Ima i drukčijih vrsta smeća, i to zluradog
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Kolovoz 2026 18:05
Dograbila se slučaja oporba i zaplela kao pile u kučine, galamila iz gradova većih i manjih u kojima se otpad gomilao kada je ona bila na vlasti ili je i sada, pri čemu strši Zagreb.
Vrijeme u kojemu živimo: blage zime i okrutna ljeta. Posebice ovo godine Gospodnje 2026. Kada smo već mislili da ćemo biti pošteđeni većih požara, planulo istoga dana ili noći na mnogim mjestima u Dalmaciji, a požar kod Omiša bijaše doista katastrofalan, gutao sve pred sobom, pa progutao i druge zapaljive teme prošloga tjedna. Tragedija koja je užasnula naciju. A niz istodobnih požara nagnao i žustre „protivnike teorija zavjera“ da se zamisle, jer takva sinkroniziranost nikako ne može biti djelo pojedinačnih piromana ili nemarnika, nego ostavlja dojam opsežne, promišljene terorističke akcije, koja je čekala i dočekala buru na čijim će krilima požari letjeti preko brda i dolina, u doba suše i toplinskih valova.
Iskazali se vatrogasci, iskazala se civilna zaštita, posade brodica koje su vadile ljude iz mora, volonteri i ugostitelji, a već su sutradan oni sa zrncem zdravoga razuma podsjetili na floru odavno krivo odabranu, na crnogoricu koja plavi obale i otoke, daje im ljupku slikovitost, ali je opasna po život. Eto sam prije godinu dana, vjerojatno, spominjući izgled i svojstva krajolika u vrijeme Hrvatske kneževine, stoljeće deveto, ukazao da su se tada bukove šume spuštale do mora, uz maslinike. Pa ako je požara i bilo, a valjda je bilo, iako Hrvati ništa nisu zapisivali, posljedice ne bijahu velike kao danas kada se borovi i jele svijaju jedan do drugoga, ha, lete češeri kao iz Staljinovih orgulja, prenose vatru velikom brzinom, a vatra i sama stvara plamene oluje, kao svoj prinos buri.
I nije samo flora, nego i fauna. Tko brsti nisko grmlje, makiju? Tko nego koze, pa nema hrane koju požar obožava. Na neravnim, brdovitim područjima uz more, koze čiste tlo od suharaka. Stado koza je preventivna protupožarna ekipa. A zašto koza nema, odnosno nema ih dovoljno, zapitajte jugoslavenske komunističke vlasti, koje su pedesetih godina prošloga stoljeća zabranile uzgoj koza, a tko ne sluša ide u zatvor. Pa se i Tito u jednom (zabilježenom) govoru hvalio pogromom koza, dabome. Ovce se teško penju, ali su korisne u dolinama, „kose travu“. Nije, znači, stoka sitnoga zuba loša za gospodarstvo, a u politici ima druga svojstva, pase travu biračkih zaborava, u histeričnom očaju svakih nekoliko mjeseci zaziva izvanredne izbore… No da, nezavisno od rečenog, u nedjelju navečer čitamo da su požari pošli sjevernije, planuli u Iloku ,a potom i u Vukovaru!
Požari gurnuli u drugi plan gomile običnog i neobičnog otpada, otrovnog ili ne, domaćeg ili uvoznog, te se spominje ekomafija, a Lika se našla u središtu pažnje, dotično Gospić u ove dane oko Velike Gospe – jedini hrvatski grad nazvan po Gospi (ima i drugih verzija) te bi trebao vazda biti čist i lijep, ali je baš u njemu dopušten ekoskandal grijehom nečinjenja po vertikali. Dograbila se slučaja oporba i zaplela kao pile u kučine, galamila iz gradova većih i manjih u kojima se otpad gomilao kada je ona bila na vlasti ili je i sada, pri čemu strši Zagreb. Neodgovornost i nesnalaženje kud god pogledaš, problemi sve veći. Kada sam davnih godina pisao knjigu „Eko Eko“, ne samo da zabavim djecu i mlade, nego s potajnom mišlju da će upravo oni kada odrastu postati svjesniji i savjesniji, nisam slutio da „džabe krečim“. Prvotna inspiracija bio mi je tadanji put do Kraljičinog zdenca, gdje su ljudi „odlagali“ smeće, automobilske gume, stare hladnjake i slično. U neko doba sve je počišćeno, ali se smeće bacalo drugdje u šumi. Sada čitam da je Kraljičin zdenac opet u rasulu, oko njega smrad. U svemu, u jednom sam bio u pravu: čovječanstvo je preglupo da samo riješi problem, potrebna je intervencija „odozgo“, u slučaju Eka Eka intervencija pametnih izvanzemaljaca, koji čiste planete, ne samo Zemlju, znači svemirski smetlari.
