Horor državne mature tek dolazi, a pravi problem je još u osnovnoj školi
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 18 Lipanj 2026 09:57
Postaje sve jasnije zbog čega se iz godine u godinu dramatizira oko državne mature. Nakon što se ispostavilo da je čak više od trećine djece 4. razreda osnovnih škola u Hrvatskoj nesposobno napisati sastav na zadanu temu, postajem gotovo nestrpljiva saznati kako će tek se horor suvremenih maturanata zvan “Esej” odraziti na one koji pristupaju ispitu zrelosti.
(Iako nisam sigurna ima li 2026. godine ikakvog smisla više koristiti taj termin.)
Dakle, 12.369 učenika četvrtih razreda pokazalo je da praktički ne znaju pisati. “Bravo” za sve uključene u te rezultate! Nije to samo do, često zaudarajućeg, odgojno-obrazovnog sustava na čelu s ministrom koji, čini se, svoj resor nerijetko promatra kao kavez sa zamorcima. To je i rezultat izračuna 12.369 puta dva! To znači i odgovornost roditelja kojima je, u maniri linije manjeg otpora kojim se kreće čitav svijet, pa i roditeljstvo, puno lakše gurnuti dijete pred ekran nego pred knjigu.
Došli smo, u genijalnosti tehnoloških i inih dostignuća, do toga da djeca pred upis u prvi razred jedva ili nikako drže olovku. No, zato fantastično znaju “povećavati ekran” po tiskanim slikovnicama. Što onda uopće dalje očekivati?
‘Horor’ matura i koncept odgoja
Ne pamtim trenutak kad je točno državna matura postala sveopća goruća tema u medijima koja, iz godine u godinu, terorizira djecu, roditelje, prosvjetne djelatnike, ali i sve koji preko svih mogućih kanala informiranja moraju znati “koje je pitanje mučilo ovogodišnje maturante”. No, upada mi u oči jedina osoba koja o ovoj temi govori s osmijehom na licu. To je Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
O sveopćem cmizdrenju nad pisanjem eseja na maturi pisala sam i prije točno godinu dana (sutra tekst slavi rođendan). I nikako da se prestanem čuditi strahu od uzimanja olovke u ruke. Sve više sam sklona vjerovati da današnji učenici kolektivno pate od bibliofobije. Tako se, naime, naziva fobija od knjige, čitanja ili pisanja.
Nitko ne spori i ne umanjuje utjecaj tehnološkog ludila kojim smo okruženi, osobito posljednje desetljeće. No, zašto je potrebno dojenčetu u ruci umjesto slinave zvečke – mamin ili tatin pametni telefon? Zašto je potrebno u nižim razredima osnovne škole zadavati zadaću koja podrazumijeva sličan vlastiti uređaj? Zbog čega se učenička osnovnoškolska istraživanja moraju oslanjati na internet, a ne na knjigu? Sreća pa još postoje lektire! (Nažalost, ima i dostupnih online sažetaka; ne daj Bože djecu zamarati čitanjem…)
Rezultati svega ovoga su samo čisti dokaz da imperativ brzine informacija ne mora i ne može nužno pratiti i razvoj mladih mozgova. Nema potrebe za promišljanjem ni kritičkim zaključivanjem. U samo nekoliko klikova došli smo do svih informacija svijeta, ali i do kolektivnog kognitivnog propadanja mladih naraštaja!
Kako se nekad pisao maturalni rad
Iako nekad zaista imam osjećaj kao da sam se školovala prije 120 godina, a ne kao da sam diplomirala prije 20, prisjećajući se potrage za izvorima ne samo informacija već i (trajnih) znanja, imam osjećaj da su knjižnice (p)ostale mjesto na marginama općeg društveno-kulturnog obrazovanja.
Da bi se nekad napisao kvalitetan maturalni, a kasnije eventualno i diplomski rad, bili su potrebni tjedni i mjeseci posvećenosti temi, odlasci u knjižnice u potrazi za izvorima ključnih pojmova i informacija. Pazilo se na relevantnost tih izvora, kao i tvrdnji te zaključaka koji su trebali biti argumentirano obranjeni pred komisijom.
Moji radovi, vezani uz crkvenu glazbu, bili su specifični. A potraga za izvorima informacija često je ostajala nedostupna u samostanskim knjižnicama. Ipak, bile su mi neizmjerno dragocjene i fotokopije nekoliko listova sa zagrebačkog Instituta za crkvenu glazbu po koje se išlo osobno, vlakom.
Danas maturalne radove uglavnom piše umjetna inteligencija. Točnost informacija učenicima je bitna koliko i dvojba hoće li uz krumpiriće jesti majonezu ili kečap. Ne znam na što liče obrane tih radova. No, sigurna sam da su prosječna znanja iz nekadašnjih tehničkih i obrtničkih škola i danas postojanija od jučerašnjih lekcija današnjih hrvatskih maturanata.
Državna matura – osobni projekt Vinka Filipovića?
Izjava da bi nacionalni ispiti trebali postati mjerilo za upis u srednje škole otvara pitanje za raspravu: je li ovakav koncept državne mature i nacionalnih ispita, dakle pod povećalom javnosti, postao svojevrsni osobni projekt Vinka Filipovića? Zasad svrha kaosa koji se događa za vrijeme i jednih i drugih ispita djeluje kao da pogoduje njegovom imidžu. Inače, i nacionalni ispiti i matura ostaju jedno to što i jest – bespotreban javni kaos. Zašto s desecima tisuća maturanata u Hrvatskoj moramo paralelno (opet) maturirati i svi mi?
Mobiteli su s mature izbačeni (pohvalno), ali svima nam treba jedna dobra “antitehnološka revolucija”.
Zamislite život samo tjedan dana bez interneta. Nema sumnje da bi se punile psihijatrije. No, možda bi neki posegnuli i za uskoro zaboravljenim reliktom prošlosti – knjigom.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
