Velikosrpski planovi i hrvatsko domoljublje
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 22 Kolovoz 2026 19:04
Neočekivan je i slabo razumljiv nedavni zahtjev predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj da se državnom intervencijom zabrani prenošenje izjava jednoga znanstvenika o rezultatima istraživanja nekih događaja važnih za razumijevanje hrvatske prošlosti. Činovnik SDS zahtjeva od javnih medija da ne dopuste objavu istraživačkih uvida povjesničara, jer proturječe političkim platformama 'memorandumske' orijentacije.
Ostatci komunističke svijesti i prikriveno velikosrpstvo u Hrvatskoj, vraćaju se tako svojim uobičajenim metodama izazivanja, lijepeći, uz ostalo, različite etikete na sadržaje koji nisu u skladu s njihovim političkim težnjama. Pokušavaju obnoviti svijet 'istina' u koje se ne smije dirati. Zarobljeni protudemokratskim dogmama, ne uspijevaju razumjeti kako istina već desetljećima ne ovise o volji Partije i Beograda. Nasuprot takvu pristupu, hrvatska demokratska država na javnoj sceni priželjkuje otvorenost slobodnom mišljenju, istraživanju, provjeravanju postojećih znanja i dokumentiranju javnih iskaza.
Izgleda da 'pobunjenici' nisu razumjeli što znači pripadnost hrvatske države zapadnom civilizacijskom krugu koji polazi od toga da ljudska prava, među kojima je i pravo na slobodno znanstveno istraživanje, proizlaze iz same naravi ljudskoga bića, a ne iz političkih rezolucija ili ideologija. Niti jedna vlast nije izvor slobode, nego bi trebala biti njezinom čuvaricom. Nasuprot tim polazištima, baštinici komunističkoga učenja, skloni velikosrpstvu u Hrvatskoj, nisu napustili marksističku dogmu koja kaže da 'društveno biće' određuje svijest pojedinca, pa tako i njegov odnos prema slobodi. S tih pozicija pretendiraju uređivati život u Hrvatskoj i određivati mjeru dopuštenoga njezinim ljudima, uključujući i slobodu znanstvene zajednice.
Pitanje o domoljublju u Hrvatskoj, naizgled je vrlo jednostavno. Hrvati su na svim razinama društvenoga života, bez ikakvih 'teorijskih rasprava', u mnogim prilikama pokazali i dokazali, da ljube svoj dom i domovinu. Da te ljubavi nije bilo, ne bi ni Hrvata danas bilo. I u ratnim vremenima hrvatski su heroji bili spremni dati i vlastiti život za slobodu Hrvatske. Vidimo, međutim, da ima ljudi koji u javnom prostoru prikazuju drukčiji odnos prema patriotizmu. U jednom zagrebačkom dnevnom listu (V. l.) T. Mravak postavlja pitanje koje zaslužuje više pozornosti: „Čime se mjeri domoljublje. Tko posjeduje te aršine? Postoji li ustanova koja izdaje potvrde o domoljublju?“
Život i ljubav za Dom
Učini se da su to pitanja na koja je lako odgovoriti, ali ona, očigledno, imaju intenciju koja se ne tiče toga lako razumljivog sloja. Čime se mjeri? Životom, praksom, djelovanjem. Čime se ljubav mjeri!? Tko posjeduje aršine za mjerenje domoljublja? Nema jedinice za izmjeru, pa tako ni njihova posjednika. Postoji, ili ne postoji. Nema ustanove koja izdaje potvrde o domoljublju. To je ukupnost života jedne zajednice, odnos između njezinih članova u čuvanju i obrani doma, na višoj razini, od početka do danas. Istodobno i civilizacijski okvir i moralna načela, povijesno pamćenje i nasljeđe. Za potpuniji odgovor bilo bi korisno pogledati javne manifestacije u Hrvatskoj na kojima sudjeluju tisuće i hztisuće mladih, koji na različite načine iskazuju odnos odanosti svojoj zemlji i baštini predaka. Dolazeći na svijet, oni ljubav donose u sebi. Nikad i nigdje ne će ići po potvrdu o svom domoljublju, niti će im je tko u Hrvatskoj tražiti. Potvrda se čuva u njihovu srcu i umu. U njihovoj se domovini polazi od postavke da se domoljublje mjeri životom, čašću, istinoljubljem, odanošću, poštovanjem drugoga, pamćenjem onoga 'što je bilo' i respektom prema tomu pamćenju. Te su 'mjere' utkane duboko u svijest svakoga pojedinca. I nevažno im je hoće li ih tko pitati o tomu. („Osim što je nepristojno propitivati nečije osjećaje prema domovini“, ponekad je „neopravdano i bespredmetno“, tvrdi T. Mravak).