Toliko o smeću. Ima i drukčijih vrsta smeća, i to zluradog. Čitam da su srbijanske tiskovine pod Vučićevim nadzorom uživale u požarima na hrvatskoj obali i otocima, „izgori im Lijepa njihova“, slavili su, malo radosti za njih u kolovoškim danima kada se prisjećaju poraza. Vučićev režim ne ostaje na veselju, traži i nalazi opasne veze s Kremljom i Putinom. Potonji se već drugi put u zadnje vrijeme dotaknuo „regiona“, ustanovio da je Hrvatska ta koja destabilizira „Balkan“, a takve izjave treba ozbiljno uzeti na znanje, kao mogući put Moskve via Beograd i već klasičnu pomamu jednih i drugih gospaza toplim morem, dotično Jadranskim. Jedan naš dnevni list ima sjajnu rubriku o starim novinskim napisima, osobito onima iz vremena prije i u doba Prvoga iliti Velikoga rata, te čitamo da je Srbija, dočim se malo oslobodila, zahtijevala izlaz na more, što joj tada nije bilo dopušteno. Nisu joj dopustili ni hrvatski branitelji devedesetih prošloga stoljeća.
Hrvatska se televizija iskazala reportažama iz marijanskih svetišta, ali i filmovima, na trenutak dokazala da je nacionalna. Dokumentarni film Roberta Knjaza o crkvi Svete Mati Slobode na najbolji je način osvijetlio povijest nastanka i sve dragocjene artefakte hrama, koji u kenotafu čuva imena poginulih hrvatskih branitelja, njih 15.840. A iznad oltara veliki reljef, remek-djelo Kuzme Kovačića „Vječna proslava“, snimljena tako da sam i ja tek sada, gledajući film, postao svjestan detalja koje prije nisam opažao. Dobar dokumentarac, uzgred gledatelj saznaje podosta o zagrebačkoj, ali i uopće hrvatskoj povijesti, te o vrlim salezijancima. Drugi film, igrani, snimljen po Strobelovoj knjizi, naslovljen Slučaj Isus Krist: u potrazi za istinom, za temu ima uskrsnuće Sina Božjega, pa bi bolji termin bio oko Uskrsa, ali nemojmo cjepidlačiti. Film je izvrstan. Ateisti nisu mogli spavati, prevrtali se u postelji, neki se možda i prevrnuli. Na užas raznorazne klateži koja gmiže Hrvatskom, opaža se doista sve veća duhovna preobrazba naših ljudi, osobito mladih, čemu pridonose i osobne ispovijesti zrelijih ljudi, među kojima su i poznati športaši, glumci, idoli mladih… Da, još sam jedan dokumentarac slučajno vidio na nekoj platformi (ne naftnoj), o svetom koplju i Longinu – priča koja zaslužuje roman o sudbini koplja kojim je proboden Isus na križu: vjerovalo se da je koplje nakon Jeruzalema i Carigrada završilo u Beču, ali nije, nego u Rimu, u bazilici Sv. Petra, kamo je stiglo na bizaran način – Turci ga predali Vatikanu kao protuuslugu za čuvanje prognanoga protusultana Džema, koji nije smio napuštati vatikanske zidine. Ima i drugih verzija, navodno je Džem umro u Napulju. U svakom slučaju, tako dolazimo do Ive Andrića i Proklete avlije.
A glede Isusova uskrsnuća još: sve je bliža godina 2033.kada će se navršiti 2000 godina od Kristove smrti na križu i uskrsnuća.
Odiseja
Ne idem često u kino, ali me je reklamni šušur oko filma Odiseja jednostano prisilio da vidim taj navodno veličanstven uradak, pa sam nasjeo kao i ostali naivci. Osjetio sam se prevarenim, bio sam bijesan. Loš scenarij, loša režija inače solidnoga Nolana, loš izbor glumaca, jedino Odisej (Matt Demon) podnošljiv, ali nije imao s kime igrati.
Ilustracija promašaja: čarobnica Kirka (vjerojatno polubožica) pretvara Odisejeve ljude u svinje tako da im gnječi glave i razjapljuje usta, što nije samo ogavno nego i primitivno – čarobnice ne postupaju tako, ni Homer. Također, Polifem je dizajniran toliko promašeno da čovjek umjesto užasa osjeća sućut. Navijao sam za njega.
U zaključku: kada su Odisej i njegovi treći put bježali prema lađama, ja sam pobjegao iz kina. Pričao sam o tome Toru, a on meni rastumačio da je kinologija znanost o psima. Na kraju krajeva, tko je prepoznao Odiseja, nego njegov pas? I još na samom kraju, radi li se uopće o Homeru, ili onom istoimenom liku iz crtića?
