvatili kao blagoslov i priliku za preusmjeravanje života svoje djece u korisnije stvari od društvenih mreža, uključujući i svoju veću prisutnost u njihovim životima, ili će zajedno s klincima tražiti “rupe u zakonu” da bi nastavili hraniti dječju, pa i svoju, ovisnost? Novčane kazne za kršenje zakona su velike. No, novija povijest je pokazala da je ljudska glupost još i veća. Čak i kad su u pitanju odluke kojima roditelji vlastitom djetetu čine medvjeđu uslugu.
Determinirano djetinjstvo
Krajem studenoga 2025. jedan od vodećih mainstream divova u Hrvatskoj objavio je naslov koji uključuje “neviđeni eksperiment s djecom”. I dok bi čovjek današnjice, iole informiran o medicinskim eksperimentima koji se vrše i dopuštaju nad djecom diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, pomislio da mainstream kod nas konačno kritički propitkuje pogibeljnost rodne ideologije, zapravo se radilo o vijesti da Australija zabranjuje društvene mreže za mlađe od 16 godina.
U svijetu odraslih sve je jasno i pomalo determinirano. Osobito u Hrvatskoj i osobito za one koji plivaju političkim vodama. Kad jednom pristupiš pravom ‘skupu’, budućnost tebe i tvojih potomaka na neki je način predodređena. No, kad je riječ o djeci, puno toga se i dalje svodi tek na riječ ‘eksperiment’. Kao da smo, eto, rodile zamorce za kaveze kojima će netko tu i tamo ubaciti mrkvu i salatu kao poslasticu, a ostatak vremena neka vuku sijeno, tek toliko da troše zube.
Svijet današnjice kao da je determinirao i djetinjstvo onih čije kognitivne sposobnosti i sinapse doslovno propadaju i čiji su razgovori često samo oni preko ekrana. Kombinacija manjka roditeljskog vremena, svijesti, znanja, informiranosti i u konačnici odgovornosti, rezultirala je prepuštanjem djece zapetljavanjem u društvene mreže. Šteta je sada nesaglediva. Preplavljeni smo i krajnji je trenutak da se stavi čvrsta brana od potpunog intelektualnog, emocionalnog, društvenog i duševnog potopa naše djece.
Važnost mentalnog zdravlja i pogubnost društvenih mreža
I dok se s jedne strane “trubi” o važnosti mentalnog zdravlja (a u tome najviše medijskog prostora dobivaju upravo oni koji svoje politike kroje dajući zeleno svjetlo stvarnim medicinskim i sociološkim eksperimentima nad djecom), istovremeno se podcjenjuje potez poput australskog u kojem se rezom odstranjuju društvene mreže od maloljetnika.
“Društvene mreže su zlo”, poručio je u prosincu 2024. psihijatar Herman Vukušić nakon tragedije u Osnovnoj školi Prečko u kojoj je ugašen život jednog djeteta, a uništeni mnogi. No, njegova je poruka (p)ostala nedovoljnom jekom u eterima medija i društva, pa i obitelji. Osim u slučaju izricanja presude pri kojoj se sutkinja, koja je ubojici iz Prečkog izrekla presudu od 50 godina zatvora, i sama zapitala je li počinjeni zločin među ostalim i rezultat življenja ubojice u virtualnom svijetu.
Teško je utvrditi trenutak kada su društvene mreže preuzele primat nad stvarnošću. Osim što su uzdrmale veze i brakove, razorile obitelji, prekinula prava i lažna prijateljstva, uzele su maha u verbalnom, psihičkom i fizičkom nasilju svijeta odraslih (evidentno, ne nužno i zrelih) te olako otvorila vrata neokaljanom djetinjstvu. A ono, širom razrogačenih očiju, nije više znalo gdje završava stvarnost i započinje virtualni svijet. Vjeruje li vlastitom vidu i umu? Hoće li i može li sve to izdržati? Mnogi nisu.
Zabrana mobitela u hrvatskim školama
Unatoč tome što od riječi ‘zabrana’ svi bježe kao vrag od tamjana, svima bi trebalo biti jasno da društvo jednostavno ne može funkcionirati bez strogo određenih pravila. Počevši od roditeljskog doma, pa do pravosudnog sustava, postoje načela kojih se treba pridržavati da ne nastane opća anarhija. Doduše, gomila je primjera gdje je zakazao i roditeljski dom i pravosudni sustav. No, takvi nas primjeri ne bi smjeli obeshrabriti da ustrajemo u radu na odgoju kakav dolikuje pojedincu koji živi normalan život.
Izbjegavajući riječ ‘zabrana’, neke su škole u Hrvatskoj posegnule za uvođenjem ‘ograničenog korištenja’ mobitela. Prva sam pozdravila takve najave i poteze. Pozdravljam, uostalom, sve što dječje oči i mozak čuva od preranog kvarenja, doslovno i figurativno.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih donijelo je, međutim, naizgled strožu mjeru nemogućnosti korištenja mobitela u školama. No, nema sumnje da je neke stvari trebalo daleko jasnije i strože razraditi. Reći djetetu da može ponijeti mobitel u školu, ali ga ne smije koristiti, jednako je kao i nošenje čokolade u torbi za užinu, ali bez kušanja. Jednako privlačan predmet žudnje koji će donijeti neopisivu ugodu pri ruci je, ali ga ne smiješ uzeti.
Discipliniranom učeniku ne bi trebao biti problem ni ostaviti mobitel kod kuće, kad ga već ima. A i za činjenicu da ga posjeduje već u vrlo ranoj dobi, krivnja je i odgovornost roditelja. I to baš istih onih roditelja koji radije “vise” na internetu čitajući o odgoju umjesto da se njime pozabave uživo, s djetetom od krvi i mesa koje je pred njima. Mnogi su očito zaključili da im je i samima lakše voditi (makar i lažni) život preko ekrana. (Pa zašto ne bi i njihova djeca?)
Kako ostati zdravog razuma u izazovima života?
Ograničena upotreba mobitela, restriktivnije mjere njegova korištenja… sve je to naizgled u redu. No, dok se ne povedemo za konkretnim primjerom kao što je australski, bojim se da će mnogi mladi životi biti izgubljeni.
Društvene mreže postale su toliko kontaminiran prostor da ga i odrasli ljudi dobrog želuca često vrlo teško podnose. Zato djeci tamo nipošto ne bi trebalo biti mjesto. Dio njih već si je oduzeo život zbog suludih izazova, nasilja ili nepodnošljivog osjećaja usamljenosti i izoliranosti.
No, ako se ništa ozbiljnije na napravi po pitanju očuvanja dječjeg mentalnog zdravlja, djeca koja su još uvijek fizički s nama, mogla bi postati zombiji budućnosti, lišeni empatije i onesposobljeni za stvarne interakcije i emocije.
Zabrana pristupa društvenim mrežama maloljetnicima jedini je način da sačuvamo i ovo malo budućnosti na koju još imamo utjecaj.