Sve što smo nabrojili otvoreno je slobodnom ('pristojnom') razgovoru, jer ako bi ga uzimali 'nepristojnim', kako piše T. Mravak, lako bi se moglo dogoditi da po hrvatskoj zemlji opet počnu odjekivati četničke rakete i pjesme „druže Slobo šalji nam salate…“ U civiliziranoj se zajednici ne će od ljudi tražiti „da tumače svoje domoljublje i svoju vjeru dijelu javnosti koja misli da ima pravo ocijeniti razinu odnosa nekoga prema svojoj državi …“, kako piše T. Mravak.“ O 'razini' odnosa prema državi odlučuju pravne institucije koje postoje baš radi toga. To je 'nepotrebno' i 'deplasirano', piše T. Mravak. Uz tu prosudbu bit će dovoljno zabilježiti da o 'domoljublju' i 'vjeri', koncem osamdesetih prošloga stoljeća, nije nitko 'ispitivao' ni Srbe u Hrvatskoj. Oni su sami o tomu govorili na mitinzima, a kasnije i na bojišnicama u ratu protiv Hrvatske.
Srpski turisti i sezonski zaposlenici
Dakle, nitko ne traži od ljudi u Hrvatskoj da 'tumače, svoje domoljublje i svoju vjeru'. Njihovo domoljublje i njihova vjera dio su njihova života. Uz to, postoje povijesne okolnosti kad djela zamjenjuju mnoge riječi. Odnos 'nekoga prema svojoj državi' iskazuje se ukupnim životom u zajednici i, posebno, u okolnostima kad je u realnom vremenu i prostoru potrebno djelovati u obrani 'doma' i njegovih ljudi. Čini se da T. Mravak nema dovoljno pouzdana saznanja o političkim prilikama u Hrvatskoj. Ovako piše: „Morali biste, čini mi se da je i to kriterij, izričito odbacivati, prezirati i nipodaštavati (omalovažavati, podcjenjivati, op. ib) sve što dolazi iz država s kojima postoji povijesni sukob, naročito recentan pa makar to bili keksi, smoki, ili suhe šljive.“ Autorica se služi pristupom uobičajenim u nastupu protivnika hrvatstva, kad ga optužuju da odbacuje 'sve što dolazi iz država' s kojima je Hrvatska u 'recentnom' (novom, sadašnjem) sukobu.
Najprije, Hrvatska danas nije u 'recentnom' sukobu ni s kojom državom. Nikad nije odbacivala 'sve što dolazi' iz država s kojima je bila u sukobu, nego ono što je ugrožavalo hrvatske ljude, njihovu slobode i zemlju. A hrvatski su ljudi svi koji žive u Hrvatskoj, među kojima je najviše Hrvata. Mnogi su se, iako se nisu izjašnjavali Hrvatima prema nacionalnom podrijetlu, pridruživali Hrvatima u borbama protiv agresora na Hrvatsku. Zadnji agresori bili su srpski 'pobunjenici' koje je na različite načine podupirala Srbija. Hrvatski su ih branitelji porazili. Iako neprijateljski odnos prema Hrvatskoj podupire i sadašnja vučićevska vlast, Hrvatska prima tisuće srpskih turista i sezonskih zaposlenika koji rade posvuda u Hrvatskoj. Kad bi ih Hrvati 'nipodaštavali', oni sigurno ne bi dolazili.
