Grenland: strateški ključ Arktika i točka na kojoj bi se NATO mogao slomiti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Siječanj 2026 17:06
Grenland je u vrlo kratkom vremenu prerastao iz geografske margine u jedno od središnjih pitanja zapadne sigurnosti. Iako se još uvijek često doživljava kao izoliran, rijetko naseljen i klimatski negostoljubiv prostor, njegova stvarna vrijednost leži u strateškoj geografiji i dugoročnim sigurnosnim implikacijama.
Smješten između Sjeverne Amerike i Europe, Grenland se nalazi na najkraćoj zračno-raketnoj liniji između dvaju kontinenata, u prostoru koji je još tijekom hladnog rata imao ključnu ulogu u američkoj proturaketnoj i radarskoj obrani. Danas se ta važnost dodatno povećava jer se Arktik pretvorio u novo poprište globalnog nadmetanja.
U tom kontekstu Grenland postaje čvorište u kojem se spajaju vojna sigurnost, energetski interesi, rijetki minerali i kontrola budućih trgovačkih putova. Tko ima stabilan i legitiman utjecaj na Grenland, ima prednost u nadzoru sjevernog Atlantika i Arktika, ali i u dugoročnoj kontroli prostora koji će u desetljećima koja dolaze imati sve veću stratešku težinu. Zbog toga interes Sjedinjenih Država za Grenland nije ni nov ni iznenađujući. Američka vojna prisutnost ondje postoji desetljećima, a Grenland je već duboko integriran u zapadnu sigurnosnu arhitekturu.
Problem, međutim, ne leži u samom interesu, nego u načinu na koji se taj interes posljednjih mjeseci artikulira. Izjave američkog predsjednika Donald Trump, u kojima se otvoreno govori o preuzimanju kontrole nad Grenlandom, pa čak i o mogućnosti prisile, predstavljaju kvalitativni zaokret u odnosu na dosadašnju praksu savezništva. One ne problematiziraju samo odnose SAD-a s Danskom i Grenlandom, nego otvaraju temeljno pitanje funkcioniranja zapadnoga sigurnosnog poretka.
Grenland je autonoman dio Kraljevine Danske, a Danska je punopravna članica NATO, jedna od onih zemalja koje se mogu nazvati uzornim članicama. To znači da Grenland već pripada kolektivnom obrambenom sustavu koji SAD ne samo da podupire, nego i predvodi. Pravna i politička činjenica da je Grenland dio NATO prostora čini svaku ideju njegova „osvajanja“ ili prisilnog preuzimanja ne samo diplomatski problematičnom, nego i konceptualno apsurdnom. Ne postoji sigurnosna praznina koju bi trebalo popuniti silom; postoje mehanizmi suradnje koji već funkcioniraju.
Upravo zato je trenutna kriza toliko opasna. Nakon neuspjelog sastanka predstavnika SAD-a, Danske i Grenlanda u Washingtonu, na kojem je potvrđeno da strane imaju duboko različite stavove i da dogovor nije postignut, europske natodržave počele su reagirati. Prve europske izviđačke i specijalne snage stigle su na Grenland gotovo odmah nakon tog diplomatskog neuspjeha. Operacija se koordinira iz Kopenhagena, a ne kroz NATO zapovjedne strukture, što je jedan od najvažnijih signala u cijeloj priči.
Ta odluka ima duboko značenje. Arktičko zapovjedništvo NATO-a nalazi se u Norfolku u Sjedinjenim Državama, pa je svjesno odlučeno da se ova operacija vodi izvan američkog zapovjednog lanca. Time europske države poručuju da se pitanje suvereniteta saveznika ne može rješavati u okvirima u kojima bi jedna strana imala potpunu institucionalnu kontrolu.
Njemačka je u tom kontekstu poslala 13 vojnika Bundeswehra u kratku izviđačku misiju u Nuuk, na izričit poziv Danske. Riječ je o vojno ograničenom potezu, ali čiji je cilj procijeniti kako Europa može doprinijeti sigurnosti regije, posebno u području pomorskog nadzora. Uz Njemačku i Dansku, u operaciju su uključeni ili se prema Grenlandu upućuju i francuski, nizozemski, kanadski, švedski, norveški i britanski vojnici. Svi ti kontingenti mali su po broju, ali predstavljaju poruku: europski saveznici stoje uz Dansku i Grenland, a suverenitet unutar saveza nije pregovaračka kategorija.
Ova europska reakcija ne može se razumjeti kao antiaamerička. Naprotiv, ona je pokušaj očuvanja saveza od unutarnje erozije. Jer ako bi Sjedinjene Države pokušale vojno ili prisilno preuzeti Grenland, NATO bi se suočio s krizom kakvu nikada nije morao rješavati. Jedna članica saveza ugrozila bi teritorij druge članice. Time bi se otvorilo pitanje smisla članka 5., temeljnog jamstva kolektivne obrane.
U takvom scenariju više ne bi bilo važno samo pitanje Grenlanda, nego pitanje opstanka samog NATO-a. Bi li Danska imala pravo pozvati se na članak 5.? Bi li druge članice trebale reagirati protiv SAD-a ili bi se pokazalo da pravila vrijede samo dok se ne sukobe s interesima najjače sile? Čak i ako bi se formalno izbjegao oružani sukob, sama činjenica da se to pitanje postavlja značila bi dubinsko narušavanje povjerenja.
Savezi ne propadaju samo zbog poraza u ratu, nego i zbog gubitka vjerodostojnosti. Ako manje članice zaključe da ih savez štiti samo dok su interesi velikih sila usklađeni s njihovim vlastitim, tada savez prestaje biti jamstvo sigurnosti i postaje politički rizik. U tom bi trenutku europske države počele razmišljati o alternativnim sigurnosnim zastavaaranžmanima, strateškoj autonomiji ili regionalnim paktovima, čime bi se zapadna sigurnosna arhitektura postupno fragmentirala.
U tom svjetlu treba razumjeti i upozorenje francuskog predsjednika Emmanuel Macron, koji je rekao da bi ugrožavanje suvereniteta saveznika imalo „neviđene posljedice“. Ako se unutar saveza tolerira prisila, onda se otvara put logici sile kao legitimnom alatu i unutar zapadnog poretka.
Grenland je strateški važan, ali NATO je strateški važniji. Grenland je teritorij, NATO je sustav. Teritorij se može kontrolirati silom, ali sustav se može održati samo povjerenjem. Ako bi Sjedinjene Države pokušale silom riješiti pitanje Grenlanda, možda bi kratkoročno ojačale svoj položaj u Arktiku, ali bi dugoročno ugrozile temelj vlastite globalne moći – savez koji počiva na pravilima, predvidljivosti i uzajamnom jamstvu sigurnosti.
A savez u kojem se ozbiljno postavlja pitanje vrijedi li članak 5. za sve jednako, prestaje biti savez. On postaje privremeni aranžman koji traje samo dok ne dođe sljedeća kriza. Grenland bi u tom slučaju bio samo početak, a ne iznimka.
Davor Dijanović
