Prema matičnim knjigama, ukupan broj interniranih u Jasenovcu nema više od četiri znamenke
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 30 Kolovoz 2026 19:05
Podatci iz matičnih knjiga umrlih mogu biti značajan putokaz istraživačima zbivanja u logorima – Referent za molbe za puštanje na slobodu tvrdio je poslije rata da je imao oko 7000 slučajeva
Ukupan broj upisanih u matice umrlih u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945., s naznakom mjesta smrti „u Jasenovcu“ ili „u Staroj Gradiški“ iznosi 298 (slovima: dvjesto devedeset osam). Riječ je o ljudima koji su u ratnom razdoblju umrli, ili na druge načine izgubili živote u tim mjestima te su odmah u tom razdoblju bili i upisani u matične knjige umrlih.
Nisu to svi pokojnici upisani u matice umrlih za razdoblje Drugog svjetskog rata, a da im kao mjesto smrti piše „Jasenovac“ ili „Stara Gradiška“. Prema evidenciji koju vodi Ministarstvo uprave Vlade Republike Hrvatske, a koju smo dobili na uvid, nakon 9. svibnja 1945. u matičnim je uredima diljem Republike Hrvatske naknadno upisano 6065 slučajeva smrti s naznakom mjesta: „Jasenovac“ ili „Stara Gradiška“.
Radi se o prijavama smrti koje su matičnim uredima u godinama nakon rata podnosili članovi obitelji. Podatke za prijave i upise prikupljali su najčešće u lokalnim komisijama „za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača“, gdje bi se mjesto smrti utvrđivalo prema izjavama svjedoka ili pak samih članova obitelji. Katkad bi za upisivanje mjesta smrti bila dovoljna dopisnica koju bi nestali član obitelji poslao iz Jasenovca ili Stare Gradiške, a poslije rata se nije živ vratio kući.
Komisije i matični uredi prihvaćali su takve izjave i potvrde za upis smrti kako bi obitelji mogle rješavati različita pravna pitanja (ostavinske postupke, ponovne ženidbe i slično). Premda u stvarnosti to nije moralo značiti da je član obitelji doista umro baš u Jasenovcu. Time se u stvari utvrđivalo mjesto posljednjeg poznatog traga o njemu, ali moguće ne i mjesto njegove smrti. Zna se da su cijelo vrijeme rata zatočenici prebacivani iz Jasenovca, Stare Gradiške i drugih logora na različite druge lokacije – u druge logore ili u tvornice, u radionice i na poljoprivredna imanja u Njemačkoj, Grčkoj, Norveškoj, na područja današnje Češke i Poljske pa i u Francusku.
Koliko je od tih naknadno upisanih ljudi stvarno i umrlo u Jasenovcu, mogla bi pokazati daljnja istraživanja. Sve u svemu, broj onih koji su na teritoriju današnje RH upisivani u matice s mjestom smrti Jasenovcem ili Starom Gradiškom, ima tek četiri znamenke i znatno je manji od službenog broja žrtava koji vodi državni muzeja JUSP Jasenovac. Tomu broju ne bi se približio ni ako pretpostavimo da je u maticama umrlih u Bosni i Hercegovini ima određeni broj upisa s pripisanim mjestom smrti „Jasenovcem“.
Vlada RH u travnju je pokrenula novi projekt istraživanja žrtava ratova i političkog nasilja u 20. stoljeću. Poduprla ga je sa 1,7 milijuna eura i povjerila na provedbu Hrvatskom institutu za povijest. Provjera imena na upisima u maticama umrlih mogao bi biti jedan od tragova istraživačima na ovom projektu. Bilo bi zanimljivo utvrditi tko se sve nalazi među 298 osoba iz matice umrlih u Jasenovcu i Staroj Gradiški i upisanih od 1941. do svibnja 1945.? Vjerojatno su tu prije svih stanovnici Jasenovca i Uštice, a i stanovnici zaselaka u okolici kaznionice Stara Gradiška. Prema dostupnim podacima možemo vidjeti da pretraživanje matičnih knjiga može pomoći i u otkrivanju zbivanja u samim logorima. U matici umrlih upisane su, naime, i smrti 164 ustaše iz logorske postrojbe (1. ustaškog obrambenog zdruga), koji su izgubili život u tom razdoblju. Alojz Buljan i Franjo Horvat, povjesničari i istraživači mjesnih događaja pronašli su upise u njihovim smrtima u crkvenoj matici umrlih župe Jasenovac.