Tumačenje vjere i domoljublja
Spomenuli smo kako se autorici teksta u Večernjem listu, Tanji Mravak čini da je „nepristojno propitivati nečije osjećaje prema domovini u bilo kojem kontekstu …“ Doista je teško propitivati 'osjećaje'. Međutim nije teško 'propitivati' djela, propagandu, postupanje i javno iskazivanje odnosa prema domovini. Teško je ne vidjeti i moralnu dimenziju postupka kad netko uzme oružje u ruke protiv zemlje u kojoj živi. Neko vrijeme na kninskoj tvrđavi nije bilo hrvatske zastave. Ne govorimo o 'osjećajima', koje budi takva stvarnost, nego o djelima, postupcima, propagandi i iskustvima iz ne tako dalekoga vremena. Kad ne znamo dovoljno o nečemu što je bilo, ili kad se prošli događaji pokušavaju prikazati posve arhibidrukčije od onoga što se događalo, nastojimo se okrenuti uvidima znanosti koja se zove - povijest. Pod tim se imenom, od početka školovanja, susrećemo s obrazovanjem o prošlim vremenima, kroz sažete (znanstveno verificirane) prikaze prilika i života u dalekim, i ne tako dalekim vremenima. I pored nekih lako provjerljivih, elementarnih znanja, vidimo da i danas, tu oko nas, nastupaju ljudi koji nemaju kompetencija tumačiti prošle događaje, a vrlo često se oslanjaju na vrlo nepouzdanu komunističku historiografiju.
T. Mravak sve to vidi drukčije. Čini joj se deplasiranim govoriti o 'vjeri' i 'domoljublju', iako nije razumljivo tko i gdje, prema njezinom navodu, 'traži' od ljudi u Hrvatskoj tumačenje vjere i domoljublja hrvatskih državljana: „Tražiti da tumači svoje domoljublje i svoju vjeru dijelu javnosti koja misli da ima pravo ocijeniti razinu odnosa nekoga prema vlastitoj državi nepotrebno je i deplasirano.“ (T. Mravak). Ne navodi koja je to javnost tražila? Odgovor na tu postavku vrlo je jednostavan: nitko u Hrvatskoj nije u javnom prostoru tražio 'tumačenje domoljublja' ni vjere. Kako bi to ocjenjivanje izgledalo? Moguće je da su djela ipak dovoljno govorila o odnosu svakoga prema 'vlastitoj državi', pa nije bilo potrebno nikakvo ispitivanje.
Stvarnost je izgledala drukčije: pobunjenici su 1991. oružanom agresijom na Hrvatsku pokušali oteti dio njezine zemlje i priključiti je drugoj državi, ali ne zbog njihove vjere, nego zbog provedbe zamisli iznesenih u srpskim 'memorandumima'. Niti možemo ispitivati tuđe domoljublje, niti nam tko može zabraniti iskazivanje svoga domoljublja, kao što se to ne može zabraniti ni drugima. Prijetnje, agresija, ubijanja, otimanje tuđega, ne spada u kategoriju 'domoljublja' i 'vjere'. Danas već možemo vidjeti kako se u ruho jedne ideologije pokušava omotati i oružani pokušaj otimanja dijelova Hrvatske.
I Račana su nazivali ustašom
Tzv. „događanje naroda“, počelo je okupljanjem kod Knina 28. veljače 1989. a nastavilo se masovnim protuhrvatskim mitingom na Petrovoj gori 4. ožujka 1990. To je bilo vrijeme vlasti komunista. Na tim se srpskim okupljanjima prijetilo i ivicavođi komunista u Hrvatskoj, Ivici Račanu, koga su nazivali „ustašom“. Upravo u takvim okolnostima održani su izbori na kojima je pobijedio HDZ, zbog čega dr. A. Nazor zaključuje da uzrok radikalizacije u Hrvatskoj ne može biti pobjeda HDZ-a. 'Događanje naroda' je prethodilo prvim slobodnim, višestranačkim izborima.
Prve zahtjeve za osnivanjem SAO Krajine srpski su intelektualci iznijeli još u veljači 1988., a u rujnu 1989. takav je zahtjev ponovljen u Udruženju književnika Srbije. Uz to, kako piše povjesničar A. Nazor, u veljači 1988. još nije bilo ni na vidiku javnoga zastupanja hrvatskih interesa. Tada su na vlasti bili komunisti, nema ni hadezeovaca, ni ustaša. Ali je u to vrijeme započela nova srpska pobuna protiv Hrvatske. Prije osnutka HDZ-a započinju takozvani mitinzi, „događanja naroda“.
Dr. A . Nazor upućuje i na važan dokument usvojen 1. studenoga 1991. u kojemu Ministarstvo obrane Republike Srbije predlaže Vladi osiguravanje sredstava za 50 tisuća Srba u Hrvatskoj pod oružjem, koji su se borili uz JNA, teritorijalnu obranu Srbije i dobrovoljačke jedinice, kojima su bili pridruženi i crnogorski MUP te njihova teritorijalna obrana. Uloga Srbije bila je presudna u vojnom, financijskom i logističkom održavanju samozvane Republike Srpske Krajine. Njihova je namjera bila teritorijalno povezivanje sa Srbima u BiH i u konačnici sa Srbijom. Tko je, dakle, 'stajao' iza oružane pobune?
