A sada o riječi domoljublje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Srpanj 2026 19:09
Nemam namjeru održati predavanje našim nedomoljubnim stanovnicima raznih vrsta.To nije učinkovito, nema svrhe, njih za ovoga života nitko ne će preobraziti u osjećajne domoljube, nitko se među njima ne će pokajati za poruge koje su uputili puni zlobe ravno u srca Starčevića, Matoša, Kranjčevića i drugih domoljuba;
ravno u srca branitelja čije posmrtne ostatke nalazimo u smradnim jamama nedomoljuba koje su ogledalo njihove zle mašte, inteligencije i duhovnosti.
O takvima koji žive puni prezira i nečistoće koja im klokoće u utrobi duha, najbolje je rekao Vlado Gotovac u trenutku kad su takvi, bili oni generali ili kaplari, dotepenci ili domaći, pošli ubijati našu djecu i sve naše. Obratio se Gotovac majkama koje su došle moliti milost pred njihovu upravu, ukradenu zgradu našega grada: „… Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Ne želim umrijeti od srama. I mi Hrvati kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima!“
Da, istina je da su oni odavno mrtvi, mrtvi za lijepo, za obitelj, zavičaj i domovinu. Ne oni generali, koji nisu ni bili naši, bili su uljezi u trojanskim konjima na kojima su ujahali u naše gradove, oteli naše domove i ubijali naše stare i mlade. Ne mislim na njih, oni su otišli ako se nisu pritajili, mislim na ove sadašnje mrtvace iz redova novinara, bijednih pisaca, političara i slične čeljadi, koji mrze riječ domoljublje jer oni sobom ne nose, što bi rekao Ivan Raos, ni sjećanje na Prpu ni na Zrinskog, oni ne nose ništa; ispražnjenih duhova, a ugojenih tjelesina valjaju se našim svetim tlom, gaze nedopušteno po našim Ovčarama, Vukovarima, Voćinima i stotinama mjesta naše tuge i našega smisla, naše potrage za nedostižnim što stoluje u riječi domoljublje. Bijeli vukovarski krizTa naša potraga i silina te potrage puna je plemenitosti, pravednosti i prava, najobičnije ljubavi za mater koja mijesi kruh i zove sinove sa staroga kamenoga praga.
Ništa ne pripada njima, tim mrziteljima riječi domoljublje, ništa od one transcendentalne srži koju razumije i obični hrvatski težak što opkopava svoju maslinu pa potom kleči na kamenom podu male crkvice Svetoga Jurja na Gradcu Poljičkome, i moli za duše i davne djevojačke grudi koje su rodni ili idejni predci mrzitelja riječi domoljublje, odrezali tu nadomak svetoga tla i krv izmiješali s mlijekom. Ništa od naše utišane i ponekad umorne sjete nad razvalinama Boričevca i Zrina, te plemenite boli koja krvari i danas, ne mogu osjetiti mrzitelji riječi domoljublje jer su zauzeti prljavim mislima koje šapće smrtonosna i krvava zvijezda, kao što je davno šaptao polumjesec i sablja krivošija.
Oni, ti mrzitelji riječi domoljublje, potomci su Radakovi, onoga i onih Radaka koji su izdali Bosnu i tamo je u tami Kraljeve Sutjeske zajedno s Križem zabijali u zemlju koju danas na rukama nose fratri kao što su to činili stoljećima. Na tim biljezima nema mrziteljskih imena. Ništavnost njihova je zapečaćena u svih Sedam pečata i samo njihovo neznanje o tome da postoji neki viši red kojem čestit čovjek teži i bez kojega ostaje bijedan, daje im mogućnost da truju zemlju koja ih goji.
Nikada se oni ne će dovinuti do Istine jer ona stoji na početku svakoga puta u visinu da bi se nadišao probavni trakt ovozemaljskoga života. Samo žrtve stoje na mjestu Istine jer su usadile svoje udove u Križ što je stajao davnih stoljeća na grudima Čikinim, onaj topli pektoral što ne će resiti grudi mrzitelja domoljublja.
Mrzitelji domoljublja imaju naslijeđeni ili usađeni nehaj prema dobrome i lijepome što obitava u paorskoj nošnji oko Đakova, Vinkovaca i Vukovara; ne čeznu za rukom vezilje koja je prastara i nudi atribute kreacije kao što su sjaj, maštovitost, strpljivost, milosrđe, poniznost, trpljenje, patnja, ali i raspojasane radosti kad paorskom tamburicom samicom u suton zaplaču od ljubavi. Da, živjeti u drhtaju sreće i nadanja da će me dragi zaprositi, a ona će ga obgrliti… onako jedra k'o jabuka… To sve nije moguće pojmiti u lubanjama nedomoljuba, taj spoj muke i radosti darovanja jednih drugima, darovanja života.