Logorska ustaška postrojba imala je dvojaku namjenu: osiguravala je logor (davala stražu i pratila zatočenike na vanjske radove) te djelovala na raznim područjima izvan logora, kao interventna motorizirana postrojba. U logoru su u početku zime 1941. javno strijeljana desetorica ustaša jer su uhvaćeni u krađi u selima prilikom takvih intervencija. U sudsko-stegovnom postupku kažnjeni su i zbog samovlasnog pljačkanja zatočenika. Strijeljani su kao primjer svima, i ustašama i zatočenicima koji su morali gledati egzekuciju. U matici umrlih Buljan i Horvat pronašli su još takvih slučajeva kažnjavanja smrću jasenovačkih ustaša, zbog „nečasnih radnji“, „nemoralnog života“, pokušaja dezertiranja i sličnih djela.
Ustašu Ivicu Androševića, vozača automobila, na smrt je osudio ratni sud u travnju 1944., „radi nečasnih radnji“. Ustaša Mato Govorčinović bio je osuđen na smrt vješanjem u kolovozu 1944. „radi prekoračenja dopusta i namjere bijega u partizane“. Pokušaj bijega u partizane došao je glave i Antuna Karakaša. U travnju 1944. dogodio se i ovakav jasenovački tragični slučaj: iz logora je pobjegao židovski logoraš zajedno s ustašom koji ga je čuvao. Dvojac je pobjegao motorkotačem k partizanima na Papuk. Ustaša Viktor Štefančić imao je 18 godina, rodom je bio iz sela Španovice nedaleko od Pakraca. Partizani su ga po kratkom postupku strijeljali proglasivši ga ustaškim špijunom. Nije mu pomoglo ni što se pobjegli logoraš Židov zauzimao za njega. U logoru je nakon toga za kaznu strijeljan Viktorov 21-godišnji brat Franjo, također pripadnik ustaške straže. Ustaša Franjo Štefančić, prema zapisu u matici umrlih, strijeljan je 13. travnja 1944.
Najveći broj poginulih ustaša upisanih u matici umrlih stradao je u borbi s partizanima. Božo Bunčić iz Podlapca kod Udbine poginuo je 30. prosinca 1941. u borbi s partizanima koji su na logor pucali s druge strane Save iz sela Gradine. U Jasenovcu je pokopan Luka Kekić, r. 1889 u Sisku, koji nije bio ustaša – već kormilar mađarske riječne topovnjače! Mađarski riječni ratni brodovi sudjelovali su u pothvatu protiv partizana na Kozari pucajući iz topova sa Save i sprečavajući prelazak manjih partizanskih skupina s bosanske na slavonsku stranu. Kormilar Luka Kekić, koji je do rata živio u Zemunu, pogođen je partizanskim metkom 28. lipnja 1942., a zapovjednik topovnjače odlučio je da se njegovo mrtvo tijelo iskrca u Jasenovcu i pokopa na lokalnome groblju.
U partizanskom napadu na vlak kod sela Brđani (u blizini Sunje) poginuo je Jure Rašić, rodom iz Glavine kod Imotskog, po činu ustaški zastavnik. Rašić je bio teklić logorske uprave i pronosio je povjerljivu poštu u Zagreb iz Jasenovca i obrnuto. Kad je vlak 28. kolovoza 1944. napadnut, pružao je otpor neko vrijeme. Benzinom koji je nosio u maloj bočici polio je dokumente i zapalio ih. Teško ranjen, oduzeo si je život. Njegovo tijelo preneseno je u Jasenovac gdje mu je priređen svečani vojnički pogreb. I upisan je u jasenovačku maticu umrlih.