SNV i povijesna znanost
Suvišno je spominjati da patriotizam, vjernost svom domu i domovini, nije hrvatski izum. U taj odnos prema domovini uključeno je i poštovanje prema svim ljudima koji ljubavi daju prednost pred bilo kakvim 'ispitivanjima' u odnosu na ljude drukčijih nacionalnih pripadnosti i vjera. Srpski agresori, nasilnici, varalice i otimači tuđega, nisu mogli računati na to da snvsmiju činiti to što su činili, bez odgovora onih koje su napali. Prošlih dana smo u hrvatskom javnom prostoru susretali i iskaze kojima nije stran duh isključivosti, koji je obilježavao srpsku pobunu protiv Hrvatske. Srpsko narodno vijeće, preko svojih javnih medija iznosi „da se hrvatska javna radiotelevizija pretvara u revizionističku platformu za najprizemnije strasti ekstremista svih vela”. Razlog tomu je što ta televizija objavljuje i vijesti koje prije objave nisu poslane SNV-u na provjeru i odobrenje.
Sve što je drukčije od onoga što SNV navodi, za njih su samo 'revizionističke platforme'. Od glavne urednice Hrvatskog radija E. Čandrlić zatražili su da zaustavi prenošenje jedne izjave hrvatskoga povjesničara u programima javnog radija. “U pitanju je razgovor koji nije utemeljen na povijesnim činjenicama, koji iskrivljuje povijest, s jedinim ciljem da huška, i kao takav nema mjesta u vašem programu”. Tko je to zatražio? SNV ili povjesničari koji su proučavali to povijesno vrijeme? Tko je prosuđivao o 'iskrivljavanju povijesti'? Povjesničari ili politički aktivisti? Razbuktavala se i rasprava uz obilježavanje događaja iz 1941. u Srbu. Povjesničari su pronašli novu građu za rasvjetljavanje tih zbivanja. Više izvora potvrđuje da nije vjerodostojan komunistički prikaz. Uznemirili su se zagovornici nepromjenjivih dogmi, nakon objavljivanja nekih istraživačkih uvida. Dr. Mario Jareb je istraživao početak pobune protiv NDH 1941.
Izdvajanje iz Banovine Hrvatske
Prema njegovim riječima to nije bio 'zajednički ustanak' Hrvata i Srba, nego srpski ustanak na području jugozapadne Bosne, istočne Like i sjeverne Dalmacije. Iznosi da ustanak nikako nije mogao biti ustanak naroda Hrvatske, nego je bila riječ o jedinstvenom srpskom ustanku koji su vodili četnici. Među vođama 'ustanka' bio je i Momčilo Đujić, cetnicipravoslavni svećenik koji je tijekom rata postao jedan od vodećih četničkih zapovjednika na području sjeverne Dalmacije. To je povijesno razdoblje istraživao i dr. Ante Nazor. Gostujući u podcastu Povijesni dijalozi, govorio je i o manje poznatim srpskim dokumentima, koji omogućuju bolje razumijevanje ukupne srpske politike prema Hrvatskoj. Upozorio je javnost i na jedan dokument, vrlo važan za razumijevanje srpske pobune u našoj zemlji. Riječ je o elaboratu iz godine 1939., objavljenom u Zagrebu u vrijeme osnivanja Banovine Hrvatske.
Napominje kako je sadržaj toga teksta identičan retorici iz devedesetih, jer se u njemu precizno navode područja koje su Srbi planirali izdvojiti iz Banovine Hrvatske, a koji se gotovo potpuno poklapaju s granicama samozvane SAO Krajine. Sve to spada u provjerljiva svjedočenja o srpskoj ekspanzionističkoj politici. I taj izvor ruši tezu da je srpska pobuna devedesetih bila reakcija na strah od obnove NDH. U trenutku nastanka toga elaborata iz 1939. NDH nije postojala, a političke su teze bile iste kakve su se ponavljale nakon uspostave NDH. Pobunjeni Srbi su slijedili velikosrpske namjere, dokazive nizom njihovih projekata od sredine 19. stoljeća.