Mrzitelji riječi domoljublje ne poznaju snagu dubina iz koje izvire naša potreba da se bacamo u ambis povijesti pa makar nas tukli i ubijali zbog te mistične potrebe, zbog arhaičnoga zvuka našega jezika i težnje odgonetavanja etičkih vrijednosti domoljublja. Sve što se dogodilo velikim znanstvenicima kao M. Šufflayu, Kerubinu Šegviću, Ivi Pilaru, Mihovilu Lovriću, Dominiku Mandiću i nizu nespomenutih, bilo je na tragu želja i primisli mrzitelja riječi domoljublje: udariti, izbaciti iz službe, ubiti, šipkama raskoliti glave.
Mrzitelji riječi domoljublje imaju potrebu prezirati sve što ne razumiju i ne znaju. Treba prezirati iseljene Hrvate, seoske Hrvate, Hercegovce, mlade koji su odani Bogu i Crkvi, stare koji se sjećaju njihovih nedomoljubnih zlodjela. Oni nemaju znanja ni potrebe za vremensku poveznicu s našim u Slovačkoj pomalo zaboravljenim Hrvatskim Grobom u kojem već pola milenija žive Hrvati koji su našli utočište bijegom pred polumjesecom i sabljom krivošijom. zastavahr22I nije poznato tim mrziteljima domoljublja kako se ono očuvalo tih pola milenija dugoga vremena, okamenilo u ljudima koji su sačuvali jezik i vjeru kao zaglavne kamenove na kojima stoje velikani duha poput isusovca Stjepana Takača. U nastupnom govoru povodom dobivanja počasnog doktorata u Zagrebu rekao je i ovu misao: Imao sam petnaest godina kad sam odlazio od kuće na školovanje i bila je noć. Majka je stajala u dugoj bijeloj halji i stavila svoju ruku na moju drhtavu glavu pa rekla: Sine, nikada ne zaboravi čiji si i nikada ne napusti Boga! Oboje smo osjećali hladnu zemlju pod nogama jer tada kuće nisu imale drvene podove. Ali ta zemlja je bila moja.
Mrzitelji riječi domoljublje kao i mnogi nasilnici i krvnici zaboravljaju da postoji mitsko mjesto za svakoga čovjeka – to je mjesto rođenja, korijen bivanja na zemlji. Ponajljepše je to izrazio u svojoj knjizi „Dossier Boričevac“ Josip Pavičić napisavši: „ Lika, to je i ličko zelje, krumpir kuhan ucilo, nadivenice od krvi, masnoće i kukuruznog brašna (koje mama i danas ponekad pravi), suho meso s našeg tavana, jelo na kojem smo se othranili. Eto, sve je to moj zavičaj, sve je to upleteno u moje bjelovarsko djetinjstvo. To je popudbina s kojom sam 1962. krenuo na studij u Zagreb, zavičajna zaliha koju još nisam potrošio i koja, dakako, utječe na sve što radim.“
Takvi su zavičaji nepostojeći u mrzitelja domoljublja, oni se nisu rodili nigdje i ne će ni umrijeti nigdje. Oni žive u nigdini koja je ispunila i njihove podle misli rugalice i umišljaju da su urbani lavovi. Stoga ne mogu shvatiti ni plemeniti osjećaj kad suze poteku dok se grli ne samo stari roditelj ako je preživio rat, nego i stara trešnja u dvorištu kojoj se vraćaš. Njihova mržnja ne može stvarati dobrotu izvan sebe same, ona proizvodi u misaonom dijelu kefalosa samo razorne slike: pokolj u Boričevcu, Brotnji, Zrinu, Krnjeuši, Vakufu, Kliškim Poljicima, Španovici, Srbu, Daksi… Škabrnji, Jasenicama, Lovincu…Vukovaru…
I ti nedomoljubi kažu jasno i glasno u Hrvatskom državnom saboru da su partizani aljkavo obavili posao 1945. Njih boli što se nije pobilo sve domoljube, bili krivi ili pravi, sve ako su – Hrvati. Takvim sotonskim mislima bave se u svojim udrugama, novinama, nastupima na stupidnim elektroničkim postajama, televizijama, u ideologijom okovanim knjižurcima. Rugaju se i Tinu Ujeviću koji je zapisao onu divnu misao što mu i na grobu piše: „Za let si dušo stvorena“. Ali i ove stihove: „Ako se ikada prenem iz naručja svetog / i protarem oči od magle Boga, / bit ću iznenađen (tajno sve dobrote), / što moja ćelija golih zidova, ne lebdi u lazuru / no pripada zemlji.“