Za nekoliko ustaša u zapisima o smrti stoji da su se utopili u Savi. Razlog većeg broja umrlih bile su bolesti: tifus, upala pluća, tuberkuloza (sušica), perforacija žuči, meningitis… Od tifusa je 1944. umro i katolički svećenik Zvonimir Brekalo, duhovnik ustaške postrojbe s činom bojnika. Zarazio se u bolnici dok je davao bolesnička pomazanja. Iako su u logoru od proljeća 1942. provođene stroge mjere suzbijanja zaraznih bolesti, osobito tifusa (redovito šišanje i brijanje svih, dezinfekcija odjeće i čišćenje ušiju, redovito kupanje i održavanje čistim nastambi i radionica), od vremena do vremena bolesti su se pojavljivale kad bi ih donijeli zaraženi pojedinci izvana, primjerice zarobljeni partizani koje bi tu i tamo bili dovođeni u logor.
Osim utapanja u Savi bilo je još nesretnih slučajeva: prilikom rukovanja oružjem ili pri transportima vlakovima i kamionima. Nekoliko ustaša poginulo je i od zračnog bombardiranja u Jasenovcu i Novskoj. A za Mateja Pojera u matici umrlih piše da su ga 7. studenoga 1942. ubili zatočenici u Gradini.
Uprava logora redovito je općinskim vlastima u Jasenovcu dostavljala potvrde o smrti pojedinih zatočenika. Potvrde su dostavljane i u Zagreb, gdje je vođena i središnja kartoteka zatočenika. Nalazila se prvo u Uredu I Ustaške nadzorne službe, a nakon reorganizacije u početku 1943., u Odsjeku za političko redarstvo B-1, Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. Kartoteku je vodio Stanislav Vidović, kojeg je na kraju rata uhvatila OZN-a. „Vođene su kartice osoba upućenih u logor, zatim glavna knjiga s brojem odluke pod kojom je dotična osoba došla u logor i knjiga rokova iz koje se vidjelo u kojem mjesecu je koja osoba trebala izaći na slobodu“, rekao je Vidović istražiteljima 1945. godine. Prema njegovim riječima, sve promjene koje su se događale sa zatočenicima unosile su se na kartice, primjerice, ako je neka osoba umrla u logoru ili bila puštena na slobodu. Sve se to osim na kartice upisivalo i u glavnu knjigu, tako da se imao pregled nad tim osobama. Za rokovnik trajanja pojedine kazne bili su zaduženi referenti Josip Milić i Mijo Golubić.
Nažalost, od te kartoteka za sada su arhivama pronađeni tek fragmenti i pojedini slučajevi. No ustrajnim traganjem, ako za njega bude volje i sredstava, moguće je rekonstruirati kretanje većeg broja osoba.
A da i ukupan broj onih koji su prošli kroz logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški vjerojatno nema više od četiri znamenke sugerira i sljedeći podatak: u Zagrebu je za vrijeme rata u UNS-u i potom u Glavnom ravnateljstvu postojao i odsjek za molbe za puštanje iz logora. Nalazio se na Gornjem gradu u Opatičkoj br. 1 (sada je to službeni ulaz u Hrvatski sabor s Opatičke ulice). Molbe su dolazile na stol službeniku Josipu Jelaviću referentu na „molbenom odsjeku za puštanje iz logora“, kako je sam objasnio istražiteljima OZN-e. Jelavić je izjavio, ako mu se može vjerovati, da je imao oko 7000 predmeta.
Prije odlučivanja o molbi od logorske se uprave tražila ocjena zatočenikova vladanja. U arhivama se mogu pronaći i dijelovi toga dopisivanja: za neke su ocjene dobre, za druge nešto slabije. Za neke zatočenike je odgovoreno da su otišli na rad u Njemačku, a za neke da nikada nisu ni primljeni u logor. Zoja Ivanov, ruskoga podrijetla, puštena je tako na prijedlog čelnika Hrvatske pravoslavne crkve mitropolita Hermogena, iako u svojem dosjeu i nije imala baš najbolje ocjene iz vladanja u logoru.
I ta korespondencija, zajedno sa slikama logora iz zrakoplova i izjavama bivših zatočenika i čuvara, pokazuje da logor u Jasenovcu od 1941. do 1945., kao ni logor Stara Gradiška koji je djelovao od početka 1942. do jeseni 1944., nisu mogli primiti veliki broj zatočenika. Kad je redarstveni službenik Andrija Juratović u rujnu 1942. iz Hrvatske Mitrovice dopratio vlak s oko tisuću uhićenih zbog suradnje s partizanima, taj kontingent zbog nedostatka mjesta za smještaj nisu prihvatili ni u Staroj Gradiški ni u Jasenovcu. Vlak se morao vratiti natrag u mitrovačku kaznionicu. Stoga se broj onih koji su kroz logore prošli kao zatočenici ni ne može brojati u desetcima tisuća. Pa onda ni broj stradalih u jasenovačkom logoru nikako ne može biti brojen u „nekoliko desetaka tisuća“ kako još uvijek pišu i govore neki od poznatijih sudionika srednje povijesno-političke struje u Hrvatskoj.
U Uštici vjerojatno nije postojao logor za Rome
Svakog kolovoza u selu Uštici, na suprotnoj strani Save od Jasenovca, organiziraju se komemoracije za Rome koji su stradali u Drugome svjetskom ratu. U selu je zalaganjem pokojnog Milana Bandića podignuta memorijalna zgrada i ploče s imenima oko 16 tisuća pripadnika predratne romske zajednice iz sjevernog dijela Hrvatske. U TV prijenosima s komemoracije i prigodnim govorima spominju se „logor za Rome u Uštici“ i grobnice koje se tu nalaze i gdje su navodno pokopane te romske žrtve.
No u razgovorima sa stanovnicima Uštice koji su živjeli u to vrijeme u selu doznali smo da oni ne znaju da je tamo bio nekakav veliki logor za Rome, odnosno, da takav logor u selu nije ni postojao. Romi su u Jasenovac bili dovođeni u svibnju 1942. godine. U to vrijeme iz Uštice su iseljeni njegovi stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti te su poslani na rad u Njemačku. U njihove kuće useljeni su katolici iz okolnih naselja, a među njima su bili i naši sugovornici, tada stari oko 12-13 godina. Ni bivši zatočenici koji su u to vrijeme bili u logoru ne opisuju veliki romski logor u Uštici. Gdjegdje se u izjavama spominje da su Romi iz Uštice bili prevoženi u Gradinu i tamo likvidirani, ali to ni izdaleka nisu potvrdile poslijeratne ekshumacije ondje provedene (pronađeno je nekoliko stotina posmrtnih ostataka).
U Uštici ranije nije bilo ekshumacija i sondiranja, ali bi moralo biti neizbježno pronaći posmrtne ostatke kod kopanja temelja za memorijalnu zgradu, betonske staze i druge objekte na prostoru gdje se prije nekoliko godina uređivao memorijalni prostor u Uštici. Bio bi to veliki propust da se prije gradnje nije ispitao prostor ispod površine kako bi se ustanovilo ima li ondje posmrtnih ostataka, koje bi valjalo ekshumirati i dostojno pokopati.
Najvjerojatnije je ipak da su Romi bili dovedeni u Jasenovac i Ušticu, a zatim odande deportirani u druge logore izvan Hrvatske. Primjerice, u knjizi „Zaprešićki kraj i koncentracijski logor Jasenovac“, na temelju podataka iz arhiva Arolsen, spominje se slučaj Romkinje Drage Nikolić iz Pušće kod Zaprešića, koja je u Jasenovac internirana u svibnju 1942., a kasnije je bila u logoru za Rome u Italiji u općini Agnone i gdje joj se gubi trag. Zna se i za druge slučajeve Roma koji su dovedeni u Jasenovac, a kasnije su njihova imena zabilježena u Dachauu i drugim njemačkim logorima i lokacijama.
Uštica možda može biti mjesto komemoracije za deportirane Rome iz sjevernog dijela Hrvatske pod njemačkim utjecajem i zahtjevima (iz BH-dijela i nisu deportirani zbog protivljenja muslimanske zajednice i slabijeg njemačkog utjecaja). No valjalo bi izbjegavati navode o ogromnim grobnicama i masovnim smaknućima u Uštici i Jasenovcu, budući da za to nema dovoljno uvjerljivih materijalnih i drugih dokaza.
Igor Vukić/Hrvatski tjednik
